Judges

Chapter 1

¹ A po smrti Isusovoj upitaše sinovi Izrailjevi Gospoda govoreći: ko će između nas ići prvi na Hananeje da se bije s njima? ² I Gospod reče: Juda neka ide; eto dao sam mu zemlju u ruke. ³ A Juda reče Simeunu bratu svojemu: hajde sa mnom na moj dio da se bijemo s Hananejima; pak ću i ja ići s tobom na tvoj dio. I pođe Simeun s njim. ⁴ I izide Juda; i dade im Gospod Hananeje i Ferezeje u ruke, i pobiše ih u Vezeku deset tisuća ljudi. ⁵ Jer nađoše Adoni-Vezeka u Vezeku, i udariše na nj, i pobiše Hananeje i Ferezeje. ⁶ I pobježe Adoni-Vezek, a oni ga potjeraše i uhvativši ga otsjekoše mu palce u ruku i u nogu. ⁷ Tada reče Adoni-Vezek: sedamdeset careva otsječenijeh palaca u ruku i u nogu kupiše što bješe pod mojim stolom; kako sam činio, tako mi plati Bog. I odvedoše ga u Jerusalim, i ondje umrije.

⁸ Jer sinovi Judini udariše na Jerusalim i uzeše ga, i isjekoše građane oštrijem mačem, a grad sažegoše ognjem. ⁹ Potom izidoše sinovi Judini da vojuju na Hananeje, koji življahu u gori i na jugu i u ravni. ¹⁰ I Juda izide na Hananeje koji življahu u Hevronu, a Hevronu bijaše pređe ime Kirijat-Arva; i pobiše Sesaja i Ahimana i Talmaja.

¹¹ A odatle otidoše na Davirane, a Daviru prije bješe ime Kirijat-Sefer. ¹² I reče Halev: ko savlada Kirijat-Sefer i uzme ga, daću mu Ahsu kćer svoju za ženu. ¹³ I uze ga Gotonilo, sin Kenezov, mlađi brat Halevov; i dade mu Ahsu kćer svoju za ženu. ¹⁴ I kad polažaše, nagovaraše ga da ište u oca njezina polje; pa skoči s magarca. A Halev joj reče: što ti je? ¹⁵ A ona mu reče: daj mi dar; kad si mi dao suhe zemlje, daj mi i izvora vodenijeh. I dade joj Halev izvore gornje i izvore donje.

¹⁶ A i sinovi Keneja tasta Mojsijeva izidoše iz grada palmova sa sinovima Judinijem u pustinju Judinu, koja je na jugu od Arada. I došavši življahu s narodom. ¹⁷ Potom izide Juda sa Simeunom bratom svojim, i pobiše Hananeje koji življahu u Sefatu, i raskopaše ga, i prozva se grad Orma. ¹⁸ I Gazu uze Juda s međama njezinijem, i Askalon s međama njegovijem, i Akaron s međama njegovijem. ¹⁹ Jer Gospod bješe s Judom, te osvoji goru; ali ne izagna onijeh koji življahu u dolini, jer imahu gvozdena kola. ²⁰ I dadoše Halevu Hevron, kao što bješe zapovjedio Mojsije, a on izagna odande tri sina Enakova. ²¹ A sinovi Venijaminovi ne izagnaše Jevuseja koji življahu u Jerusalimu; nego Jevuseji ostaše u Jerusalimu sa sinovima Venijaminovijem do ovoga dana.

²² Izidoše i sinovi Josifovi na Vetilj, i Gospod bijaše s njima. ²³ I uhodiše Vetilj sinovi Josifovi, a ime gradu bješe prije Luz. ²⁴ I uhode vidješe čovjeka koji iđaše iz grada i rekoše mu: hajde pokaži nam kuda ćemo ući u grad, pa ćemo ti učiniti milost. ²⁵ A on im pokaza kuda će ući u grad; i isjekoše u gradu sve oštrijem mačem, a onoga čovjeka pustiše sa svom porodicom njegovom. ²⁶ I otide onaj čovjek u zemlju Hetejsku, i ondje sazida grad, i prozva ga Luz; to mu je ime do danas.

²⁷ A Manasija ne izagna stanovnika iz Vet-Sana i sela njegovijeh, ni iz Tanaha i sela njegovijeh, ni stanovnika iz Dora i sela njegovijeh, ni stanovnika iz Ivleama i sela njegovijeh, ni stanovnika iz Megida i sela njegovijeh; i Hananeji stadoše živjeti u toj zemlji. ²⁸ A kad ojača Izrailj, udari na Hananeje danak, ali ih ne izagna.

²⁹ Ni Jefrem ne izagna Hananeja koji življahu u Gezeru; nego ostaše Hananeji s njim u Gezeru.

³⁰ Zavulon ne izagna stanovnika iz Kitrona, ni stanovnika iz Nalola; nego ostaše Hananeji s njim, i plaćahu danak.

³¹ Asir ne izagna stanovnika iz Akona, ni stanovnika iz Sidona ni iz Alava, ni iz Ahaziva, ni iz Helve, ni iz Afika, ni iz Reova; ³² Nego Asir življaše među Hananejima, stanovnicima one zemlje, jer ih ne izagna.

³³ Neftalim ne izagna stanovnika iz Vet-Semesa, ni stanovnika iz Vet-Anata; nego življaše među Hananejima stanovnicima one zemlje; i stanovnici u Vet-Semesu i u Vet-Anatu plaćahu im danak.

³⁴ A Amoreji pritješnjavahu sinove Danove u gori, i ne dadijahu im slaziti u dolinu. ³⁵ I Amoreji stadoše živjeti u gori Eresu, u Ajalonu i u Salvimu; a kad osili ruka doma Josifova, plaćaše danak. ³⁶ A međa Amorejima bješe od gore Akravimske, od stijene pa na više.

Chapter 2

¹ I dođe anđeo Gospodnji od Galgala u Vokim i reče: izveo sam vas iz Misira i doveo vas u zemlju za koju sam se zakleo ocima vašim; i rekoh: neću pokvariti zavjeta svojega s vama dovijeka. ² A vi ne hvatajte vjere sa stanovnicima te zemlje, oltare njihove raskopajte. Ali ne poslušaste glasa mojega. Šta ste to učinili? ³ Zato i ja rekoh: neću ih odagnati ispred vas, nego će vam biti kao trnje, i bogovi njihovi biće vam zamka. ⁴ A kad izgovori anđeo Gospodnji ove riječi svijem sinovima Izrailjevijem, narod podiže glas svoj i plaka. ⁵ Zato prozvaše ono mjesto Vokim; i ondje prinesoše žrtve Gospodu.

⁶ A Isus raspusti narod, i razidoše se sinovi Izrailjevi svaki na svoje našljedstvo, da naslijede zemlju. ⁷ I služi narod Gospodu svega vijeka Isusova i svega vijeka starješina koje živješe dugo iza Isusa i koje bijahu vidjele sva velika djela Gospodnja što učini Izrailju. ⁸ Ali umrije Isus sin Navin sluga Gospodnji, kad mu bješe sto i deset godina. ⁹ I pogreboše ga u međama našljedstva njegova u Tamnat-Aresu u gori Jefremovoj sa sjevera gori Gasu. ¹⁰ I sav onaj naraštaj pribra se k ocima svojim, i nasta drugi naraštaj iza njih, koji ne poznavaše Gospoda ni djela koja je učinio Izrailju.

¹¹ I sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima. ¹² I ostaviše Gospoda Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje Misirske, i pođoše za drugim bogovima između bogova onijeh naroda koji bijahu oko njih, i klanjaše im se, i razgnjeviše Gospoda. ¹³ I ostaviše Gospoda, i služiše Valu i Astarotama. ¹⁴ I razgnjevi se Gospod na Izrailja, i dade ih u ruke ljudima koji ih plijenjahu, i prodade ih u ruke neprijateljima njihovijem unaokolo, i ne mogaše se više držati pred neprijateljima svojim. ¹⁵ Kuda god polažahu, ruka Gospodnja bješe protiv njih na zlo, kao što bješe rekao Gospod i kao što im se bješe zakleo Gospod; i bijahu u velikoj nevolji.

¹⁶ Tada im Gospod podizaše sudije, koji ih izbavljahu iz ruku onijeh što ih plijenjahu. ¹⁷ Ali ni sudija svojih ne slušaše, nego činiše preljubu za drugim bogovima, i klanjaše im se; brzo zađoše s puta kojim idoše oci njihovi slušajući zapovijesti Gospodnje; oni ne činiše tako. ¹⁸ I kad im Gospod podizaše sudije, bijaše Gospod sa svakim sudijom, i izbavljaše ih iz ruku neprijatelja njihovijeh svega vijeka sudijina; jer se sažali Gospodu radi njihova uzdisanja na one koji im krivo činjahu i koji ih cvijeljahu. ¹⁹ A kad sudija umrije, oni se vraćahu opet i bivahu gori od otaca svojih idući za bogovima drugim i služeći im i klanjajući im se; ne ostavljahu se djela svojih niti putova svojih opakih. ²⁰ Zato se raspali gnjev Gospodnji na Izrailja, i reče: kad je taj narod prestupio moj zavjet koji sam zapovjedio ocima njihovijem, i ne poslušaše glasa mojega, ²¹ Ni ja neću više nijednoga goniti ispred njih između naroda koje ostavi Isus kad umrije, ²² Da njima kušam Izrailja hoće li se držati puta Gospodnjega hodeći po njemu, kao što su se držali oci njihovi, ili neće. ²³ I Gospod ostavi te narode i ne izagna ih odmah ne predavši ih u ruke Isusu.

Chapter 3

¹ A ovo su narodi koje ostavi Gospod da njima kuša Izrailja, sve one koji ne znahu za ratove Hananske, ² Da bi barem natražje sinova Izrailjevijeh znalo i razumjelo što je rat, barem oni koji od prije nijesu znali: ³ Pet kneževina Filistejskih, i svi Hananeji i Sidonci i Jeveji, koji življahu na gori Livanu od gore Val-Ermona do Emata. ⁴ Ti narodi ostaše da se Izrailj njima kuša, da se vidi hoće li slušati zapovijesti Gospodnje, koje je zapovjedio ocima njihovijem preko Mojsija. ⁵ I življahu sinovi Izrailjevi usred Hananeja i Heteja i Amoreja i Ferezeja i Jeveja i Jevuseja. ⁶ I ženjahu se kćerima njihovijem i udavahu kćeri svoje za sinove njihove, i služahu bogovima njihovijem.

⁷ I činjahu sinovi Izrailjevi što je zlo pred Gospodom, i zaboraviše Gospoda Boga svojega i služahu Valima i lugovima. ⁸ Zato se razgnjevi Gospod na Izrailja, i dade ih u ruke Husan-Risatajimu caru Mesopotamskom; i služiše sinovi Izrailjevi Husan-Risatajimu osam godina. ⁹ Potom vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu, i podiže Gospod izbavitelja sinovima Izrailjevijem da ih izbavi, Gotonila sina Kenezova, mlađega brata Halevova, ¹⁰ I bijaše na njemu duh Gospodnji, i suđaše Izrailju; i izide na vojsku, i predade mu Gospod u ruke Husan-Risatajima cara Mesopotamskoga; i ruka njegova nadjača Husan-Risatajima. ¹¹ I zemlja bi mirna četrdeset godina. Potom umrije Gotonilo sin Kenezov.

¹² A sinovi Izrailjevi stadoše opet činiti što je zlo pred Gospodom; a Gospod ukrijepi Eglona cara Moavskoga na Izrailja, jer činjahu što je zlo pred Gospodom. ¹³ Jer skupi k sebi sinove Amonove i Amalike, i izašavši pobi Izrailja, i osvojiše grad palmov. ¹⁴ I sinovi Izrailjevi služiše Eglonu caru Moavskom osamnaest godina.

¹⁵ Potom vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu; i Gospod im podiže izbavitelja Aoda sina Gire sina Venijaminova, čovjeka koji bijaše ljevak. I poslaše sinovi Izrailjevi po njemu dar Eglonu caru Moavskom. ¹⁶ A Aod načini sebi mač s obje strane oštar, od lakta u dužinu; i pripasa ga pod haljine svoje uz desnu bedricu. ¹⁷ I odnese dar Eglonu caru Moavskom; a Eglon bješe čovjek vrlo debeo. ¹⁸ I kad predade dar, otpusti ljude koji su nosili dar. ¹⁹ Pa sam vrativ se od likova kamenijeh, koji bijahu kod Galgala, reče: imam, care, neku tajnu da ti kažem. A on reče: muči! I otidoše od njega svi koji stajahu pred njim. ²⁰ A Aod pristupi k njemu; a on sjeđaše sam u ljetnoj sobi; pa reče Aod: riječ Božiju imam da ti kažem. Tada on usta s prijestola. ²¹ A Aod poteže lijevom rukom svojom i uze mač od desne bedrice, i satjera mu ga u trbuh, ²² I držak uđe za mačem, i salo se sklopi za mačem, te ne može izvući mača iz trbuha; i izide nečist. ²³ Potom izide Aod iz sobe, i zatvori vrata za sobom i zaključa.

²⁴ A kad on otide, dođoše sluge, i pogledaše, a to vrata od sobe zaključana, pa rekoše: valjada ide napolje u klijeti do ljetne sobe. ²⁵ I već im se dosadi čekati a vrata se od sobe ne otvoraju, te uzeše ključ i otvoriše, a gle, gospodar im leži na zemlji mrtav.

²⁶ A Aod dokle se oni zabaviše pobježe i prođe likove kamene, i uteče u Seirot. ²⁷ I kad dođe, zatrubi u trubu u gori Jefremovoj; i sidoše s njim sinovi Izrailjevi s gore, a on naprijed. ²⁸ Pa im reče: hajdete za mnom, jer Gospod predade vam u ruke neprijatelje vaše Moavce. I sidoše za njim, i uzeše Moavcima brodove Jordanske, i ne dadijahu nikome prijeći. ²⁹ I tada pobiše Moavce, oko deset tisuća ljudi, sve bogate i hrabre, i nijedan ne uteče. ³⁰ Tako u taj dan potpadoše Moavci pod ruku Izrailjevu; i zemlja bi mirna osamdeset godina.

³¹ A poslije njega nasta Samegar sin Anatov, i pobi šest stotina Filisteja ostanom volujskim, i izbavi i on Izrailja.

Chapter 4

¹ A po smrti Aodovoj opet sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom. ² I Gospod ih dade u ruke Javinu caru Hananskom, koji vladaše u Asoru, a vojsci njegovoj bješe vojvoda Sisara, koji življaše u Arosetu neznabožačkom. ³ I sinovi Izrailjevi vapiše ka Gospodu; jer on imaše devet stotina gvozdenijeh kola, i veoma pritješnjavaše sinove Izrailjeve dvadeset godina.

⁴ U to vrijeme Devora proročica, žena Lafidotova, suđaše Izrailju. ⁵ I Devora stanovaše pod palmom između Rame i Vetilja u gori Jefremovoj, i dolažahu k njoj sinovi Izrailjevi na sud. ⁶ A ona poslavši dozva Varaka sina Avinejemova iz Kedesa Neftalimova, i reče mu: nije li zapovjedio Gospod Bog Izrailjev: idi, skupi narod na goru Tavor, i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između sinova Neftalimovijeh i sinova Zavulonovijeh? ⁷ Jer ću dovesti k tebi na potok Kison Sisaru vojvodu Javinova i kola njegova i ljudstvo njegovo, i predaću ga tebi u ruke. ⁸ A Varak joj reče: ako ćeš ti ići sa mnom, ići ću; ako li nećeš ići sa mnom, neću ići. ⁹ A ona reče: ja ću ići s tobom, ali nećeš imati slave na putu kojim ćeš ići; jer će ženi u ruku dati Gospod Sisaru. I ustavši Devora otide s Varakom u Kedes. ¹⁰ I Varak sazvavši sinove Zavulonove i Neftalimove u Kedes, povede za sobom deset tisuća ljudi; i Devora iđaše s njim.

¹¹ A Ever Kenejin bješe se odvojio od Keneja, od sinova Ovava tasta Mojsijeva, i bješe razapeo svoj šator kod hrastova Zanajimskih, a to je kod Kedesa.

¹² I javiše Sisari da je izašao Varak sin Avinejemov na goru Tavor. ¹³ I Sisara skupi sva kola svoja, devet stotina kola gvozdenijeh, i sav narod koji bijaše s njim od Aroseta neznabožačkoga do potoka Kisona. ¹⁴ Tada reče Devora Varaku: ustani, jer je ovo dan, u koji ti dade Gospod Sisaru u ruke. Ne ide li Gospod pred tobom? I Varak siđe s gore Tavora, i deset tisuća ljudi za njim. ¹⁵ I Gospod smete Sisaru i sva kola njegova i svu vojsku oštrim mačem pred Varakom; i Sisara siđe s kola svojih i pobježe pješice. ¹⁶ A Varak potjera kola i vojsku do Aroseta neznabožačkoga; i pade sva vojska Sisarina od oštroga mača, ne osta nijedan.

¹⁷ A Sisara uteče pješice do šatora Jailje žene Evera Kenejina; jer bijaše mir među Javinom carem Asorskim i domom Evera Kenejina. ¹⁸ I izide Jailja na susret Sisari, i reče mu: skloni se, gospodaru, skloni se kod mene; ne boj se. I on se skloni kod nje u šator, i ona ga pokri pokrivačem. ¹⁹ A on joj reče: daj mi malo vode da se napijem, jer sam žedan. A ona otvori mijeh mlijeka i napoji ga, pa ga pokri. ²⁰ A on joj reče: stoj na vratima od šatora, i ako ko dođe i zapita te i reče: ima li tu ko? reci: nema. ²¹ Tada Jailja žena Everova uze kolac od šatora, i uze malj u ruku, i pristupi k njemu polako, i satjera mu kolac kroz slijepe oči, te prođe u zemlju, kad spavaše tvrdo umoran, i umrije. ²² I gle, Varak tjeraše Sisaru, i Jailja mu izide na susret, i reče mu: hodi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš. I uđe k njoj, i gle, Sisara ležaše mrtav, i kolac mu u slijepijem očima.

²³ Tako pokori Bog u onaj dan Javina cara Hananskoga pred sinovima Izrailjevijem. ²⁴ I ruka sinova Izrailjevijeh bivaše sve teža Javinu caru Hananskom, dokle ne istrijebiše Javina cara Hananskoga.

Chapter 5

¹ I u taj dan pjeva Devora i Varak sin Avinejemov govoreći: ² Blagosiljajte Gospoda što učini osvetu u Izrailju i što narod dragovoljno prista. ³ Čujte carevi, slušajte knezovi; ja, ja ću Gospodu pjevati, popijevaću Gospodu Bogu Izrailjevu. ⁴ Gospode! kad si slazio sa Sira, kad si išao iz polja Edomskoga, zemlja se tresijaše, i nebesa kapahu, oblaci kapahu vodom. ⁵ Brda se rastapahu pred Gospodom; taj Sinaj pred Gospodom Bogom Izrailjevijem. ⁶ Za vremena Samegara sina Anatova, za vremena Jailjina nesta putova, i koji iđahu stazama, iđahu krivijem putovima. ⁷ Nesta sela u Izrailju, nesta ih, dokle ne nastah ja, Devora, dokle ne nastah majka Izrailju. ⁸ On izabra nove bogove, tada rat bijaše na vratima; viđaše li se štit ili koplje među četrdeset tisuća u Izrailju? ⁹ Srce se moje privilo k upraviteljima Izrailjevijem, koji dragovoljno pristaše između naroda. Blagosiljajte Gospoda. ¹⁰ Koji jašete na bijelijem magaricama, koji sjedite u sudu i koji hodite po putovima, pripovijedajte. ¹¹ Prestala je praska streljačka na mjestima gdje se voda crpe; ondje neka pripovijedaju pravdu Gospodnju, pravdu k selima njegovijem u Izrailju; tada će narod Gospodnji slaziti na vrata. ¹² Ustani, ustani, Devoro; ustani, ustani, zapjevaj pjesmu; ustani, Varače, vodi u ropstvo roblje svoje, sine Avinejemov. ¹³ Sada će potlačeni obladati silnima iz naroda; Gospod mi dade da vladam silnima. ¹⁴ Iz Jefrema izide korijen njihov na Amalike; za tobom bješe Venijamin s narodom tvojim; od Mahira izidoše koji postavljaju zakone, a od Zavulona pisari. ¹⁵ I knezovi Isaharovi biše s Devorom, Isahar kao i Varak bi poslan u dolinu s ljudima koje vođaše. U dijelu Ruvimovu bijahu ljudi visokih misli. ¹⁶ Što si sjedio među torovima slušajući kako bleje stada? U dijelu Ruvimovu bijahu ljudi visokih misli. ¹⁷ Galad osta s onu stranu Jordana; a Dan što se zabavi kod lađa? Asir zašto sjede na brijegu morskom i u krševima svojim osta? ¹⁸ Zavulon je narod koji dade dušu svoju na smrt, tako i Neftalim, na visokom polju. ¹⁹ Dođoše carevi, biše se; biše se carevi Hananski u Tanahu na vodi Megidskoj; ali ni mrve srebra ne dobiše. ²⁰ S neba se vojeva, zvijezde s mjesta svojih vojevaše na Sisaru. ²¹ Potok Kison odnese ih, potok Kadimin, potok Kison; pogazila si, dušo moja, snažno. ²² Tada izotpadaše konjma kopita od tjeranja junaka njihovijeh. ²³ Proklinjite Miroz, reče anđeo Gospodnji, proklinjite stanovnike njegove; jer ne dođoše u pomoć Gospodu, u pomoć Gospodu s junacima. ²⁴ Da je blagoslovena mimo žene Jailja žena Evera Kenejina; mimo žene u šatorima da je blagoslovena. ²⁵ Zaiska vode, mlijeka mu dade, u gospodskoj zdjeli donese mu povlaku. ²⁶ Lijevom rukom maši se za kolac a desnom za malj kovački, i udari Sisaru, razmrska mu glavu; probode i probi mu slijepe oči. ²⁷ Među noge njezine savi se, pade, leža; među noge njezine savi se, pade; gdje se savi, ondje pade mrtav. ²⁸ S prozora gledaše majka Sisarina, i kroz rešetku vikaše: što se tako dugo ne vraćaju kola njegova? što se tako polako miču točkovi kola njegovijeh? ²⁹ Najmudrije između dvorkinja njezinijeh odgovarahu joj, a i sama odgovaraše sebi: ³⁰ Nijesu li našli? ne dijele li plijen? po jednu djevojku, po dvije djevojke na svakoga. Plijen šaren Sisari, plijen šaren, vezen; šaren, vezen s obje strane, oko vrata onima koji zaplijeniše. ³¹ Tako da izginu svi neprijatelji tvoji, Gospode; a koji te ljube da budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj. I zemlja bi mirna četrdeset godina.

Chapter 6

¹ A sinovi Izrailjevi činiše što je zlo pred Gospodom, i Gospod ih dade u ruke Madijanima za sedam godina. ² I osili ruka Madijanska nad Izrailjem, te od straha Madijanskoga načiniše sebi sinovi Izrailjevi jame koje su po gorama, i pećine i ograde. ³ I kad bi Izrailjci posijali, dolažahu Madijani i Amalici i istočni narod, dolažahu na njih. ⁴ I stavši u oko protiv njih, potirahu rod zemaljski dori do Gaze, i ne ostavljahu hrane u Izrailju, ni ovce ni vola ni magarca. ⁵ Jer se podizahu sa stadima svojim i sa šatorima svojim, i dolažahu kao skakavci, tako mnogo, i ne bješe broja njima ni kamilama njihovijem, i dolazeći u zemlju pustošahu je. ⁶ Tada osiromaši Izrailj veoma od Madijana, i povikaše ka Gospodu sinovi Izrailjevi.

⁷ A kad povikaše sinovi Izrailjevi ka Gospodu od Madijana, ⁸ Gospod posla proroka k sinovima Izrailjevijem, a on im reče: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ja sam vas izveo iz Misira, i izveo sam vas iz doma ropskoga, ⁹ I izbavio sam vas iz ruke Misirske i iz ruke svijeh onijeh koji vas mučahu; i odagnao sam ih ispred vas, i dao sam vama zemlju njihovu. ¹⁰ Pak vam rekoh: ja sam Gospod Bog vaš, na bojte se bogova Amoreja u kojih zemlji živite. Ali ne poslušaste glasa mojega.

¹¹ Potom dođe anđeo Gospodnji i sjede pod hrastom u Ofri koji bijaše Joasa Avijezerita; a sin njegov Gedeon vrsijaše pšenicu na gumnu, da bi pobjegao s njom od Madijana. ¹² I javi mu se anđeo Gospodnji, i reče mu: Gospod je s tobom, hrabri junače! ¹³ A Gedeon mu reče: o gospodaru moj! kad je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? i gdje su sva čudesa njegova, koja nam pripovijedaše oci naši govoreći: nije li nas Gospod izveo iz Misira? a sada nas je ostavio Gospod i predao u ruke Madijanima. ¹⁴ A Gospod ga pogleda i reče mu: idi u toj sili svojoj, i izbavićeš Izrailja iz ruku Madijanskih. Ne poslah li te? ¹⁵ A on mu reče: o Gospode, čim ću izbaviti Izrailja? eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega. ¹⁶ Tada mu reče Gospod: ja ću biti s tobom, te ćeš pobiti Madijance kao jednoga. ¹⁷ A Gedeon mu reče: ako sam našao milost pred tobom, daj mi znak da ti govoriš sa mnom. ¹⁸ Nemoj otići odavde dokle se ja ne vratim k tebi i donesem dar svoj i stavim preda te. A on reče: čekaću dokle se vratiš.

¹⁹ Tada otide Gedeon, i zgotovi jare i od efe brašna hljebove prijesne, i metnu meso u kotaricu a juhu u lonac, i donese mu pod hrast, i postavi. ²⁰ A anđeo Božji reče mu: uzmi to meso i te hljebove prijesne, i metni na onu stijenu, a juhu prolij. I on učini tako. ²¹ Tada anđeo Gospodnji pruži kraj od štapa koji mu bješe u ruci i dotače se mesa i hljebova prijesnijeh; i podiže se oganj sa stijene i spali meso i hljebove prijesne. I anđeo Gospodnji otide ispred očiju njegovih. ²² A Gedeon vidjeći da bješe anđeo Gospodnji, reče: ah Gospode Bože! zato li vidjeh anđela Gospodnjega licem k licu? ²³ A Gospod mu reče: budi miran, ne boj se, nećeš umrijeti. ²⁴ I Gedeon načini ondje oltar Gospodu, i nazva ga mir Gospodnji. Stoji i danas u Ofri Avijezeritskoj.

²⁵ I istu noć reče mu Gospod: uzmi junca, koji je oca tvojega, junca drugoga od sedam godina; i raskopaj oltar Valov koji ima otac tvoj, i isijeci lug koji je kod njega. ²⁶ I načini oltar Gospodu Bogu svojemu navrh ove stijene, na zgodnu mjestu; pa onda uzmi drugoga junca, i prinesi žrtvu paljenicu na drvima onoga luga koji isiječeš. ²⁷ Tada uze Gedeon deset ljudi između sluga svojih, i učini kako mu zapovjedi Gospod; ali se bojaše doma oca svojega i mještana, te ne učini danju nego učini noću.

²⁸ A kad ujutru ustaše mještani, a to raskopan oltar Valov i lug kod njega isječen; a junac drugi prinesen na žrtvu paljenicu na oltaru načinjenom. ²⁹ I rekoše jedan drugomu: ko to učini? I traživši i raspitavši rekoše: Gedeon sin Joasov učini to. ³⁰ Pa rekoše mještani Joasu: izvedi sina svojega da se pogubi, što raskopa oltar Valov i što isiječe lug kod njega. ³¹ A Joas reče svjema koji stajahu oko njega: vi li hoćete da branite Vala? vi li hoćete da ga izbavite? ko ga brani, poginuće jutros. Ako je bog, neka sam raspravi s njim što mu je raskopao oltar. ³² I prozva ga onoga dana Jeroval govoreći: neka raspravi s njim Val što mu raskopa oltar.

³³ A svi Madijani i Amalici i istočni narod bijahu se skupili i prešavši preko Jordana bijahu stali u oko u dolini Jezraelu, ³⁴ A duh Gospodnji naoruža Gedeona, i on zatrubi u trubu, i skupi oko sebe porodicu Avijezerovu. ³⁵ I posla glasnike po svemu plemenu Manasijinu, i skupiše se oko njega; posla glasnike i u pleme Asirovo i Zavulonovo i Neftalimovo, te i oni izidoše pred njih.

³⁶ Tada reče Gedeon Bogu: ako ćeš ti izbaviti mojom rukom Izrailja, kao što si rekao, ³⁷ Evo, ja ću metnuti runo na gumnu: ako rosa bude samo na runu a po svoj zemlji suho, onda ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izrailja, kao što si rekao. ³⁸ I bi tako; jer kad usta sjutradan, iscijedi runo, i isteče rose iz runa puna zdjela. ³⁹ Opet reče Gedeon Bogu: nemoj se gnjeviti na me, da progovorim još jednom; da obidem runom još jednom, neka bude samo runo suho, a po svoj zemlji neka bude rosa. ⁴⁰ I Bog učini tako onu noć; i bi samo runo suho a po svoj zemlji bi rosa.

Chapter 7

¹ I urani Jeroval, to je Gedeon, i sav narod što bijaše s njim, i stadoše u oko kod izvora Aroda; a vojska Madijanska bješe mu sa sjevera kraj gore Moreha u dolini.

² A Gospod reče Gedeonu: mnogo je naroda s tobom, zato im neću dati Madijana u ruke, da se ne bi hvalio Izrailj suprot meni govoreći: moja me ruka izbavi. ³ Nego sada oglasi da čuje narod i reci: ko se boji i koga je strah, neka se vrati i nek ide odmah ka gori Galadu. I vrati se iz naroda dvadeset i dvije tisuće; a deset tisuća osta.

⁴ Opet reče Gospod Gedeonu: još je mnogo naroda; svedi ih na vodu, i ondje ću ti ih prebrati; za kojega ti god rečem: taj neka ide s tobom, neka ide s tobom; a za koga ti god rečem: taj neka ne ide s tobom, neka ne ide. ⁵ I svede narod na vodu; a Gospod reče Gedeonu: koji stane laptati jezikom vodu, kao što lapće pas, metni ga na stranu; tako i svakoga koji klekne na koljena da pije. ⁶ I onijeh koji laptaše, rukom svojom k ustima prinesavši vodu, bješe tri stotine ljudi; a sav ostali narod kleče na koljena svoja da piju vode. ⁷ Tada reče Gospod Gedeonu: s tijeh trista ljudi koji laptaše vodu izbaviću vas i predaću ti u ruke Madijane; neka dakle odlazi sav ovaj narod svaki na svoje mjesto. ⁸ I narod uze brašnjenice i trube; i Gedeon otpusti sve ljude Izrailjce da idu svaki u svoj šator, a onijeh trista ljudi zadrža. A oko Madijanski bijaše niže njega u dolini.

⁹ I onu noć reče mu Gospod: ustani, siđi u oko, jer ti ga dadoh u ruke. ¹⁰ Ako li se bojiš sam sići, siđi u oko sa Furom momkom svojim, ¹¹ I čućeš šta govore, pa će ti osiliti ruke i udarićeš na oko. I siđe on i Fura momak njegov do kraja vojske koja bijaše u okolu. ¹² A Madijani i Amalici i sav narod istočni ležahu po dolini kao skakavci, tako ih bješe mnogo; i kamilama njihovijem ne bješe broja; bješe ih mnogo kao pijeska po brijegu morskom. ¹³ I kad dođe Gedeon, a to jedan pripovijedaše drugu svojemu san, i govoraše: gle, usnih, a to pečen hljeb ječmen kotrljaše se k okolu Madijanskom i dođe do šatora i stade udarati o njih, te padahu, i ispremeta ih, i popadaše šatori. ¹⁴ A drug mu odgovori i reče: to nije drugo nego mač Gedeona sina Joasova čovjeka Izrailjca; predao mu je u ruke Bog Madijane i sav ovaj oko.

¹⁵ I kad Gedeon ču kako onaj pripovjedi san i kako ga ovaj istumači, pokloni se i vrati se u oko Izrailjski i reče: ustajte, jer vam dade Gospod u ruke oko Madijanski. ¹⁶ Potom razdijeli trista ljudi u tri čete, i dade svakome po trubu u ruku i po prazan žban i po luč u žban. ¹⁷ I reče im: na mene gledajte, pa tako činite; gle, je ću doći na kraj okola, pa šta ja uščinim, to činite. ¹⁸ Kad ja zatrubim u trubu i svi koji budu sa mnom, tada i vi zatrubite u trube oko svega okola, i vičite: mač Gospodnji i Gedeonov.

¹⁹ I dođe Gedeon i sto ljudi što bijahu s njim na kraj okola, u početak srednje straže, istom bijahu promijenili stražu; a oni zatrubiše u trube i polupaše žbanove koje imahu u rukama. ²⁰ Tako tri čete zatrubiše u trube i polupaše žbanove, i držahu u lijevoj ruci lučeve a u desnoj trube trubeći, i povikaše: mač Gospodnji i Gedeonov. ²¹ I stadoše svaki na svom mjestu oko vojske; a sva se vojska smete i stadoše vikati i bježati. ²² A kad zatrubiše u trube onijeh tri stotine, Gospod obrati mač svakome na druga njegova po svemu okolu, te pobježe vojska do Vet-Asete, u Zererat, do obale Avel-meolske kod Tavata. ²³ A Izrailjci iz plemena Neftalimova i Asirova i iz svega plemena Manasijina stekoše se i goniše Madijane.

²⁴ I Gedeon posla glasnike po svoj gori Jefremovoj govoreći: siđite pred Madijane i uhvatite im vode do Vetvare duž Jordana. I stekoše se svi ljudi iz plemena Jefremova i uhvatiše vode do Vetvare duž Jordana. ²⁵ I uhvatiše dva kneza Madijanska, Oriva i Ziva, i ubiše Oriva na stijeni Orivovoj, a Ziva ubiše kod tijeska Zivova; i goniše Madijane, i donesoše glavu Orivovu i Zivovu ka Gedeonu preko Jordana.

Chapter 8

¹ A ljudi od plemena Jefremova rekoše mu: šta nam to učini te nas ne pozva kad pođe u boj na Madijane? I vikahu na nj žestoko. ² A on im reče: pa šta sam učinio tako kao vi? nije li pabirčenje Jefremovo bolje nego berba Avijezerova? ³ Vama je u ruke dao Gospod knezove Madijanske, Oriva i Ziva; pa što ja mogoh učiniti tako kao vi? Tada se utiša duh njihov prema njemu kad tako govori.

⁴ A kad Gedeon dođe na Jordan, prijeđe preko njega s trista ljudi koji bjehu s njim, a bjehu umorni goneći. ⁵ Pa reče ljudima Sokoćanima: dajte nekoliko hljebova narodu koji ide za mnom, jer su umorni, a ja gonim Zeveja i Salmana careve Madijanske. ⁶ A glavari Sokotski rekoše mu: je li pesnica Zevejeva i Salmanova već u tvojoj ruci da damo hljeba tvojoj vojsci? ⁷ A Gedeon im reče: kad mi Bog preda Zeveja i Salmana u ruku, tada ću pomlatiti tjelesa vaša trnjem iz ove pustinje i dračom. ⁸ I otide odande u Fanuil, i reče Fanuiljanima isto onako, a oni mu odgovoriše kao što odgovoriše ljudi u Sokotu. ⁹ Zato i ljudima Fanuiljanima reče: kad se vratim zdravo, razvaliću tu kulu.

¹⁰ A Zevej i Salman bijahu u Karkoru, i vojska njihova s njima, oko petnaest tisuća, što ih god osta od sve vojske istočne; a pobijenijeh bijaše sto i dvadeset tisuća ljudi koji mahahu mačem. ¹¹ I otide Gedeon preko onijeh što žive pod šatorima, s istoka Novi i Jogveji, i udari na vojsku kad vojska stajaše bezbrižna. ¹² A Zevej i Salman pobjegoše, a on ih potjera, i uhvati dva cara Madijanska, Zeveja i Salmana, i raspudi svu vojsku.

¹³ I vrati se Gedeon sin Joasov iz boja prije sunčanoga rođaja. ¹⁴ I uhvati momka iz Sokota, i ispitiva ga; a on mu popisa knezove Sokotske i starješine, sedamdeset i sedam ljudi. ¹⁵ Pa kad dođe k Sokoćanima, reče: evo Zeveja i Salmana, za koje mi se rugaste govoreći: je li pesnica Zevejeva i Salmanova već u tvojoj ruci, da damo hljeba umornijem ljudima tvojim? ¹⁶ I uzevši starješine onoga mjesta i trnja iz pustinje i drače dade na njima ugled Sokoćanima. ¹⁷ I kulu Fanuilsku razvali i pobi ljude tamošnje.

¹⁸ Potom reče Zeveju i Salmanu: kaki bjehu ljudi koje pobiste na Tavoru? A oni rekoše: taki kao ti; svaki bješe kao na očima kao carski sin. ¹⁹ A on reče: to bjehu moja braća, sinovi moje matere. Tako Gospod bio živ! da ste ih ostavili u životu, ne bih vas pogubio. ²⁰ Tada reče Jeteru prvencu svojemu: ustani, pogubi ih. Ali dijete ne izvuče mača svojega, jer se bojaše, jer bješe još dijete. ²¹ Tada reče Zevej i Salman: ustani ti, uloži na nas; jer kakav je čovjek onaka mu je i snaga. I ustavši Gedeon pogubi Zeveja i Salmana, i uze mjesečiće koji bijahu o vratovima kamila njihovijeh.

²² Potom rekoše Izrailjci Gedeonu: budi nam gospodar ti i sin tvoj i sin sina tvojega, jer si nas izbavio iz ruke Madijanske. ²³ A Gedeon im reče: neću vam ja biti gospodar, niti će vam sin moj biti gospodar; Gospod će vam biti Gospodar. ²⁴ Još im reče Gedeon: jedno ću iskati od vas: da mi date svaki grivnu od plijena svojega. A grivne imahu zlatne, jer bjehu Ismailjci. ²⁵ I odgovoriše: daćemo drage volje. I razastrvši haljinu bacaše na nju grivne, svaki od plijena svojega. ²⁶ I bješe na mjeru zlatnijeh grivana što iziska tisuća i sedam stotina sikala zlata, osim mjesečića i lančića i haljina skerletnijeh, što nošahu carevi Madijanski, i osim litarova, što bijahu oko vrata kamila njihovijeh. ²⁷ I Gedeon načini od toga oplećak, i ostavi ga u svojem gradu Ofri; i ondje sav Izrailj stade činiti preljubu za njim, i bi Gedeonu i domu njegovu zamka. ²⁸ Tako biše pokoreni Madijani pred sinovima Izrailjevijem, i više ne digoše glave. I zemlja bi mirna četrdeset godina za vijeka Gedeonova.

²⁹ I otišav Jeroval sin Joasov osta u svojoj kući. ³⁰ A imaše Gedeon sedamdeset sinova, koji izidoše od bedara njegovijeh, jer imaše mnogo žena. ³¹ A inoča njegova, koja bijaše u Sihemu, i ona mu rodi sina, i nadje mu ime Avimeleh. ³² Potom umrije Gedeon sin Joasov u dobroj starosti, i bi pogreben u grobu Joasa oca svojega Avijezerita u Ofri.

³³ A kad umrije Gedeon, opet sinovi Izrailjevi činiše preljubu za Valima, i postaviše sebi Val-Verita za boga. ³⁴ I ne sjećaše se sinovi Izrailjevi Gospoda Boga svojega, koji ih je izbavio iz ruku svijeh neprijatelja njihovijeh unaokolo, ³⁵ I ne učiniše milosti domu Jerovala Gedeona prema svemu dobru što je on učinio Izrailju.

Chapter 9

¹ I Avimeleh sin Jerovalov otide u Sihem k braći matere svoje i reče njima i svemu rodu otačkoga doma matere svoje govoreći: ² Kažite svijem Sihemljanima: šta vam je bolje, da su vam gospodari sedamdeset ljudi, svi sinovi Jerovalovi, ili da vam je gospodar jedan čovjek? I opominjite se da sam ja kost vaša i tijelo vaše. ³ Tada rekoše braća matere njegove za nj svijem Sihemljanima sve te riječi, i srce njihovo privi se k Avimelehu, jer rekoše: naš je brat. ⁴ I dadoše mu sedamdeset sikala srebra iz doma Val-Veritova, za koje najmi Avimeleh ljudi praznova i skitnica, te iđahu za njim. ⁵ I dođe u kuću oca svojega u Ofru, i pobi braću svoju, sinove Jerovalove, sedamdeset ljudi, na jednom kamenu; ali osta Jotam najmlađi sin Jerovalov, jer se sakri. ⁶ Tada se skupiše svi Sihemljani i sav dom Milov, i otidoše i postaviše Avimeleha carem kod hrasta koji stoji u Sihemu.

⁷ A kad to javiše Jotamu, otide i stade navrh gore Garizina, i podigavši glas svoj povika i reče im: čujte me, Sihemljani, tako vas Bog čuo! ⁸ Išla drveta da pomažu sebi cara, pa rekoše maslini: budi nam car. ⁹ A maslina im reče: zar ja da ostavim pretilinu svoju, kojom se čast čini Bogu i ljudima, pa da idem da tumaram za druga drveta? ¹⁰ Potom rekoše drveta smokvi: hodi ti, budi nam car. ¹¹ A smokva im reče: zar ja da ostavim slast svoju i krasni rod svoj, pa da idem da tumaram za druga drveta? ¹² Tada rekoše drveta vinovoj lozi: hodi ti, budi nam car. ¹³ A loza im reče: zar ja da ostavim vino svoje, koje veseli Boga i ljude, pa da idem da tumaram za druga drveta? ¹⁴ Tada sva drveta rekoše trnu: hodi ti, budi nam car. ¹⁵ A trn odgovori drvetima: ako doista hoćete mene da pomažete sebi za cara, hodite sklonite se u hlad moj; ako li nećete, neka izide oganj iz trna i spali kedre Livanske. ¹⁶ Tako sada, jeste li pravo i pošteno radili postavivši Avimeleha carem? i jeste li dobro učinili Jerovalu i domu njegovu? i jeste li mu učinili kako vas je zadužio? ¹⁷ Jer je otac moj vojevao za vas i nije mario za život svoj, i izbavio vas je iz ruku Madijanskih. ¹⁸ A vi danas ustaste na dom oca mojega, i pobiste sinove njegove, sedamdeset ljudi, na jednom kamenu, i postaviste carem Avimeleha, sina sluškinje njegove, nad Sihemljanima zato što je brat vaš. ¹⁹ Ako ste pravo i pošteno radili danas prema Jerovalu i njegovu domu, veselite se s Avimeleha i on neka se veseli s vas. ²⁰ Ako li nijeste, neka izide oganj od Avimeleha i spali Sihemljane i dom Milov, i neka izide oganj od Sihemljana i od doma Milova i spali Avimeleha. ²¹ Tada pobježe Jotam, i pobjegav dođe u Vir, i ondje osta bojeći se Avimeleha brata svojega.

²² I vlada Avimeleh Izrailjem tri godine. ²³ Ali Bog pusti zlu volju među Avimeleha i među Sihemljane; i Sihemljani iznevjeriše Avimeleha, ²⁴ Da bi se osvetila nepravda učinjena na sedamdeset sinova Jerovalovijeh, i krv njihova da bi došla na Avimeleha brata njihova, koji ih ubi, i na Sihemljane, koji ukrijepiše ruku njegovu da ubije braću svoju. ²⁵ I Sihemljani pometaše mu zasjede po vrhovima gorskim, pa plijenjahu sve koji prolažahu mimo njih onijem putem. I bi javljeno Avimelehu.

²⁶ Potom dođe Gal sin Evedov sa svojom braćom, i uljezoše u Sihem, i Sihemljani se pouzdaše u nj. ²⁷ I izašavši u polje braše vinograde svoje i gaziše grožđe, i veseliše se; i uđoše u kuću boga svojega, i jedoše i piše, i psovaše Avimeleha. ²⁸ I Gal sin Evedov reče: ko je Avimeleh i šta je Sihem, da mu služimo? Nije li sin Jerovalov? a Zevul nije li njegov pristav? Služite sinovima Emora oca Sihemova. A što bismo služili tomu? ²⁹ O kad bi taj narod bio pod mojom rukom, da smetnem Avimeleha! I reče Avimelehu: prikupi vojsku svoju, i izidi.

³⁰ A kad ču Zevul, upravitelj gradski, riječi Gala sina Evedova, razgnjevi se vrlo. ³¹ I posla tajno poslanike k Avimelehu i poruči mu: evo Gal sin Evedov i braća mu dođoše u Sihem, i evo pobuniše grad na te. ³² Nego ustani noću ti i narod što je s tobom, i zasjedi u polju. ³³ A ujutru kad sunce ograne, digni se i udari na grad; i evo on i narod koji je s njim izaći će preda te, pa učini s njim što ti može ruka.

³⁴ I Avimeleh usta noću i sav narod što bješe s njim; i zasjedoše Sihemu u četiri čete. ³⁵ A Gal sin Evedov izide i stade pred vratima gradskim; a Avimeleh i narod što bješe s njim izide iz zasjede. ³⁶ A Gal vidjev narod reče Zevulu: eno narod slazi svrh gore. A Zevul mu odgovori: od sjena gorskoga čine ti se ljudi. ³⁷ Opet progovori Gal i reče: eno narod slazi s visa, i četa jedna ide putem k šumi Meonenimskoj. ³⁸ A Zevul mu reče: gdje su ti sada usta, kojima si govorio: ko je Avimeleh da mu služimo? Nije li to onaj narod koji si prezirao? Izidi sada, i bij se s njim. ³⁹ I izide Gal pred Sihemljanima, i pobi se s Avimelehom. ⁴⁰ Ali Avimeleh ga potjera, i on pobježe od njega; i padoše mnogi pobijeni do samijeh vrata gradskih.

⁴¹ I Avimeleh osta u Arumi; a Zevul istjera Gala i braću njegovu, te ne mogahu sjedeti u Sihemu. ⁴² A sjutradan izide narod u polje, i bi javljeno Avimelehu. ⁴³ A on uze narod svoj i razdijeli ga u tri čete, i namjesti ih u zasjedu u polju; i kad vidje gdje narod izlazi iz grada, skoči na njih i pobi ih. ⁴⁴ Jer Avimeleh i četa koja bijaše s njim udariše i stadoše kod vrata gradskih; a druge dvije čete udariše na sve one koji bijahu u polju, i pobiše ih. ⁴⁵ I Avimeleh bijaše grad ceo onaj dan, i uze ga, i pobi narod koji bješe u njemu, i raskopa grad, i posija so po njemu.

⁴⁶ A kad to čuše koji bijahu u kuli Sihemskoj, uđoše u kulu kuće boga Verita. ⁴⁷ I bi javljeno Avimelehu da su se ondje skupili svi koji bijahu u kuli Sihemskoj. ⁴⁸ Tada Avimeleh izide na goru Salmon, on i sav narod što bješe s njim; i uzev Avimeleh sjekiru u ruku otsiječe granu od drveta i podiže je i metnu je na rame, i reče narodu koji bijaše s njim: što vidjeste da sam ja učinio, brzo činite kao ja. ⁴⁹ I svaki iz naroda otsiječe sebi granu, i pođoše za Avimelehom i pometaše grane oko kule, i zapališe njima grad; i izgiboše svi koji bijahu u kuli Sihemskoj, oko tisuću ljudi i žena.

⁵⁰ Potom otide Avimeleh na Teves, i stade u oko kod Tevesa, i uze ga. ⁵¹ A bijaše tvrda kula usred grada, i u nju pobjegoše svi ljudi i žene i svi građani, i zatvorivši se popeše se na krov od kule. ⁵² A Avimeleh dođe do kule i udari na nju, i dođe do vrata od kule da je zapali ognjem. ⁵³ Ali jedna žena baci komad žrvnja na glavu Avimelehu i razbi mu glavu. ⁵⁴ A on brže viknu momka koji mu nošaše oružje, i reče mu: izvadi mač svoj i ubij me, da ne reku za me: žena ga je ubila. I probode ga sluga njegov, te umrije. ⁵⁵ A kad vidješe Izrailjci gdje pogibe Avimeleh, otidoše svaki u svoje mjesto. ⁵⁶ Tako plati Bog Avimelehu za zlo koje je učinio ocu svojemu ubivši sedamdeset braće svoje. ⁵⁷ I sve zlo ljudi Sihemljana povrati Bog na njihove glave, i steče im se kletva Jotama sina Jerovalova.

Chapter 10

¹ A poslije Avimeleha usta da izbavi Izrailja Tola sin Fuve sina Dodova, čovjek plemena Isaharova, koji sjeđaše u Samiru u gori Jefremovoj. ² I bi sudija Izrailju dvadeset i tri godine, pa umrije i bi pogreben u Samiru.

³ Poslije njega usta Jair od plemena Galadova, i bi sudija Izrailju dvadeset i dvije godine; ⁴ I imaše trideset sinova, koji jahahu na tridesetoro magaradi, i imahu trideset gradova, koji se zovu sela Jairova do danas i jesu u zemlji Galadovoj. ⁵ I umrije Jair, i bi pogreben u Kamonu.

⁶ A sinovi Izrailjevi opet činiše što je zlo pred Gospodom, i služiše Valima i Astarotama, i bogovima Sirskim, i bogovima Sidonskim, i bogovima Moavskim, i bogovima sinova Amonovijeh i bogovima Filistejskim; i ostaviše Gospoda i ne služiše mu. ⁷ Zato se razgnjevi Gospod na Izrailja, te ih dade u ruke Filistejima i u ruke sinovima Amonovijem. ⁸ A oni gaziše i satiraše sinove Izrailjeve od one godine osamnaest godina, sve sinove Izrailjeve koji bijahu s onu stranu Jordana, u zemlji Amorejskoj, koja je u Galadu. ⁹ I prijeđoše sinovi Amonovi preko Jordana da se biju i s Judom i s Venijaminom i s domom Jefremovijem; i bi Izrailj u velikoj nevolji.

¹⁰ Tada vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu govoreći: sagriješismo ti što ostavismo Boga svojega i služismo Valima. ¹¹ A Gospod reče sinovima Izrailjevijem: od Misiraca i od Amoreja i od sinova Amonovijeh i od Filisteja, ¹² I od Sidonjana i od Amalika i od Maonaca, koji vas mučiše, nijesam li vas izbavljao kad vapijaste k meni? ¹³ Ali vi ostaviste mene i služiste drugim bogovima; zato vas više neću izbavljati. ¹⁴ Idite i vičite one bogove koje ste izabrali, neka vas oni izbave u nevolji vašoj. ¹⁵ A sinovi Izrailjevi rekoše Gospodu: sagriješismo; čini s nama što ti je drago, samo nas sada izbavi. ¹⁶ I pobacaše između sebe bogove tuđe, i stadoše služiti Gospodu; i sažali mu se radi muke sinova Izrailjevijeh.

¹⁷ A sinovi Amonovi skupiše se i stadoše u oko u Galadu; skupiše se i sinovi Izrailjevi i stadoše u oko u Mispi. ¹⁸ A narod i knezovi Galadski rekoše jedan drugomu: ko će početi boj sa sinovima Amonovijem? on neka bude poglavar svjema koji žive u Galadu.

Chapter 11

¹ A Jeftaj od Galada bijaše hrabar junak, ali sin jedne kurve, s kojom Galad rodi Jeftaja. ² Ali Galadu i žena njegova rodi sinova, pa kad dorastoše sinovi te žene, otjeraše Jeftaja rekavši mu: nećeš imati našljedstva u domu oca našega, jer si sin druge žene. ³ Zato pobježe Jeftaj od braće svoje, i nastani se u zemlji Tovu; i stekoše se k njemu ljudi praznovi, i iđahu s njim.

⁴ A poslije nekoga vremena zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja; ⁵ I kad zavojštiše sinovi Amonovi na Izrailja, otidoše starješine Galadske da dovedu Jeftaja iz zemlje Tova. ⁶ I rekoše Jeftaju: hodi i budi nam vojvoda, da vojujemo sa sinovima Amonovijem. ⁷ A Jeftaj reče starješinama Galadskim: ne mrzite li vi na me, i ne istjeraste li me iz doma oca mojega? Što ste dakle došli k meni sada kad ste u nevolji? ⁸ A starješine Galadske rekoše Jeftaju: zato smo sada došli opet k tebi da pođeš s nama i da vojuješ sa sinovima Amonovijem i da nam budeš poglavar svjema koji živimo u Galadu. ⁹ A Jeftaj reče starješinama Galadskim: kad hoćete da me odvedete natrag da vojujem sa sinovima Amonovijem, ako mi ih da Gospod, hoću li vam biti poglavar? ¹⁰ A starješine Galadske rekoše Jeftaju: Gospod neka bude svjedok među nama, ako ne učinimo kako si kazao. ¹¹ Tada otide Jeftaj sa starješinama Galadskim, i narod ga postavi poglavarem i vojvodom nad sobom; i Jeftaj izgovori pred Gospodom u Mispi sve riječi koje bješe rekao.

¹² Potom posla Jeftaj poslanike k caru sinova Amonovijeh, i poruči: šta imaš ti sa mnom, te si došao k meni da ratuješ po mojoj zemlji? ¹³ A car sinova Amonovijeh reče poslanicima Jeftajevim: što je uzeo Izrailj moju zemlju kad dođe iz Misira, od Arnona do Javoka i do Jordana; sada dakle vrati mi je s mirom. ¹⁴ Ali Jeftaj posla opet poslanike k caru sinova Amonovijeh, ¹⁵ I poruči mu: ovako veli Jeftaj: nije uzeo Izrailj zemlje Moavske ni zemlje sinova Amonovijeh. ¹⁶ Nego izašavši iz Misira prijeđe Izrailj preko pustinje do Crvenoga Mora i dođe do Kadisa. ¹⁷ I posla Izrailj poslanike k caru Edomskomu i reče: pusti da prođem kroz tvoju zemlju. Ali ne posluša car Edomski. Posla takođe k caru Moavskomu; ali ni on ne htje. I tako staja Izrailj u Kadisu. ¹⁸ Potom idući preko pustinje obide zemlju Edomsku i zemlju Moavsku, i došavši s istoka zemlji Moavskoj stade u oko s onu stranu Arnona; ali ne prijeđoše preko međe Moavske, jer Arnon bješe međa Moavska. ¹⁹ Nego posla Izrailj poslanike k Sionu caru Amorejskomu, caru Esevonskomu, i reče mu Izrailj: dopusti nam da prođemo kroz tvoju zemlju do svojega mjesta. ²⁰ Ali Sion ne vjerova Izrailju da ga pusti da prijeđe preko međe njegove, nego Sion skupi sav svoj narod i stadoše u oko u Jasi, i pobi se s Izrailjem. ²¹ A Gospod Bog Izrailjev predade Siona i sav narod njegov u ruke sinovima Izrailjevijem, te ih pobiše; i zadobi Izrailj svu zemlju Amoreja, koji življahu u onoj zemlji. ²² Zadobiše svu zemlju Amorejsku od Arnona do Javoka, i od pustinje do Jordana. ²³ Tako je dakle Gospod Bog Izrailjev otjerao Amoreje ispred naroda svojega Izrailja, pa ti li hoćeš da je zemlja njihova tvoja? ²⁴ Nije li tvoje ono što ti da da je tvoje Hemos bog tvoj? tako koga god Gospod Bog naš otjera ispred nas, onoga je zemlja naša. ²⁵ Ili si ti po čem bolji od Valaka sina Seforova cara Moavskoga? Je li se on kad svađao s Izrailjem? Je li kad vojevao s nama? ²⁶ Izrailj živi u Esevonu i u selima njegovijem i u Aroiru i selima njegovijem i po svijem gradovima duž Arnona tri stotine godina; zašto ne oteste za toliko vremena? ²⁷ I tako nijesam ja tebi skrivio, nego ti meni činiš zlo ratujući na me. Gospod sudija nek sudi danas između sinova Izrailjevijeh i sinova Amonovijeh. ²⁸ Ali car sinova Amonovijeh ne posluša riječi koje mu poruči Jeftaj.

²⁹ I siđe na Jeftaja duh Gospodnji, te prođe kroz Galad i kroz Manasiju, prođe i Mispu Galadsku, i od Mispe Galadske dođe do sinova Amonovijeh. ³⁰ I zavjetova Jeftaj zavjet Gospodu i reče: ako mi daš sinove Amonove u ruke, ³¹ Što god izide na vrata iz kuće moje na susret meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovijeh, biće Gospodnje, i prinijeću na žrtvu paljenicu. ³² I tako dođe Jeftaj do sinova Amonovijeh da se bije s njima; i Gospod mu ih dade u ruke. ³³ I pobi ih od Aroira pa do Minita u dvadeset gradova i do ravnice vinogradske u boju vrlo velikom; i sinovi Amonovi biše pokoreni pred sinovima Izrailjevijem.

³⁴ A kad se vraćaše Jeftaj kući svojoj u Mispu, gle, kći njegova izide mu na susret s bubnjima i sviralama; ona mu bijaše jedinica, i osim nje ne imaše ni sina ni kćeri. ³⁵ Pa kad je ugleda, razdrije haljine svoje i reče: ah kćeri moja! vele li me obori! ti si od onijeh što me cvijele; jer sam otvorio usta svoja ka Gospodu, i ne mogu poreći. ³⁶ A ona mu reče: oče moj, kad si otvorio usta svoja ka Gospodu, učini mi, kako je izašlo iz usta tvojih, kad te je Gospod osvetio od neprijatelja tvojih, sinova Amonovijeh. ³⁷ Još reče ocu svojemu: učini mi ovo: ostavi me do dva mjeseca da otidem da se popnem na gore da oplačem svoje djevojaštvo s drugama svojim. ³⁸ A on joj reče: idi. I pusti je na dva mjeseca, i ona otide s drugama svojim i oplakiva djevojaštvo svoje po gorama. ³⁹ A kad prođoše dva mjeseca, vrati se k ocu svojemu, i on svrši na njoj zavjet svoj koji bješe zavjetovao. A ona ne pozna čovjeka. I posta običaj u Izrailju ⁴⁰ Da od godine do godine idu kćeri Izrailjeve da plaču za kćerju Jeftaja od Galada, četiri dana u godini.

Chapter 12

¹ A ljudi od plemena Jefremova skupiše se, i prešavši na sjever rekoše Jeftaju: zašto si išao u boj na sinove Amonove a nas nijesi pozvao da idemo s tobom? spalićemo ognjem dom tvoj i tebe. ² A Jeftaj im reče: imah veliku raspru sa sinovima Amonovijem ja i moj narod, i pozvah vas, ali me ne izbaviste iz ruku njegovijeh. ³ Pa videći da me ne izbaviste, stavih dušu svoju u ruku svoju, i otidoh na sinove Amonove, i Gospod mi ih dade u ruke; pa što ste sada došli k meni da se bijete sa mnom? ⁴ Tada Jeftaj skupi sve ljude od Galada, i udari na Jefrema; i ljudi od Galada pobiše Jefrema; jer govorahu: bjegunci ste Jefremovi vi, ljudi od Galada, koji se bavite među Jefremom i među Manasijom. ⁵ I Galad uze Jefremu brodove Jordanske. I kad koji od Jefrema dobježe i reče: pusti me da prijeđem, rekoše mu oni od Galada: jesi li od Jefrema? I kad on reče: nijesam, ⁶ Onda mu rekoše: reci: Šibolet. A on reče: Sibolet, ne mogući dobro izgovoriti. Tada ga uhvatiše i zaklaše na brodu Jordanskom. I pogibe u ono vrijeme iz plemena Jefremova četrdeset i dvije tisuće.

⁷ I Jeftaj bi sudija Izrailju šest godina; i umrije, i bi pogreben u gradu Galadskom.

⁸ A poslije njega bi sudija Izrailju Avesan iz Vitlejema. ⁹ I imaše trideset sinova i trideset kćeri, koje razuda iz kuće, a trideset djevojaka dovede sinovima svojim iz drugih kuća; i bi sudija Izrailju sedam godina. ¹⁰ Potom umrije Avesan, i bi pogreben u Vitlejemu. ¹¹ A poslije njega bi sudija Izrailju Elon od Zavulona; on bi sudija Izrailju deset godina. ¹² Potom umrije Elon od Zavulona i bi pogreben u Ajalonu u zemlji Zavulonovoj.

¹³ Poslije njega bi sudija Izrailju Avdon sin Elilov Faratonjanin. ¹⁴ On imaše četrdeset sinova i trideset unuka, koji jahahu sedamdesetoro magaradi. I bi sudija Izrailju osam godina. ¹⁵ Potom umrije Avdon sin Elilov Faratonjanin, i bi pogreben u Faratonu u zemlji Jefremovoj na gori Amaličkoj.

Chapter 13

¹ A sinovi Izrailjevi opet činiše što je zlo pred Gospodom, i Gospod ih dade u ruke Filistejima za četrdeset godina.

² A bijaše jedan čovjek od Saraje od plemena sinova Danovijeh, po imenu Manoje, i žena mu bješe nerotkinja, i ne rađaše. ³ Toj ženi javi se anđeo Gospodnji i reče joj: gle, ti si sad nerotkinja, i nijesi rađala; ali ćeš zatrudnjeti i rodićeš sina. ⁴ Nego sada čuvaj se da ne piješ vina ni silovita pića, i da ne jedeš ništa nečisto. ⁵ Jer gle, zatrudnjećeš, i rodićeš sina, i britva da ne prijeđe po njegovoj glavi, jer će dijete biti nazirej Božji od utrobe materine, i on će početi izbavljati Izrailja iz ruku Filistejskih. ⁶ I žena dođe i reče mužu svojemu govoreći: čovjek Božji dođe k meni, i lice mu bijaše kao lice anđela Božijega, vrlo strašno; ali ga ne zapitah odakle je, niti mi on kaza svojega imena. ⁷ Nego mi reče: gle, ti ćeš zatrudnjeti, i rodićeš sina; zato sada ne pij vina ni silovita pića i ne jedi ništa nečisto; jer će dijete biti nazirej Božji od utrobe materine pa do smrti.

⁸ Tada se Manoje pomoli Gospodu i reče: o Gospode! neka opet dođe k nama čovjek Božji, kojega si slao, da nas nauči šta ćemo činiti s djetetom, kad se rodi. ⁹ I usliši Gospod glas Manojev; i dođe opet anđeo Gospodnji k ženi kad sjeđaše u polju; a Manoje muž njezin ne bješe kod nje. ¹⁰ Tada žena brže otrča i javi mužu svojemu govoreći mu: evo, javi mi se onaj čovjek, koji mi je prije dolazio. ¹¹ A Manoje ustavši pođe sa ženom svojom; i kad dođe k čovjeku, reče mu: jesi li ti onaj čovjek što je govorio ovoj ženi? On odgovori: jesam. ¹² A Manoje reče: kad bude što si kazao, kako će biti pravilo za dijete i šta će činiti s njim? ¹³ A anđeo Gospodnji reče Manoju: žena neka se čuva od svega što sam joj kazao. ¹⁴ Neka ne jede ništa što dolazi s vinove loze, i vina ni silovita pića neka ne pije, i ništa nečisto neka ne jede. Što sam joj zapovjedio sve neka drži.

¹⁵ Tada reče Manoje anđelu Gospodnjemu: radi bismo te ustaviti da ti zgotovimo jare. ¹⁶ A anđeo Gospodnji odgovori Manoju: da me i ustaviš, neću jesti tvojega jela; nego ako hoćeš zgotoviti žrtvu paljenicu, prinesi je Gospodu. Jer Manoje nije znao da je anđeo Gospodnji. ¹⁷ Opet reče Manoje anđelu Gospodnjemu: kako ti je ime? da ti zahvalimo kad se zbude što si rekao. ¹⁸ A anđeo Gospodnji odgovori mu: što pitaš za ime moje? Čudno je. ¹⁹ Tada Manoje uze jare i dar, i prinese Gospodu na stijeni; a anđeo učini čudo pred Manojem i ženom njegovom; ²⁰ Jer kad se podiže plamen s oltara k nebu, anđeo Gospodnji podiže se u plamenu s oltara; a Manoje i žena njegova videći to padoše ničice na zemlju;

²¹ I anđeo se Gospodnji ne javi više Manoju ni ženi njegovoj. Tada Manoje razumje da je anđeo Gospodnji. ²² I reče Manoje ženi svojoj: zacijelo ćemo umrijeti, jer vidjesmo Boga. ²³ A žena mu reče: kad bi htio Bog da nas ubije, ne bi primio iz naših ruku žrtve paljenice ni dara, niti bi nam pokazao svega ovoga, niti bi nam sad objavio takih stvari. ²⁴ I tako ta žena rodi sina, i nadje mu ime Samson; i dete odraste, i Gospod ga blagoslovi. ²⁵ I duh Gospodnji poče hoditi s njim po okolu Danovu, između Saraje i Estaola.

Chapter 14

¹ I siđe Samson u Tamnat, i vidje ondje jednu djevojku između kćeri Filistejskih. ² I vrativši se kaza ocu svojemu i materi svojoj govoreći: vidjeh djevojku u Tamnatu između kćeri Filistejskih; oženite me njom. ³ A otac i mati rekoše mu: zar nema djevojke među kćerima tvoje braće u svem narodu mom, da ideš da se oženiš između Filisteja neobrezanijeh? A Samson odgovori ocu svojemu: njom me oženi, jer mi je ona omiljela. ⁴ A otac i mati njegova ne znadijahu da je to od Gospoda, i da traži zadjevicu s Filistejima; jer u ono vrijeme Filisteji vladahu sinovima Izrailjevijem.

⁵ I tako side Samson s ocem svojim i s materom svojom u Tamnat, i kad dođoše do vinograda Tamnatskih, gle, mlad lav ričući sukobi ga. ⁶ I duh Gospodnji side na nj, te rastrže lava kao jare nemajući ništa u ruci: i ne kaza ocu ni materi šta je učinio. ⁷ I tako došavši govori s djevojkom, i ona omilje Samsonu. ⁸ A poslije nekoliko dana idući opet da je odvede, svrne da vidi mrtvoga lava; a gle, u mrtvom lavu roj pčela i med. ⁹ I izvadi ga u ruku, i pođe putem jedući; i kad dođe k ocu i materi, dade im te jedoše; ali im ne reče da je iz mrtvoga lava izvadio med.

¹⁰ I tako dođe otac njegov k onoj djevojci, i Samson učini ondje veselje, jer tako činjahu momci. ¹¹ I kad ga vidješe Filisteji, izabraše trideset druga da budu s njim. ¹² I reče im Samson: ja ću vam zagonenuti zagonetku, pa ako mi je odgonenete za sedam dana dok je veselje i pogodite, daću vam trideset košulja i tridesetore svečane haljine. ¹³ Ako li ne odgonenete, vi ćete dati meni trideset košulja i tridesetore svečane haljine. A oni mu rekoše: zagoneni zagonetku svoju, da čujemo. ¹⁴ Tada im reče: od onoga koji jede izide jelo, i od ljutoga izide slatko. I ne mogoše odgonenuti zagonetke tri dana.

¹⁵ I sedmi dan rekoše ženi Samsonovoj: nagovori muža svojega da nam kaže zagonetku, ili ćemo spaliti ognjem tebe i dom oca tvojega. Jeste li nas zato pozvali da nam uzmete imanje? je li tako? ¹⁶ I stade plakati žena Samsonova pred njim govoreći: ti mrziš na me, i ti me ne ljubiš; zagonenuo si zagonetku sinovima naroda mojega, a nećeš meni da je kažeš. A on joj reče: gle, ni ocu svojemu ni materi svojoj nijesam je kazao, a tebi da je kažem? ¹⁷ I ona plaka pred njim za sedam dana dokle trajaše veselje. A sedmi dan kaza joj, jer bješe navalila na nj; a ona kaza zagonetku sinovima naroda svojega. ¹⁸ Tada mu rekoše ljudi grada onoga sedmi dan dok sunce ne zađe: šta je slađe od meda, i šta je ljuće od lava? A on im reče: da nijeste orali na mojoj junici, ne biste pogodili moje zagonetke.

¹⁹ I dođe na nj duh Gospodnji, te siđe u Askalon, i pobi ondje trideset ljudi, i uze odijelo s njih i dade svečane haljine onima koji odgonenuše zagonetku; i rasrdi se vrlo i otide kući oca svojega. ²⁰ A žena Samsonova udade se za druga njegova, s kojim se bijaše udružio.

Chapter 15

¹ A poslije nekoliko dana, o pšeničnoj žetvi, dođe Samson da pohodi ženu svoju donesavši joj jare, i reče: idem k ženi svojoj u ložnicu. Ali mu otac njezin ne dade da uđe. ² Jer reče otac njezin: ja mišljah zacijelo da ti nije po volji, pa je dadoh drugu tvojemu; nego mlađa sestra njezina nije li ljepša od nje? uzmi nju mjesto one. ³ A Samson im reče: ja neću biti kriv Filistejima kad im učinim zlo. ⁴ I otišavši Samson uhvati trista lisica, i uze luča, i sveza po dvije za repove, i metnu po jedan luč među dva repa, ⁵ Pa zapali lučeve, i pusti u ljetinu Filistejsku, i popali ljetinu požnjevenu i nepožnjevenu, i vinograde i maslinike. ⁶ Tada Filisteji rekoše: ko je to učinio? I odgovoriše: Samson zet Tamnaćaninov, jer mu uze ženu i dade je drugu njegovu. Tada dođoše Filisteji i spališe ognjem nju i oca njezina. ⁷ A Samson im reče: ako ste i učinili tako, opet ću vam se osvetiti, pa ću se onda okaniti. ⁸ I polomi ih ljuto nogama po bedrima: potom otide i nastani se u pećini od stijene Itama.

⁹ Tada izidoše Filisteji i stadoše u oko prema Judi, i raširiše se do Lehije. ¹⁰ A ljudi od Jude rekoše: što ste izašli na nas? I odgovoriše: izašli smo da svežemo Samsona i da mu učinimo kako je on nama učinio. ¹¹ Tada izide tri tisuće ljudi iz Jude k pećini u stijeni Itamu, i rekoše Samsonu: ne znaš li da Filisteji vladaju nad nama? zašto si nam dakle to učinio? A on im reče: kako su oni meni učinili tako ja učinih njima. ¹² Oni mu rekoše: došli smo da te svežemo i predamo u ruke Filistejima. A Samson im reče: zakunite mi se da nećete vi uložiti na me. ¹³ Oni mu odgovoriše i rekoše: nećemo; nego ćemo te samo svezati i predati u njihove ruke, ali te nećemo pogubiti. I svezaše ga u dva nova uža i odvedoše ga iz stijene.

¹⁴ I kad on dođe do Lehije, Filisteji ga sretoše vičući od radosti; a duh Gospodnji siđe na nj, i uža na rukama njegovima postaše kao konci izgorjeli od vatre, i spadoše sveze s ruku njegovijeh. ¹⁵ I on nađe čeljust magareću još sirovu, i pruživ ruku svoju uze je, i pobi njom tisuću ljudi. ¹⁶ Potom reče Samson: čeljušću magarećom jednu gomilu, dvije gomile, čeljušću magarećom pobih tisuću ljudi.

¹⁷ A kad izreče, baci čeljust iz ruke svoje, i nazva ono mjesto Ramat-Lehija. ¹⁸ I bijaše žedan jako, te zavapi ka Gospodu i reče: ti si učinio rukom sluge svojega ovo izbavljenje veliko; a sada hoću li umrijeti od žeđi, ili ću pasti u ruke neobrezanima? ¹⁹ Tada Bog rascijepi stijenu u Lehiji, i proteče voda iz nje, te se napi, i povrati mu se duh i oživje. Zato se prozva onaj izvor En-Akore, koji je u Lehiji do današnjega dana. ²⁰ I bi sudija Izrailju za vremena Filistejskoga dvadeset godina.

Chapter 16

¹ Potom otide Samson u Gazu, i ondje vidje jednu ženu kurvu, i uđe k njoj. ² I ljudima u Gazi bi kazano: dođe Samson ovamo. I opkoliše i vrebaše ga cijelu noć na vratima gradskim; i stajahu u potaji cijelu noć govoreći: dok svane, ubićemo ga. ³ Ali Samson spavav do ponoći usta u ponoći, i ščepa vrata gradska s oba dovratka i iščupa ih s prijevornicom zajedno, i metnu ih na ramena i odnese navrh gore koja je prema Hevronu.

⁴ Poslije toga zamilova djevojku na potoku Soriku, kojoj bješe ime Dalida. ⁵ I dođoše k njoj knezovi Filistejski i rekoše joj: prevari ga i iskušaj gdje mu stoji velika snaga i kako bismo mu dosadili da ga svežemo i svladamo; a mi ćemo ti dati svaki po tisuću i sto srebrnika. ⁶ I Dalida reče Samsonu: hajde kaži mi gdje stoji tvoja velika snaga i čim bi se mogao svezati i svladati. ⁷ A Samson joj reče: da me svežu u sedam gužava sirovijeh neosušenijeh, onda bih izgubio snagu i bio kao i drugi čovjek. ⁸ I donesoše joj knezovi Filistejski sedam gužava sirovijeh, još neosušenijeh, i ona ga sveza njima. ⁹ A kod nje bijaše zasjeda u sobi; i ona mu reče: eto Filisteja na te, Samsone! A on pokida gužve, kao što se kida konac od kudjelje kad osjeti vatru; i ne dozna se za snagu njegovu.

¹⁰ Potom reče Dalida Samsonu: gle, prevario si me, i slagao si mi; nego hajde kaži mi čim bi se mogao svezati. ¹¹ A on joj reče: da me dobro svežu novim užima kojima nije ništa rađeno, tada bih izgubio snagu i bio bih kao drugi čovjek. ¹² I Dalida uze nova uža, i sveza ga njima, pak mu reče: eto Filisteja na te, Samsone! A zasjeda bijaše u sobi. A on raskide s ruku uža kao konac.

¹³ Tada reče Dalida Samsonu: jednako me varaš i lažeš mi; kaži mi čim bi se mogao svezati? A on joj reče: da sedam pramena kose na glavi mojoj priviješ na vratilo. ¹⁴ I ona zaglavivši vratilo kocem, reče: evo Filisteja na te, Samsone! A on se probudi od sna, i istrže kolac i osnovu i vratilo.

¹⁵ Opet mu ona reče: kako možeš govoriti: ljubim te, kad srce tvoje nije kod mene? Već si me tri puta prevario ne hoteći mi kazati gdje ti je velika snaga. ¹⁶ I ona mu dosađivaše svojim riječima svaki dan i navaljivaše na nj, i duša mu prenemože da umre, ¹⁷ Te joj otvori cijelo srce svoje, i reče joj: britva nije nikad prešla preko glave moje, jer sam nazirej Božji od utrobe matere svoje; da se obrijem, ostavila bi me snaga moja i oslabio bih, i bio bih kao svaki čovjek.

¹⁸ A Dalida videći da joj je otvorio cijelo srce svoje, posla i pozva knezove Filistejske poručivši im: hodite sada, jer mi je otvorio cijelo srce svoje. Tada dođoše knezovi Filistejski k njoj i donesoše novce u rukama svojim. ¹⁹ A ona ga uspava na krilu svojem, i dozva čovjeka te mu obrija sedam pramena kose s glave, i ona ga prva svlada kad ga ostavi snaga njegova. ²⁰ I ona reče: eto Filisteja na te, Samsone! A on probudiv se od sna reče: izaći ću kao i prije i oteću se. Jer ne znadijaše da je Gospod otstupio od njega. ²¹ Tada ga uhvatiše Filisteji, i iskopaše mu oči, i odvedoše ga u Gazu i okovaše ga u dvoje verige mjedene; i meljaše u tamnici. ²² A kosa na glavi njegovoj poče rasti kao što je bila kad ga obrijaše.

²³ I knezovi Filistejski skupiše se da prinesu veliku žrtvu Dagonu bogu svojemu, i da se provesele; pa rekoše: predade nam bog naš u ruke naše Samsona neprijatelja našega. ²⁴ Također i narod vidjevši ga hvaljaše boga svojega govoreći: predade nam bog naš u ruke naše neprijatelja našega i zatirača zemlje naše i koji pobi tolike između nas. ²⁵ I kad se razveseli srce njihovo rekoše: zovite Samsona da nam igra. I dozvaše Samsona iz tamnice da im igra, i namjestiše ga među dva stupa. ²⁶ Tada Samson reče momku koji ga držaše za ruku: pusti me, da opipam stupove na kojima stoji kuća, da se naslonim na njih. ²⁷ A kuća bijaše puna ljudi i žena i svi knezovi Filistejski bijahu ondje; i na krovu bijaše oko tri tisuće ljudi i žena, koji gledahu kako Samson igra.

²⁸ Tada Samson zavapi ka Gospodu i reče: Gospode, Gospode! opomeni me se, molim te, i ukrijepi me, molim te, samo sada, o Bože! da se osvetim jedanput Filistejima za oba oka svoja. ²⁹ I zagrli Samson dva stupa srednja, na kojima stajaše kuća, i nasloni se na njih, na jedan desnom a na drugi lijevom rukom svojom. ³⁰ Pa onda reče Samson: neka umrem s Filistejima. I naleže jako, i pade kuća na knezove i na sav narod koji bješe u njoj; i bi mrtvijeh koje pobi umirući više nego onijeh koje pobi za života svojega. ³¹ Poslije dođoše braća njegova i sav dom oca njegova, i uzeše ga, i vrativši se pogreboše ga između Saraje i Estaola u grobu Manoja oca njegova. A on bi sudija Izrailju dvadeset godina.

Chapter 17

¹ A bijaše jedan čovjek iz gore Jefremove po imenu Miha. ² On reče materi svojoj: tisuća i sto srebrnika, što su ti ukradeni, za koje si klela i govorila preda mnom, evo, to je srebro u mene, ja sam ga uzeo. A mati mu reče: Gospod da te blagoslovi, sine! ³ A kad vrati tisuću i sto srebrnika materi svojoj, reče mati njegova: to sam srebro posvetila Gospodu iz svoje ruke za tebe, sine moj, da se načini od njega lik rezan i liven; zato ti ga sada dajem natrag. ⁴ Ali on opet dade srebro materi svojoj, a mati uze dvjesta srebrnika i dade zlataru, a on načini od njega lik rezan i liven, te bijaše u kući Mišinoj. ⁵ I taj Miha imaše kuću za bogove, i načini oplećak i likove, i posveti jednoga između sinova svojih da mu bude sveštenik. ⁶ U to vrijeme ne bješe cara u Izrailju: svaki činjaše što mu bijaše drago.

⁷ A bješe jedan mladić iz Vitlejema Judina, od porodice Judine, koji bješe Levit i ondje boravljaše. ⁸ On otide iz toga grada, Vitlejema Judina, da se nastani gdje može; i idući svojim putem dođe u goru Jefremovu do kuće Mišine. ⁹ A Miha mu reče: otkuda ideš? Odgovori mu Levit: iz Vitlejema Judina, idem da se nastanim gdje mogu. ¹⁰ A Miha mu reče: ostani kod mene, i budi mi otac i sveštenik, a ja ću ti dati deset srebrnika na godinu i dvoje haljine i hranu. I otide Levit k njemu. ¹¹ I Levitu bi po volji da ostane kod njega, i bi mu taj mladić kao da mu je sin. ¹² I Miha posveti Levita da mu je sveštenik taj mladić, i osta u kući Mišinoj. ¹³ Tada reče Miha: sada znam da će mi Gospod učiniti dobro zato što imam Levita sveštenika.

Chapter 18

¹ U to vrijeme ne bješe cara u Izrailju, i u to vrijeme pleme Danovo tražaše sebi našljedstvo gdje bi nastavalo, jer mu dotada ne bješe dopalo našljedstvo među plemenima Izrailjevijem. ² Zato poslaše sinovi Danovi iz porodice svoje pet ljudi između sebe, hrabre ljude od Saraje i Estaola, da uhode zemlju i dobro razmotre, i rekoše im: idite, razmotrite zemlju. I oni otidoše u goru Jefremovu u kuću Mišinu i zanoćiše ondje. ³ I kad bijahu kod kuće Mišine, poznaše glas onoga mladića Levita, i svrativši se onamo rekoše mu: ko te dovede ovamo? i šta radiš tu? i šta ćeš tu? ⁴ A on im reče: tako i tako učini mi Miha, i najmi me da mu budem sveštenik. ⁵ A oni mu rekoše: upitaj Boga da znamo hoće li nam biti srećan put na koji pođosmo. ⁶ A sveštenik im reče: idite s mirom; po volji je Gospodu put kojim idete.

⁷ I tako pošavši onijeh pet ljudi dođoše u Lais, i vidješe tamošnji narod gdje živi bez straha po običaju Sidonskom, mirno i bez straha, i da nema nikoga u zemlji ko bi im čimgod dosađivao ili otimao vlast, i da su daleko od Sidonjana niti imaju šta s kim. ⁸ Pa kad se vratiše k braći svojoj u Saraju i Estaol, rekoše im braća: što je? ⁹ A oni rekoše: ustajte da idemo na njih; jer vidjesmo zemlju, i vrlo je dobra. I vi ne marite? nemojte se lijeniti, nego pohitajte da uzmete zemlju. ¹⁰ Kad dođete, doći ćete k narodu bezbrižnom i u zemlju prostranu; jer je predade Bog u vaše ruke; to je mjesto gdje nema nedostataka ni u čem što ima na zemlji.

¹¹ Tada pođoše odande iz Saraje i Estaola šest stotina ljudi od porodice Danove naoružanijeh. ¹² I otišavši stadoše u oko kod Kirijat-Jarima u Judi; zato se prozva ono mjesto Mahane-Dan do danas, i jest iza Kirijat-Jarima. ¹³ A odande pošavši u goru Jefremovu dođoše u kuću Mišinu.

¹⁴ Tada progovoriše petorica što bijahu išli da uhode zemlju Laisku, i rekoše braći svojoj: znate li da u ovijem kućama ima oplećak i likova, i lik rezan i lik liven? Sada dakle gledajte što ćete raditi. ¹⁵ A oni svrativši se onamo uđoše u kuću gdje bješe mladić Levit, u kuću Mišinu, i upitaše ga za zdravlje. ¹⁶ A šest stotina ljudi naoružanijeh od sinova Danovijeh stadoše pred vratima. ¹⁷ A pet ljudi što bjehu išli da uhode zemlju otišavši uđoše i uzeše lik rezan i oplećak i likove i lik liven; a sveštenik stajaše na vratima sa šest stotina ljudi naoružanijeh. ¹⁸ I oni što uđoše u kuću Mišinu kad uzeše lik rezani, oplećak, likove i lik liveni, sveštenik im reče: šta radite? ¹⁹ A oni mu rekoše: muči, metni ruku na usta, pa hajde s nama, i budi nam otac i sveštenik. Što ti je bolje, biti sveštenik kući jednoga čovjeka ili biti sveštenik plemenu i porodici u Izrailju? ²⁰ I sveštenik se obradova u srcu, i uze oplećak i likove i lik rezani, i uđe među narod.

²¹ I okrenuvši se pođoše pustivši djecu i stoku i zaklade naprijed. ²² A kad bijahu daleko od kuće Mišine, onda ljudi koji življahu u kućama blizu kuće Mišine skupiše se i pođoše u potjeru za sinovima Danovijem. ²³ I vikaše za sinovima Danovijem, a oni obazrevši se rekoše Miši: što ti je, te si skupio tolike ljude? ²⁴ A on reče: uzeli ste moje bogove koje sam načinio, i sveštenika, pa otidoste. Šta još imam? pa još kažete: što ti je? ²⁵ A sinovi Danovi rekoše mu: nemoj da ti se čuje glas za nama, da ne bi udarili na vas ljudi gnjevni, te ćeš izgubiti dušu svoju i dušu doma svojega. ²⁶ I sinovi Danovi otidoše svojim putem, a Miha videći da su jači od njega vrati se i otide kući svojoj.

²⁷ I oni uzevši što bješe načinio Miha, i sveštenika, kojega imaše, dođoše u Lais k narodu mirnom i bezbrižnom; pa ih isjekoše oštrijem mačem, a grad upališe ognjem. ²⁸ I ne bješe nikoga da ih izbavi; jer bijahu daleko od Sidona i ne imahu ništa ni s kim; a grad bijaše u dolini koja je kod Vet-Reova. Poslije sazidaše grad i naseliše se u njemu. ²⁹ I nazvaše grad Dan po imenu Dana oca svojega, koji se rodi Izrailju; a prije se grad zvaše Lais. ³⁰ I sinovi Danovi namjestiše sebi onaj lik rezani; a Jonatan sin Girsona sina Manasijina i sinovi njegovi bijahu sveštenici plemenu Danovu dokle se god ne iseli iz zemlje. ³¹ I namješten im stajaše onaj lik rezani, koji načini Miha, za sve vrijeme dokle dom Božji bijaše u Silomu.

Chapter 19

¹ I u to vrijeme, kad ne bješe cara u Izrailju, bješe jedan Levit koji življaše kao došljak kraj gore Jefremove, i uze inoču iz Vitlejema Judina. ² A inoča njegova činjaše preljubu kod njega, pa otide od njega kući oca svojega u Vitlejem Judin, i osta ondje četiri mjeseca. ³ A muž njezin usta i otide za njom da joj lijepo govori i da je dovede natrag, imajući sa sobom momka svojega, i dva magarca; i ona ga uvede u kuću oca svojega, i kad ga vidje otac njezin obradova se dolasku njegovu. ⁴ I ustavi ga tast njegov, otac mladičin, i osta kod njega tri dana, i ondje jeđahu i pijahu i noćivahu. ⁵ A četvrti dan kad ustaše rano, usta i on da ide; ali otac mladičin reče zetu svojemu: potkrijepi srce svoje zalogajem hljeba, pa onda idite. ⁶ I tako sjedoše i jedoše obojica zajedno i napiše se; pa reče otac mladičin mužu: hajde ostani još noćas, i budi veseo. ⁷ Ali čovjek usta da ide; ali tast njegov navali na nj, te opet noći ondje. ⁸ Potom urani petoga dana da ide; i reče mu otac mladičin: potkrijepi srce svoje. I jedući zajedno zabaviše se dokle i dan naže. ⁹ Tada usta čovjek da ide, on i inoča mu i momak; a tast njegov, otac mladičin, reče mu: eto, dan je već nagao, veče je, prenoćite ovdje; eto dockan je, prenoći ovdje, i budi veseo, pa sjutra uranite na put, i idi k svojemu šatoru.

¹⁰ Ali čovjek ne htje noćiti; nego usta i pođe; i dođe do Jevusa, a to je Jerusalim, i s njim dva magarca natovarena i inoča njegova. ¹¹ A kad bijahu blizu Jevusa, dan bijaše nagao vrlo, pa reče sluga gospodaru svojemu: hajde brže da se svratimo u taj grad Jevus, i tu da noćimo. ¹² A gospodar mu reče: nećemo svrtati u tuđ grad, koji nije sinova Izrailjevijeh, nego ćemo ići do Gavaje. ¹³ Još reče momku svojemu: hajde brže da stignemo u koje od tijeh mjesta i da noćimo u Gavaji ili u Rami. ¹⁴ I minuše onuda i otidoše; i sunce ih zađe blizu Gavaje Venijaminove. ¹⁵ I okretoše onamo da otidu i prenoće u Gavaji; i kad uđe, sjede na ulici gradskoj; i ne bi nikoga da ih primi u kuću da prenoće.

¹⁶ I gle, jedan starac vraćaše se s posla svojega iz polja uveče, a bijaše iz gore Jefremove i življaše kao došljak u Gavaji; a ljudi onoga mjesta bjehu sinovi Venijaminovi. ¹⁷ I on podigav oči svoje ugleda onoga čovjeka putnika na ulici gradskoj; i reče mu starac: kuda ideš? i otkuda ideš? ¹⁸ A on mu odgovori: idemo od Vitlejema Judina do na kraj gore Jefremove; odande sam, pa sam išao do Vitlejema Judina, a sada idem k domu Gospodnjemu, i nema nikoga da me primi u kuću. ¹⁹ A imamo i slame i piće za magarce svoje, i hljeba i vina za se i za sluškinju tvoju i za momka koji je sa slugom tvojim imamo svega dosta. ²⁰ A starac mu reče: budi miran; što ti god nedostaje, ja ću se starati za to; samo nemoj noćiti na ulici. ²¹ I uvede ga u svoju kuću, i položi magarcima; potom opraše noge, i jedoše i piše.

²² A kad se razveseliše, gle, ljudi onoga grada, bezakonici, opkoliše kuću, i stadoše lupati u vrata, i rekoše starcu, gospodaru od kuće, govoreći: izvedi toga čovjeka što je ušao u tvoju kuću, da ga poznamo. ²³ I izašav k njima onaj čovjek, gospodar od kuće, reče im: ne, braćo, ne činite zla; kad je čovjek ušao u moju kuću, ne činite toga bezumlja. ²⁴ Evo kći moja djevojka i inoča njegova, njih ću vam izvesti, pa njih osramotite i činite s njima što vam je volja, samo čovjeku ovomu ne činite toga bezumlja. ²⁵ Ali ga ne htješe poslušati oni ljudi; tada onaj čovjek uze inoču svoju i izvede je napolje k njima, i oni je poznaše, i zlostaviše je cijelu noć do zore, i pustiše je kad zora zabijelje. ²⁶ I došavši žena u zoru pade kod vrata od kuće onoga čovjeka gdje bješe gospodar njezin, i leža dokle se ne rasvanu.

²⁷ A gospodar njezin usta ujutru, i kad otvori vrata i izađe da ide svojim putem, a to žena inoča njegova ležaše na vratima kućnijem, i ruke joj na pragu. ²⁸ I reče joj: ustani da idemo. Ali ne bi odgovora; tada je metnu na magarca, i ustavši čovjek pođe u mjesto svoje, ²⁹ I došav kući svojoj uze mač, i uze inoču svoju i isiječe je s kostima na dvanaest komada i razasla u sve krajeve Izrailjeve. ³⁰ I ko god vidje govoraše: nije se učinilo niti se vidjelo tako što otkad izidoše sinovi Izrailjevi iz Misira do danas. Promislite o tom i vijećajte i govorite.

Chapter 20

¹ Tada izidoše svi sinovi Izrailjevi, i sabra se sav narod jednodušno, od Dana do Virsaveje i do zemlje Galadove, ka Gospodu u Mispu. ² I glavari svega naroda, svijeh plemena Izrailjevijeh, dođoše na zbor naroda Božijega, četiri stotine tisuća ljudi pješaka koji mahahu mačem. ³ A sinovi Venijaminovi čuše da su sinovi Izrailjevi otišli u Mispu. Sinovi Izrailjevi rekoše: kažite kako se dogodilo to zlo. ⁴ A Levit, muž ubijene žene, odgovori i reče: dođoh s inočom svojom u Gavaju Venijaminovu da prenoćim. ⁵ A Gavajani ustaše na me, opkoliše me u kući noću, i htješe me ubiti; i inoču moju zlostaviše tako da umrije. ⁶ Zato uzev inoču svoju isjekoh je na komade i razaslah je u sve krajeve našljedstva Izrailjeva; jer učiniše grdilo i sramotu u Izrailju. ⁷ Eto, vi ste svi sinovi Izrailjevi; promislite i vijećajte.

⁸ A sav narod usta jednodušno i reče: da ne idemo nijedan k šatoru svojemu, i nijedan da se ne vraća kući svojoj. ⁹ Nego ovo da učinimo Gavaji: da bacimo ždrijeb za nju. ¹⁰ Da uzmemo po deset ljudi od stotine po svijem plemenima Izrailjevijem, i po stotinu od tisuće, i po tisuću od deset tisuća, da donese hranu narodu, a on da ide da učini Gavaji Venijaminovoj kako je zaslužila grdilom koje je učinila Izrailju. ¹¹ I skupi se sav narod Izrailjev na onaj grad složivši se jednodušno.

¹² Tada poslaše plemena Izrailjeva ljude u sve porodice Venijaminove, i poručiše im: kakvo se to zlo učini među vama? ¹³ Sada dajte te bezakonike što su u Gavaji, da ih pogubimo i izvadimo zlo iz Izrailja. Ali ne htješe sinovi Venijaminovi poslušati braće svoje, sinova Izrailjevijeh. ¹⁴ Nego se skupiše sinovi Venijaminovi iz svojih mjesta u Gavaju da izidu da se biju sa sinovima Izrailjevijem. ¹⁵ I nabroji se u to vrijeme sinova Venijaminovijeh iz njihovijeh gradova dvadeset i šest tisuća ljudi koji mahahu mačem osim stanovnika Gavajskih, kojih bješe na broj sedam stotina ljudi odabranijeh. ¹⁶ U svem tom narodu bješe sedam stotina ljudi odabranijeh, koji bjehu ljevaci, i svaki gađaše kamenom iz praćke u dlaku ne promašujući.

¹⁷ A ljudi Izrailjaca nabroji se osim sinova Venijaminovijeh četiri stotine tisuća ljudi koji mahahu mačem, samijeh vojnika. ¹⁸ I ustavši otidoše k domu Boga silnoga, i upitaše Boga i rekoše sinovi Izrailjevi: ko će između nas ići prvi u boj na sinove Venijaminove? A Gospod reče: Juda nek ide prvi.

¹⁹ Potom ustavši rano sinovi Izrailjevi stadoše u oko prema Gavaji. ²⁰ I izidoše sinovi Izrailjevi u boj na sinove Venijaminove, i uvrstaše se sinovi Izrailjevi da udare na Gavaju. ²¹ A sinovi Venijaminovi izidoše iz Gavaje, i povaljaše po zemlji između Izrailjaca u onaj dan dvadeset i dvije tisuće ljudi. ²² Ali se narod sinova Izrailjevijeh oslobodi, te se opet uvrstaše na istom mjestu gdje se bijahu uvrstali prvoga dana. ²³ Jer sinovi Izrailjevi otidoše te plakaše pred Gospodom do večera, i upitaše Gospoda govoreći: hoćemo li opet izaći u boj na sinove Venijamina brata svojega? A Gospod im reče: izidite na njih.

²⁴ I izidoše sinovi Izrailjevi na sinove Venijaminove drugi dan. ²⁵ I sinovi Venijaminovi izidoše pred njih iz Gavaje drugi dan; i povaljaše po zemlji između sinova Izrailjevijeh opet osamnaest tisuća ljudi, koji svi mahahu mačem. ²⁶ Tada svi sinovi Izrailjevi i sav narod izidoše i dođoše k domu Boga silnoga, i plakaše i stajaše ondje pred Gospodom, i postiše se onaj dan do večera, i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne pred Gospodom. ²⁷ Pa upitaše sinovi Izrailjevi Gospoda; jer ondje bijaše kovčeg zavjeta Božijega u ono vrijeme; ²⁸ I Fines sin Eleazara sina Aronova stajaše pred njim u ono vrijeme. I rekoše: hoćemo li opet izaći u boj na sinove Venijamina brata svojega ili ćemo se okaniti? A Gospod im reče: izidite, jer ću ih sjutra predati vama u ruke.

²⁹ Tada namjesti Izrailj zasjede oko Gavaje. ³⁰ I sinovi Izrailjevi izidoše treći dan na sinove Venijaminove, i uvrstaše se prema Gavaji kao prvom i drugom. ³¹ A sinovi Venijaminovi izašavši pred narod odvojiše se od grada, i stadoše biti i sjeći narod kao prvom i drugom po putovima, od kojih jedan ide k domu Boga silnoga a drugi u Gavaju, i po polju, i ubiše do trideset ljudi iz Izrailja. ³² I rekoše sinovi Venijaminovi: padaju pred nama kao prije. A sinovi Izrailjevi rekoše: da bježimo da ih otrgnemo od grada na putove. ³³ Tada svi sinovi Izrailjevi kretoše se sa svojega mjesta i uvrstaše se u Val-Tamaru; i zasjede Izrailjeve iskočiše iz mjesta svojega, iz luka Gavajskih. ³⁴ I dođe na Gavaju deset tisuća ljudi izabranijeh iz svega Izrailja, i boj posta žešći, a oni ne opaziše da će ih zlo zadesiti. ³⁵ I Gospod pobi Venijamina pred Izrailjem, i sinovi Izrailjevi pogubiše onaj dan od sinova Venijaminovijeh dvadeset i pet tisuća i sto ljudi, koji svi mačem mahahu.

³⁶ I sinovi Venijaminovi vidješe da su nadbijeni: jer sinovi Izrailjevi uzmakoše ispred sinova Venijaminovijeh uzdajući se u zasjede koje bijahu namjestili kod Gavaje; ³⁷ A oni što bijahu u zasjedi navališe brže u Gavaju, i ušavši isjekoše sve po gradu oštrijem mačem. ³⁸ A bijahu sinovi Izrailjevi ugovorili s onima u zasjedi da za znak zapale vatru da se digne velik dim iz grada. ³⁹ Tako sinovi Izrailjevi stadoše bježati iz boja, a sinovi Venijaminovi počeše ubijati, i isjekoše do trideset ljudi između sinova Izrailjevijeh govoreći: doista padaju pred nama kao u pređašnjem boju. ⁴⁰ Ali kad se plamen i dim kao stup diže iz grada, obazreše se sinovi Venijaminovi, i gle, oganj se iz grada dizaše do neba. ⁴¹ Tada se vratiše sinovi Izrailjevi, a sinovi Venijaminovi smetoše se videći da ih je zlo zadesilo; ⁴² I pobjegoše ispred sinova Izrailjevijeh k pustinji; ali ih vojska gonjaše, i koji iz gradova izlažahu, biše ih među sobom. ⁴³ Tako opkoliše sinove Venijaminove, goniše ih, tlačiše ih od Menuje do Gavaje k istoku. ⁴⁴ I pogibe sinova Venijaminovijeh osamnaest tisuća ljudi, samijeh junaka. ⁴⁵ A onijeh što se okretoše i pobjegoše u pustinju k stijeni Rimonu, napabirčiše ih po putovima pet tisuća ljudi, i tjeraše ih do Gidoma i pobiše ih dvije tisuće ljudi. ⁴⁶ I tako svega pogibe onaj dan sinova Venijaminovijeh dvadeset i pet tisuća ljudi koji mahahu mačem, sve samijeh junaka. ⁴⁷ I bješe šest stotina ljudi koji se okretoše i utekoše u pustinju k stijeni Rimonu, i ostaše na stijeni Rimonu četiri mjeseca. ⁴⁸ Potom sinovi Izrailjevi vrativši se k sinovima Venijaminovijem isjekoše oštrijem mačem i ljude po gradovima i stoku i što se god nađe; i sve gradove koji ostaše popališe ognjem.

Chapter 21

¹ A sinovi Izrailjevi bijahu se zakleli u Mispi rekavši: nijedan između nas da ne da kćeri svoje za ženu sinu Venijaminovu. ² Zato otide narod k domu Božijemu, i ostaše ondje do večera pred Bogom, i podigavši glas svoj plakaše vrlo, ³ I rekoše: zašto se, Gospode Bože Izrailjev, dogodi ovo u Izrailju, danas da nestane jednoga plemena iz Izrailja? ⁴ I sjutradan urani narod, i načini ondje oltar, i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne. ⁵ Tada rekoše sinovi Izrailjevi: ima li ko da nije došao na zbor iz svijeh plemena Izrailjevijeh ka Gospodu? Jer se bijahu teško zakleli za onoga ko ne dođe u Mispu ka Gospodu rekavši: da se pogubi. ⁶ Jer se sinovima Izrailjevijem sažali za Venijaminom bratom njihovijem, i rekoše: danas se istrijebi jedno pleme iz Izrailja. ⁷ Šta ćemo činiti s onima što su ostali da bi imali žene, kad se zaklesmo Gospodom da im ne damo kćeri svojih za žene?

⁸ Pa rekoše: ima li ko iz plemena Izrailjevijeh da nije došao u Mispu ka Gospodu? I gle, ne bješe došao na vojsku, na zbor, niko iz Javisa Galadova. ⁹ Jer kad se narod prebroji, gle, ne bješe ondje nijednoga od onijeh koji žive u Javisu Galadovu. ¹⁰ Zato posla zbor onamo dvanaest tisuća hrabrijeh ljudi, i zapovjedi im govoreći: idite i pobijte stanovnike u Javisu Galadovu oštrijem mačem i žene i djecu. ¹¹ Ovo ćete dakle učiniti: sve muškinje i sve ženskinje što je poznalo čovjeka pobijte. ¹² I nađoše među stanovnicima Javisa Galadova četiri stotine djevojaka, koje ne bjehu poznale čovjeka, i dovedoše ih u oko u Silom, koji je u zemlji Hananskoj.

¹³ Tada posla sav zbor, te govoriše sinovima Venijaminovijem koji bjehu u stijeni Rimonu, i objaviše im mir. ¹⁴ Tako se vratiše sinovi Venijaminovi u to vrijeme, i dadoše im žene koje ostaviše u životu između žena iz Javisa Galadova; ali ih ne bješe dosta za njih. ¹⁵ A narodu bješe žao Venijamina što Gospod okrnji plemena Izrailjeva.

¹⁶ Pa rekoše starješine od zbora: šta ćemo činiti s ovima što su ostali da bi imali žene? jer su izginule žene u plemenu Venijaminovu. ¹⁷ Potom rekoše: našljedstvo Venijaminovo pripada onima što su ostali, da se ne bi zatrlo pleme iz Izrailja. ¹⁸ A mi im ne možemo dati žena između kćeri svojih; jer su se zakleli sinovi Izrailjevi rekavši: da je proklet ko da ženu sinovima Venijaminovijem. ¹⁹ Potom rekoše: evo, godišnji je praznik Gospodnji u Silomu, koji je sa sjevera Vetilju, k istoku, na putu koji ide od Vetilja u Sihem, i s juga Levoni. ²⁰ I zapovjediše sinovima Venijaminovijem govoreći: idite, i zasjedite po vinogradima. ²¹ I pazite: pa kad izidu kćeri Silomske da igraju, izidite iz vinograda i otmite svaki sebi ženu između kćeri Silomskih; i idite u zemlju Venijaminovu. ²² A kad dođu oci njihovi ili braća njihova k nama da se sude, mi ćemo im kazati: smilujte im se nas radi, jer u ovom ratu nijesmo zarobili žene za svakoga njih; a vi im nijeste dali, i tako nećete biti krivi. ²³ Tada sinovi Venijaminovi učiniše tako, i dovedoše žene prema broju svom između igračica koje oteše, i otišavši vratiše se na našljedstvo svoje, i sazidaše opet gradove i naseliše se u njima. ²⁴ I tako razidoše se sinovi Izrailjevi odande u ono vrijeme svaki u svoje pleme i u porodicu svoju, i otidoše odande svaki na svoje našljedstvo.

²⁵ U ono vrijeme ne bješe cara u Izrailju; svaki činjaše što mu bješe drago.