Ecclesiastes

Chapter 1

¹ Riječi propovjednika sina Davidova cara u Jerusalimu. ² Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština. ³ Kaka je korist čovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem? ⁴ Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek. ⁵ Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi. ⁶ Vjetar ide na jug i obrće se na sjever: ide jednako obrćući se, i u obrtanju svom vraća se. ⁷ Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku. ⁸ Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati.

⁹ Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. ¹⁰ Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vijekova koji su bili prije nas. ¹¹ Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što će poslije biti neće se pominjati u onijeh koji će poslije nastati. ¹² Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu; ¹³ I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošću sve što biva pod nebom; taj mučni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muče oko njega. ¹⁴ Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu. ¹⁵ Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti. ¹⁶ Ja rekoh u srcu svom govoreći: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošću sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja. ¹⁷ I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu. ¹⁸ Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.

Chapter 2

¹ Ja rekoh u srcu svom: daj da te okušam veseljem; uživaj dobra. Ali gle, i to bješe taština. ² Smijehu rekoh: luduješ; i veselju: šta to radiš? ³ Razmišljah u srcu svom da puštam tijelo svoje na piće, i srcem svojim upravljajući mudro da se držim ludosti dokle ne vidim šta bi dobro bilo sinovima ljudskim da čine pod nebom dok su živi. ⁴ Velika djela učinih: sazidah sebi kuće, nasadih sebi vinograde; ⁵ Načinih sebi vrtove i voćnjake, i nasadih u njima svakojakih drveta rodnijeh; ⁶ Načinih sebi jezera vodena da zaljevam iz njih šumu gdje rastu drveta; ⁷ Nabavih sebi sluga i sluškinja, i imah sluga rođenijeh u kući mojoj; i imah goveda i ovaca više od svijeh koji biše prije mene u Jerusalimu; ⁸ Također nakupih sebi srebra i zlata i zaklada od careva i zemalja; nabavih sebi pjevača i pjevačica i milina ljudskih, i sprava muzičkih svakojakih. ⁹ I tako postah veći i silniji od svijeh koji biše prije mene u Jerusalimu; i mudrost moja osta sa mnom. ¹⁰ I što god željahu oči moje, ne branjah im niti ukraćivah srcu svojemu kakoga veselja, nego se srce moje veseljaše sa svakoga truda mojega, i to mi bijaše dio od svakoga truda mojega. ¹¹ A kad pogledah na sva djela svoja što uradiše ruke moje, i na trud kojim se trudih da uradim, gle, sve bješe taština i muka duhu, i nema koristi pod suncem. ¹² Tada se obratih da vidim mudrost i ludost i bezumlje, jer šta bi činio čovjek koji bi nastao poslije cara? što je već učinjeno. ¹³ I vidjeh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je bolja svjetlost od mraka. ¹⁴ Mudri ima oči u glavi, a bezumni ide po mraku; ali također doznah da jednako biva svjema. ¹⁵ Zato rekoh u srcu svom: meni će biti kao bezumniku što biva; šta će mi dakle pomoći što sam mudar? I rekoh u srcu svom: i to je taština. ¹⁶ Jer se neće spominjati mudarac kao ni bezumnik dovijeka; jer što sada jest, sve se zaboravlja poslije, i mudarac umire kao i bezumnik. ¹⁷ Zato mi omrze život, jer mi nije milo što biva pod suncem, jer je sve taština i muka duhu. ¹⁸ I omrze mi sav trud moj oko kojega se trudih pod suncem, jer ću ga ostaviti čovjeku koji će nastati nakon mene. ¹⁹ I ko zna hoće li biti mudar ili lud? i opet će biti gospodar od svega truda mojega oko kojega se trudih i mudrovah pod suncem. I to je taština. ²⁰ Zato dođoh na to da mi srce izgubi nadanje o svakom trudu oko kojega se trudih pod suncem. ²¹ Jer ima ljudi koji se trude mudro i razumno i pravo, pa to ostavljaju u dio drugome koji se nije trudio oko toga. I to je taština i veliko zlo. ²² Jer šta ima čovjek od svega truda svoga i od muke srca svoga, koju podnosi pod suncem? ²³ Jer su svi dani njegovi muka a poslovi njegovi briga; ni noću se ne odmara srce njegovo. I to je taština. ²⁴ Nije li dakle dobro čovjeku da jede i pije i da gleda da mu je duši dobro od truda njegova? Ja vidjeh i to da je iz ruke Božije. ²⁵ Jer ko je jeo i uživao više nego ja? ²⁶ Jer čovjeku koji mu je po volji daje mudrost i razum i radost, a grješniku daje muku da sabira i skuplja da da onome koji je po volji Bogu. I to je taština i muka duhu.

Chapter 3

¹ Svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme. ² Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno; ³ Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se razvaljuje, i vrijeme kad se gradi. ⁴ Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme ridanju i vrijeme igranju; ⁵ Vrijeme kad se razmeće kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se ostavlja grljenje; ⁶ Vrijeme kad se teče, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se baca; ⁷ Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se muči, i vrijeme kad se govori; ⁸ Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu i vrijeme miru. ⁹ Kaka je korist onome koji radi od onoga oko čega se trudi? ¹⁰ Vidio sam poslove koje je Bog dao sinovima ljudskim da se muče oko njih. ¹¹ Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme, i svijet metnuo im je u srce, ali da ne može čovjek dokučiti djela koja Bog tvori, ni početka ni kraja. ¹² Doznah da nema ništa bolje za njih nego da se vesele i čine dobro za života svoga. ¹³ I kad svaki čovjek jede i pije i uživa dobra od svakoga truda svojega, to je dar Božji. ¹⁴ Doznah da što god tvori Bog ono traje dovijeka, ne može mu se ništa dodati niti se od toga može što oduzeti; i Bog tvori da bi ga se bojali. ¹⁵ Što je bilo to je sada, i što će biti to je već bilo; jer Bog povraća što je prošlo. ¹⁶ Još vidjeh pod suncem gdje je mjesto suda bezbožnost i mjesto pravde bezbožnost. ¹⁷ I rekoh u srcu svom: Bog će suditi pravedniku i bezbožniku; jer ima vrijeme svemu i svakom poslu. ¹⁸ Rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao da vide da su kao stoka. ¹⁹ Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i čovjek ništa nije bolji od stoke, jer je sve taština. ²⁰ Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i sve se vraća u prah. ²¹ Ko zna da duh sinova ljudskih ide gore, a duh stoke da ide dolje pod zemlju? ²² Zato vidjeh da ništa nema bolje čovjeku nego da se veseli onijem što radi, jer mu je to dio; jer ko će ga dovesti da vidi što će biti poslije njega?

Chapter 4

¹ Opet vidjeh sve nepravde koje se čine pod suncem, i gle, suze onijeh kojima se čini nepravda, i nemaju ko bi ih potješio ni snage da se izbave iz ruku onijeh koji im čine nepravdu; nemaju nikoga da ih potješi. ² Zato hvalih mrtve koji već pomriješe više nego žive koji još žive. ³ Ali je bolji i od jednijeh i od drugih onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem. ⁴ Jer vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist čovjeku od bližnjega njegova. I to je taština i muka duhu. ⁵ Bezumnik sklapa ruke svoje, i jede svoje tijelo. ⁶ Bolja je jedna grst u miru nego obje grsti s trudom i mukom u duhu. ⁷ Opet vidjeh taštinu pod suncem: ⁸ Ima ko je sam, inokosan, nema ni sina ni brata, i opet nema kraja trudu njegovu, i oči njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli: za koga se mučim i oduzimam svojoj duši dobra? I to je taština i zao posao. ⁹ Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda. ¹⁰ Jer ako jedan padne, drugi će podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne. ¹¹ Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako će se zgrijati? ¹² I ako bi ko nadjačao jednoga, dvojica će mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako. ¹³ Bolje je dijete ubogo a mudro nego car star a bezuman, koji se već ne zna poučiti. ¹⁴ Jer jedan izlazi iz tamnice da caruje, a drugi koji se rodi da caruje osiromaši. ¹⁵ Vidjeh sve žive koji hode pod suncem gdje pristaju za djetetom drugim, koje će stupiti na njegovo mjesto. ¹⁶ Nema kraja narodu koji bijaše pred njim, a koji poslije nastanu neće se radovati njemu. I to je taština i muka duhu.

Chapter 5

¹ Čuvaj nogu svoju kad ideš u dom Božji, i pristupi da slušaš; to je bolje nego što bezumni daju žrtve, jer ne znaju da zlo čine. ² Nemoj nagliti ustima svojim, i srce tvoje da ne bude brzo izgovoriti što pred Bogom, jer je Bog na nebu a ti si na zemlji, zato neka bude malo riječi tvojih. ³ Jer san dolazi od mnogoga posla, a glas bezumnikov od mnogih riječi. ⁴ Kad učiniš zavjet Bogu, ne oklijevaj ispuniti ga, jer mu nijesu mili bezumnici; što god zavjetuješ, ispuni. ⁵ Bolje je da ne zavjetuješ negoli da zavjetuješ pa ne ispuniš. ⁶ Ne daj ustima svojima da na grijeh navode tijelo tvoje, i ne govori pred anđelom da je bilo nehotice. Zašto bi se gnjevio Bog na riječi tvoje i potro djelo ruku tvojih? ⁷ Jer kao što u mnoštvu sanova ima taštine, tako i u mnogim riječima; nego boj se Boga. ⁸ Ako vidiš gdje se čini nepravda siromahu i otima sud i pravda u zemlji, ne čudi se tome, jer viši pazi na visokoga, i ima još viših nad njima. ⁹ Ali je zemlja korisnija od svega; i car njivi služi. ¹⁰ Ko ljubi novce, neće se nasititi novaca; i ko ljubi bogatstvo, neće imati koristi od njega. I to je taština. ¹¹ Gdje je mnogo dobra, mnogo je i onijeh koji ga jedu; pa kaka je korist od toga gospodaru? osim što gleda svojim očima. ¹² Sladak je san onome koji radi, jeo malo ili mnogo; a sitost bogatome ne da spavati. ¹³ Ima ljuto zlo koje vidjeh pod suncem: bogatstvo koje se čuva na zlo onome čije je. ¹⁴ Jer tako bogatstvo propadne zlom nezgodom, te sinu kojega je rodio ne ostane ništa u ruku. ¹⁵ Kao što je izašao iz utrobe matere svoje nag, tako opet odlazi kako je došao; i ništa ne uzima od truda svojega da ponese u ruci svojoj. ¹⁶ I to je ljuto zlo što odlazi kako je došao; i kaka mu je korist što se trudio u vjetar, ¹⁷ I svega vijeka svojega jeo u mraku, i mnogo se brinuo i žalostio i ljutio? ¹⁸ Eto, to vidjeh da je dobro i lijepo čovjeku da jede i pije i uživa dobro od svega truda svojega kojim se trudi pod nebom za života svojega, koji mu Bog da, jer mu je to dio. ¹⁹ I kad kome Bog da bogatstvo i blago, i da mu da uživa i uzima svoj dio i da se veseli s truda svojega, to je dar Božji. ²⁰ Jer se neće mnogo opominjati dana života svojega, jer mu Bog daje da mu je srce veselo.

Chapter 6

¹ Ima zlo koje vidjeh pod suncem i često je među ljudima: ² Nekome Bog da bogatstvo i blago i slavu, te duša njegova ima sve što god želi, ali mu ne da Bog da to uživa, nego uživa drugi. To je taština i ljuto zlo. ³ Da bi ko rodio sto sinova i živio mnogo godina i dani bi se vijeka njegova veoma namnožili, a duša se njegova ne bi nasitila dobra, te ni pogreba ne bi imao, kažem da je bolje nedonošče od njega. ⁴ Jer uzalud dođe i u tamu otide i ime mu je tamom pokriveno; ⁵ Ni sunca ne vidje, niti što pozna, a počiva bolje nego onaj. ⁶ I da bi živio dvije tisuće godina, a dobra ne bi uživao, ne odlaze li svi na jedno mjesto? ⁷ Sav je trud čovječji za usta njegova, ali se ne može nasititi duša njegova. ⁸ Jer šta ima mudri više nego bezumni? šta li siromah, koji se umije vladati među živima? ⁹ Bolje je vidjeti očima negoli željeti; i to je taština i muka duhu. ¹⁰ Što je ko, davno je tijem nazvan; i zna se da je čovjek i da se ne može suditi s jačim od sebe. ¹¹ Kad dakle ima mnogo stvari koje umnožavaju taštinu, kaka je korist čovjeku? ¹² Jer ko zna što je dobro čovjeku u životu, za malo dana taštega života njegova, koji mu prolaze kao sjen? ili ko će kazati čovjeku šta će biti poslije njega pod suncem?

Chapter 7

¹ Bolje je ime nego dobro ulje, i dan smrtni nego dan u koji se ko rodi. ² Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego ići u kuću gdje je gozba, jer je ondje kraj svakoga čovjeka, i ko je živ, slaže u srce svoje. ³ Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje. ⁴ Srce je mudrijeh ljudi u kući gdje je žalost, a srce bezumnijeh u kući gdje je veselje. ⁵ Bolje je slušati karanje mudroga nego da ko sluša pjesmu bezumnijeh. ⁶ Jer kao što prašti trnje pod loncem, taki je smijeh bezumnikov; i to je taština. ⁷ Nasilje obezumljuje mudroga, i poklon izopačuje srce. ⁸ Bolji je kraj stvari nego početak joj; bolji je ko je strpljiva duha negoli ko je ponosita duha. ⁹ Ne budi nagao u duhu svom na gnjev, jer gnjev počiva u njedrima bezumnijeh. ¹⁰ Ne govori: šta je to, te su pređašnji dani bili bolji od ovijeh? jer ne bi bilo mudro da za to pitaš. ¹¹ Dobra je mudrost s imanjem, i korisna je onima koji vide sunce. ¹² Jer je mudrost zaklon, i novci su zaklon; ali je pretežnije znanje mudrosti tijem što daje život onome ko je ima. ¹³ Pogledaj djelo Božije; jer ko može ispraviti što on iskrivi? ¹⁴ U dobro vrijeme uživaj dobro, a u zlo vrijeme gledaj, jer je Bog stvorio jedno prema drugom zato da čovjek ne zna šta će biti. ¹⁵ Svašta vidjeh za vremena taštine svoje: pravednika koji propada u pravdi svojoj, i bezbožnika koji dugo živi u svojoj zloći. ¹⁶ Ne budi suviše pravedan ni suviše mudar; zašto bi sebe upropastio? ¹⁷ Ne budi suviše bezbožan ni lud; zašto bi umro prije vremena? ¹⁸ Dobro je da držiš jedno a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga izbaviće se od svega. ¹⁹ Mudrost krijepi čovjeka više nego deset knezova koji su u gradu. ²⁰ Doista nema čovjeka pravedna na zemlji koji tvori dobro i ne griješi. ²¹ Ne uzimaj na um svašta što se govori, ako bi i slugu svojega čuo gdje te psuje; ²² Jer srce tvoje zna da si i ti više puta psovao druge. ²³ Sve to ogledah mudrošću i rekoh: biću mudar; ali mudrost bješe daleko od mene. ²⁴ Što je tako daleko i vrlo duboko, ko će naći? ²⁵ Okretoh se srcem svojim da poznam i izvidim i iznađem mudrost i razum, i da poznam bezbožnost ludosti i ludost bezumlja. ²⁶ I nađoh da je grča od smrti žena kojoj je srce mreža i pruglo, kojoj su ruke okovi; ko je mio Bogu, sačuvaće se od nje, a grješnika će uhvatiti ona. ²⁷ Gle, to nađoh, veli propovjednik, jedno prema drugom, tražeći da razumijem. ²⁸ Još traži duša moja, ali ne nađoh. Čovjeka jednoga u tisući nađoh, ali žene među svjema ne nađoh. ²⁹ Samo, gle, ovo nađoh: da je Bog stvorio čovjeka dobra; a oni traže svakojake pomisli.

Chapter 8

¹ Ko je kao mudri? i ko zna šta znače stvari? Mudrost prosvjetljuje čovjeku lice, a tvrdoća lica njegova mijenja se. ² Ja ti kažem: izvršuj zapovijest carevu, i to zakletve Božije radi. ³ Ne budi brz da otideš ispred njega; ne stoj u zloj stvari, jer će učiniti što god hoće. ⁴ Jer gdje je god riječ careva ondje je vlast, i ko će mu reći: šta radiš? ⁵ Ko izvršuje zapovijest, neće znati za zlo, jer srce mudroga zna vrijeme i način. ⁶ Jer svačemu ima vrijeme i način; ali mnoga zla snalaze čovjeka, ⁷ Što ne zna šta će biti; jer kad će što biti, ko će mu kazati? ⁸ Čovjek nije vlastan nad duhom da bi ustavio duh, niti ima vlasti nad danom smrtnijem, niti ima obrane u toj borbi; ni bezbožnost ne izbavlja onoga u koga je. ⁹ Sve ovo vidjeh, i upravih srce svoje na sve što se radi pod suncem. Katkad vlada čovjek nad čovjekom na zlo njegovo. ¹⁰ I tada vidjeh bezbožnike pogrebene, gdje se vratiše; a koji dobro činjahu otidoše sa svetoga mjesta i biše zaboravljeni u gradu. I to je taština. ¹¹ Što nema odmah osude za zlo djelo, zato srce sinova ljudskih kipi u njima da čine zlo. ¹² Neka grješnik sto puta čini zlo i odgađa mu se, ja ipak znam da će biti dobro onima koji se boje Boga, koji se boje lica njegova. ¹³ A bezbožniku neće biti dobro, niti će mu se produljiti dani, nego će biti kao sjen onome koji se ne boji lica Božijega. ¹⁴ Taština je koja biva na zemlji što ima pravednika kojima biva po djelima bezbožničkim, a ima bezbožnika kojima biva po djelima pravedničkim. Rekoh: i to je taština. ¹⁵ Zato ja hvalih veselje, jer nema ništa bolje čovjeku pod suncem nego da jede i pije i da se veseli; i to mu je od truda njegova za života njegova, koji mu Bog da pod suncem. ¹⁶ Kad upravih srce svoje da poznam mudrost i vidim šta se radi na zemlji, te ni danju ni noću ne dolazi čovjeku san na oči, ¹⁷ Vidjeh na svijem djelima Božijim da čovjek ne može dokučiti ono što se radi pod suncem, oko čega se trudi čovjek tražeći, ali ne nalazi, i ako i mudarac reče da zna, ipak ne može dokučiti.

Chapter 9

¹ Doista sve ovo složih u srce svoje da bih rasvijetlio sve to, kako su pravedni i mudri i djela njihova u ruci Božijoj, a čovjek ne zna ni ljubavi ni mržnje od svega što je pred njim. ² Sve biva svjema jednako: pravedniku biva kao bezbožniku, dobromu i čistomu kao nečistomu, onome koji prinosi žrtvu kao onome koji ne prinosi, kako dobromu tako grješniku, onome koji se kune kao onome koji se boji zakletve. ³ A to je najgore od svega što biva pod suncem što svjema jednako biva, te je i srce ljudsko puno zla, i ludost im je u srcu dok su živi, a potom umiru. ⁴ Jer ko će biti izabran? U živijeh svijeh ima nadanja; i psu živu bolje je nego mrtvu lavu. ⁵ Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti im ima plate, jer im se spomen zaboravio. ⁶ I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je, i više nemaju dijela nigda ni u čemu što biva pod suncem. ⁷ Hajde, jedi hljeb svoj s radošću, i vesela srca pij vino svoje, jer su mila Bogu djela tvoja. ⁸ Svagda neka su ti haljine bijele, i ulja na glavi tvojoj da se ne premiče. ⁹ Uživaj život sa ženom koju ljubiš svega vijeka svojega taštega, koji ti je dat pod suncem za sve vrijeme taštine tvoje, jer ti je to dio u životu i od truda tvojega kojim se trudiš pod suncem. ¹⁰ Sve što ti dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš. ¹¹ Opet vidjeh pod suncem da nije do brzijeh trka, ni rat do hrabrijeh, ni hljeb do mudrijeh, ni bogatstvo do razumnijeh, ni dobra volja do vještijeh, nego da sve stoji do vremena i zgode. ¹² Jer čovjek ne zna vremena svojega, nego kao što se ribe hvataju mrežom nesrećnom i kao što se ptice hvataju pruglom, tako se hvataju sinovi čovječiji u zao čas, kad navali na njih iznenada. ¹³ Vidjeh i ovu mudrost pod suncem, koja mi se učini velika: ¹⁴ Bijaše malen grad i u njemu malo ljudi; i dođe na nj velik car, i opkoli ga i načini oko njega velike opkope. ¹⁵ A nađe se u njemu siromah čovjek mudar, koji izbavi grad mudrošću svojom, a niko se ne sjećaše toga siromaha čovjeka. ¹⁶ Tada ja rekoh: bolja je mudrost nego snaga, ako se i ne maraše za mudrost onoga siromaha i riječi se njegove ne slušahu. ¹⁷ Riječi mudrijeh ljudi valja s mirom slušati više nego viku onoga koji zapovijeda među ludima. ¹⁸ Bolja je mudrost nego oružje ubojito; ali jedan grješnik kvari mnogo dobra.

Chapter 10

¹ Od mrtvijeh muha usmrdi se i pokvari ulje apotekarsko, tako od malo ludosti cijena mudrosti i slavi. ² Srce je mudromu s desne strane, a ludomu je s lijeve strane. ³ Bezumnik i kad ide putem, bez razuma je i kazuje svjema da je bezuman. ⁴ Ako se podigne na te gnjev onoga koji vlada, ne ostavljaj mjesta svojega, jer blagost uklanja velike grijehe. ⁵ Ima zlo koje vidjeh pod suncem, kao pogrješka koja dolazi od vladaoca: ⁶ Ludost se posađuje na najviše mjesto, i bogati sjede na niskom mjestu. ⁷ Vidjeh sluge na konjma, a knezovi idu pješice kao sluge. ⁸ Ko jamu kopa, u nju će pasti, i ko razvaljuje ogradu, uješće ga zmija. ⁹ Ko odmiče kamenje, udariće se o njih; ko cijepa drva, nije miran od njih. ¹⁰ Kad se zatupi gvožđe i oštrice mu se ne naoštri, tada treba više snage; ali mudrost može bolje opraviti. ¹¹ Ako ujede zmija prije bajanja, ništa neće pomoći bajač. ¹² Riječi iz usta mudroga ljupke su, a bezumnoga proždiru usne njegove. ¹³ Početak je riječima usta njegovijeh ludost, a svršetak govoru njegovu zlo bezumlje. ¹⁴ Jer ludi mnogo govori, a čovjek ne zna što će biti; i ko će mu kazati što će poslije njega biti? ¹⁵ Lude mori trud njihov, jer ne znaju ni u grad otići. ¹⁶ Teško tebi, zemljo, kad ti je car dijete i knezovi tvoji rano jedu! ¹⁷ Blago tebi, zemljo, kad ti je car plemenit i knezovi tvoji jedu na vrijeme da se potkrijepe a ne da se opiju. ¹⁸ S lijenosti ugiblje se krov i s nemarnijeh ruku prokapljuje kuća. ¹⁹ Radi veselja gotove se gozbe, i vino veseli žive, a novci vrše sve. ²⁰ Ni u misli svojoj ne psuj cara, ni u klijeti, u kojoj spavaš, ne psuj bogatoga, jer ptica nebeska odnijeće glas i što krila ima dokazaće riječ.

Chapter 11

¹ Baci hljeb svoj povrh vode; jer ćeš ga naći poslije mnogo vremena. ² Razdijeli sedmorici i osmorici; jer ne znaš kako će zlo biti na zemlji. ³ Kad se napune oblaci, prosipaju dažd na zemlju, i ako padne drvo na jug ili na sjever, gdje padne drvo ondje će ostati. ⁴ Ko pazi na vjetar, neće sijati, i ko gleda na oblake, neće žeti. ⁵ Kako ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš djela Božijega i kako tvori sve. ⁶ Izjutra sij sjeme svoje i uveče nemoj da ti počivaju ruke, jer ne znaš šta će biti bolje, ovo ili ono, ili će oboje biti jednako dobro. ⁷ Slatka je svjetlost, i dobro je očima gledati sunce; ⁸ Ali da čovjek živi mnogo godina i svagda se veseli, pa se opomene dana tamnijeh kako će ih biti mnogo, sve što je bilo biće taština. ⁹ Raduj se, mladiću, za mladosti svoje, i neka se veseli srce tvoje dok si mlad, i hodi kuda te srce tvoje vodi i kuda oči tvoje gledaju; ali znaj da će te za sve to Bog izvesti na sud. ¹⁰ Ukloni dakle žalost od srca svojega, i odrini zlo od tijela svojega, jer je djetinjstvo i mladost taština.

Chapter 12

¹ Ali opominji se tvorca svojega u mladosti svojoj prije nego dođu dani zli i prispiju godine, za koje ćeš reći: nijesu mi mile; ² Prije nego pomrkne sunce i vidjelo i mjesec i zvijezde, i opet dođu oblaci iza dažda, ³ Kad će drktati stražari kućni i pognuti se junaci, i stati mlinarice, što ih je malo, i potamnjeti koji gledaju kroz prozore, ⁴ I kad će se zatvoriti vrata s ulice, i oslabiti zveka od mljevenja, i kad će se ustajati na ptičji glas i prestati sve pjevačice, ⁵ I visokoga mjesta kad će se bojati i strašiti se na putu, kad će badem ucvjetati i skakavac otežati i želja proći, jer čovjek ide u kuću svoju vječnu, i pokajnice će hoditi po ulicama; ⁶ Prije nego se prekine uže srebrno, čaša se zlatna razbije i raspe se vijedro na izvoru i slomi se točak na studencu, ⁷ I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati k Bogu, koji ga je dao. ⁸ Taština nad taštinama, veli propovjednik, sve je taština. ⁹ A ne samo mudar bijaše propovjednik, nego još i narod učaše mudrosti, i motreći i istražujući složi mnogo priča. ¹⁰ Staraše se propovjednik da nađe ugodne riječi, i napisa što je pravo, riječi istine. ¹¹ Riječi su mudrijeh ljudi kao žalci i kao klini udareni; riječi onijeh koji ih složiše dao je jedan pastir. ¹² I tako, sine moj, čuvaj se onoga što je preko ovoga, jer nema kraja sastavljanju mnogih knjiga, i mnogo čitanje umor je tijelu. ¹³ Glavno je svemu što si čuo: Boga se boj, i zapovijesti njegove drži, jer to je sve čovjeku. ¹⁴ Jer će svako djelo Bog iznijeti na sud i svaku tajnu, bila dobra ili zla.