Ruth

Chapter 1

¹ A u ono vrijeme kad suđahu sudije bi glad u zemlji; i jedan čovjek iz Vitlejema Judina otide da živi kao došljak u zemlji Moavskoj sa ženom svojom i sa dva sina svoja. ² A ime tomu čovjeku bješe Elimeleh, a ženi mu ime Nojemina, a imena dvojice sinova njegovijeh Malon i Heleon; i bijahu Efraćani, iz Vitlejema Judina; i dođoše u zemlju Moavsku i nastaniše se ondje. ³ Potom umrije Elimeleh muž Nojeminin i ona osta sa dva sina svoja. ⁴ Oni se oženiše Moavkama: jednoj bješe ime Orfa a drugoj Ruta; i ondje stajahu do deset godina. ⁵ Potom umriješe obojica, Malon i Heleon; i žena osta bez dva sina svoja i bez muža svojega. ⁶ Tada se ona podiže sa snahama svojima da se vrati iz zemlje Moavske, jer ču u zemlji Moavskoj da je Gospod pohodio narod svoj davši im hljeba. ⁷ I izide iz mjesta gdje bijaše, i obje snahe njezine s njom; pođoše putem da se vrate u zemlju Judinu. ⁸ Tada reče Nojemina objema snahama svojima: idite, vratite se svaka u dom matere svoje; Gospod neka vam učini milost kao što vi učiniste umrlima i meni. ⁹ Da vam da Gospod da nađete počinak svaka u domu muža svojega. I poljubi ih; a one povikavši zaplakaše, ¹⁰ I rekoše joj: ne, nego ćemo se s tobom vratiti u tvoj narod. ¹¹ A Nojemina im reče: idite natrag, kćeri moje; što biste išle sa mnom? zar ću još imati sinova u utrobi svojoj da vam budu muževi? ¹² Vratite se, kćeri moje, idite; jer sam ostarjela i nijesam za udaju. A i da kažem da se nadam i da se još noćas udam, i da rodim sinove, ¹³ Zar ćete ih vi čekati dok odrastu? zar ćete toga radi stajati neudate? Nemojte, kćeri moje; jer su moji jadi veći od vaših, jer se ruka Gospodnja podigla na me. ¹⁴ Tada one podigavši glas svoj plakaše opet; i Orfa poljubi svekrvu svoju; a Ruta osta kod nje.

¹⁵ A ona joj reče: eto, jetrva se tvoja vratila narodu svojemu i k bogovima svojim; vrati se i ti za jetrvom svojom. ¹⁶ Ali Ruta reče: nemoj me nagovarati da te ostavim i od tebe otidem; jer kuda god ti ideš, idem i ja; i gdje se god ti nastaniš, nastaniću se i ja; tvoj je narod moj narod, i tvoj je Bog moj Bog. ¹⁷ Gdje ti umriješ, umrijeću i ja, i ondje ću biti pogrebena. To neka mi učini Gospod i to neka mi doda, smrt će me samo rastaviti s tobom. ¹⁸ A ona kad vidje da je tvrdo naumila ići s njom, presta je odvraćati.

¹⁹ Tako idoše obje dok ne dođoše u Vitlejem; a kad dođoše u Vitlejem, sav grad uzavre njih radi, i govorahu: je li to Nojemina? ²⁰ A ona im govoraše: ne zovite me više Nojemina, nego me zovite Mara, jer mi velike jade zadade svemogući. ²¹ Obilna sam otišla, a praznu me vrati Gospod. Zašto me zovete Nojemina, kad me Gospod obori i svemogući me ucvijeli. ²² Tako dođe natrag Nojemina i s njom Ruta Moavka, snaha njezina, vrativši se iz zemlje Moavske; a dođoše u Vitlejem o početku ječmene žetve.

Chapter 2

¹ A bijaše jedan čovjek, rod mužu Nojemininu, čovjek bogat od porodice Elimelehove, kojemu ime bijaše Voz. ² I Ruta Moavka reče Nojemini: da idem u polje da pabirčim klasje za onijem pred kim nađem milost. A ona joj reče: idi, kćeri moja. ³ I ona otide, i došavši stade pabirčiti po njivi za žeteocima: i dogodi se, te dođe na njivu koja pripadaše Vozu, koji bijaše od porodice Elimelehove. ⁴ I gle, dođe Voz iz Vitlejema, i reče žeteocima: Gospod da je s vama! I oni mu rekoše: da te blagoslovi Gospod! ⁵ Tada reče Voz sluzi svojemu koji bijaše nad žeteocima: čija je ona mladica? ⁶ A sluga koji bješe nad žeteocima odgovori mu: Moavka je mladica koja se vratila s Nojeminom iz zemlje Moavske. ⁷ I reče: da pabirčim, da kupim klasje između snopova za žeteocima. I došavši bavi se od jutra dosada; samo je malo bila kod kuće.

⁸ Tada Voz reče Ruti: čuješ, kćeri moja; nemoj ići na drugu njivu da pabirčiš, niti odlazi odavde, nego se drži mojih djevojaka. ⁹ Pazi na kojoj njivi oni žanju, pa idi za njima; jer sam zapovjedio momcima svojim da te niko ne dira; a kad ožedniš, idi k sudovima i pij što moje sluge zahitaju. ¹⁰ Tada ona pade ničice i pokloni se do zemlje, i reče mu: kako nađoh milost pred tobom, da me pogledaš, kad sam tuđinka? ¹¹ A Voz odgovori i reče joj: čuo sam ja sve što si činila svekrvi svojoj po smrti muža svojega, i kako si ostavila oca svojega i mater svoju i postojbinu svoju, pa si došla k narodu kojega nijesi znala prije. ¹² Gospod da ti plati za djelo tvoje, i da ti plata bude potpuna od Gospoda Boga Izrailjeva, kad si došla da se pod krilima njegovijem skloniš. ¹³ A ona reče: nađoh milost pred tobom, gospodaru, jer si me utješio i milostivo progovorio sluškinji svojoj, ako i nijesam kao jedna od tvojih sluškinja.

¹⁴ A Voz joj reče: kad bude vrijeme jesti, dođi ovamo i jedi hljeba i umoči zalogaj svoj u ocat. I ona sjede pokraj žetelaca, i on joj pruži prženijeh zrna, i ona jede i nasiti se, i preteče joj. ¹⁵ Potom usta da pabirči. A Voz zapovjedi momcima svojim govoreći: neka pabirči i među snopovima, nemojte da je zastidite. ¹⁶ Nego još navlaš ispuštajte rukoveti i ostavljajte joj neka kupi, i ne korite je.

¹⁷ I ona pabirči na njivi do večera, i ovrše što napabirči, i dođe oko efe ječma. ¹⁸ I uzevši otide u grad, i vidje svekrva njezina šta je napabirčila; a ona izvadi i dade joj i ono što joj je preteklo pošto se nasitila. ¹⁹ I reče joj svekrva: gdje si pabirčila danas? i gdje si radila? Da je blagosloven koji te je pogledao! A ona kaza svekrvi svojoj kod koga je radila govoreći: ime je čovjeku kod kojega sam danas radila Voz. ²⁰ A Nojemina reče snasi svojoj: Gospod da ga blagoslovi, kad nije ukratio milosti svoje k živima i k mrtvima. I reče joj Nojemina: taj je čovjek nama rod, i jedan od osvetnika naših. ²¹ A Ruta Moavka reče: još mi je rekao: drži se moje čeljadi dokle ne požanju sve moje. ²² A Nojemina reče Ruti snasi svojoj: dobro je, kćeri moja, da ideš s njegovijem djevojkama, da te ne bi dirali na drugoj njivi. ²³ I tako se držaše djevojaka Vozovijeh pabirčeći dokle se ne svrši žetva ječmena i žetva pšenična; i življaše kod svekrve svoje.

Chapter 3

¹ Potom reče joj Nojemina svekrva njezina: kćeri moja, ne treba li da ti potražim počinka, da bi ti dobro bilo? ² Evo, nije li nam rod Voz, kod kojega si bila s djevojkama njegovijem? evo, on će ovu noć vijati ječam na gumnu. ³ Umij se dakle, i namaži se, i obuci haljine svoje na se, pa idi na gumno; ali da ne dozna za te čovjek dokle ne jede i ne napije se. ⁴ Pa kad legne, zapamti mjesto gdje legne, pa onda otidi i digni pokrivač s nogu njegovijeh, te lezi ondje; a on će ti kazati šta ćeš raditi. ⁵ A Ruta joj reče: što mi god kažeš, učiniću.

⁶ I otide na gumno i učini sve što joj zapovjedi svekrva. ⁷ A Voz jedavši i pivši i proveselivši se otide te leže kod stoga; a ona dođe polako, podiže pokrivač s nogu njegovijeh i leže. ⁸ A kad bi oko ponoći trže se čovjek i obrnu se, a gle, žena ležaše kod nogu njegovijeh. ⁹ I on joj reče: ko si? Odgovori: ja sam Ruta sluškinja tvoja; raširi krilo svoje na sluškinju svoju, jer si mi osvetnik. ¹⁰ A on reče: Gospod da te blagoslovi, kćeri moja; ova potonja milost koju mi pokazuješ veća je od prve, što nijesi tražila mladića, ni siromašna ni bogata. ¹¹ Zato sada, kćeri moja, ne boj se; što god rečeš učiniću ti; jer zna cijelo mjesto naroda mojega da si poštena žena. ¹² Jest istina, ja sam ti osvetnik; ali ima jošte bliži od mene. ¹³ Prenoći ovdje; pa sjutra ako te htjedbude uzeti, dobro, neka uzme; ako li ne htjedbude uzeti, ja ću te uzeti, tako živ bio Gospod! Spavaj do jutra.

¹⁴ I ona spava kod nogu njegovijeh do jutra; potom usta dok još ne mogaše čovjek čovjeka raspoznati, jer Voz reče: da se ne dozna da je žena dolazila na gumno. ¹⁵ I reče: daj ogrtač koji imaš na sebi; i drži ga. I ona ga podrža, a on joj izmjeri šest mjerica ječma, i naprti joj i ona otide u grad. ¹⁶ I dođe svekrvi svojoj, koja joj reče: šta bi, kćeri moja? A ona joj kaza sve što joj učini onaj čovjek. ¹⁷ I reče: ovijeh šest mjerica ječma dade mi, jer mi reče: nemoj se vratiti prazna k svekrvi svojoj. ¹⁸ A ona joj reče: počekaj, kćeri moja, dok doznaš kako će izaći; jer onaj čovjek neće se smiriti dok ne svrši stvar danas.

Chapter 4

¹ A Voz izide na vrata gradska, i sjede ondje. I gle, naiđe onaj osvetnik, za kojega Voz govoraše, i reče mu Voz: hodi ovamo, sjedi ovdje. I on dođe i sjede. ² Potom uze Voz deset ljudi između starješina gradskih i reče: posjedajte ovdje. I posjedaše. ³ Tada reče onomu osvetniku: njivu koja je bila brata našega Elimeleha prodala je Nojemina, koja se vratila iz zemlje Moavske. ⁴ Zato rekoh: da javim tebi, i kažem ti: uzmi njivu pred ovima što sjede ovdje i pred starješinama naroda mojega; ako ćeš otkupiti, otkupi; ako li nećeš otkupiti, kaži mi da znam; jer osim tebe nema drugoga koji bi otkupio, a poslije tebe idem ja. A on reče: ja ću otkupiti. ⁵ A Voz reče: u koji dan uzmeš njivu iz ruke Nojeminine, treba da uzmeš i Rutu Moavku ženu umrloga, da podigneš ime umrlomu u našljedstvu njegovu. ⁶ Tada reče onaj osvetnik: ne mogu otkupiti, da ne raspem svojega našljedstva; otkupi ti što bi trebalo da ja otkupim, jer ja ne mogu otkupiti.

⁷ A bijaše od starine običaj u Izrailju o otkupljivanju i promijenjivanju, da bi svaka stvar bila tvrda, da jedan izuje obuću svoju i da drugomu, i to bijaše svedodžba u Izrailju. ⁸ Kad dakle onaj osvetnik reče Vozu: uzmi ti, izu obuću svoju. ⁹ A Voz reče starješinama i svemu narodu: vi ste svjedoci danas da sam otkupio iz ruke Nojeminine što je god bilo Elimelehovo i što je god bilo Heleonovo i Malonovo; ¹⁰ I da sam uzeo za ženu Rutu Moavku ženu Malonovu da podignem ime umrlomu u našljedstvu njegovu, da ne bi poginulo ime umrlomu među braćom njegovom i u mjestu njegovu; vi ste svjedoci danas. ¹¹ I sav narod koji bijaše na vratima gradskim i starješine rekoše: svjedoci smo; da da Gospod da žena koja dolazi u dom tvoj bude kao Rahilja i Lija, koje obje sazidaše dom Izrailjev; bogati se u Efrati, i proslavi ime svoje u Vitlejemu! ¹² I od sjemena koje ti Gospod da od te žene, da postane dom tvoj kao dom Faresa kojega rodi Tamara Judi.

¹³ I tako uze Voz Rutu i bi mu žena, i on leže s njom, i Gospod joj dade te zatrudnje, i rodi sina. ¹⁴ I rekoše žene Nojemini: da je blagosloven Gospod koji te nije ostavio danas bez osvetnika, da se ime njegovo slavi u Izrailju! ¹⁵ On će ti utješiti dušu i biće potpora starosti tvojoj, jer ga rodi snaha tvoja koja te ljubi i koja ti je bolja nego sedam sinova. ¹⁶ I uze Nojemina dijete, i metnu ga na krilo svoje, i bješe mu dadilja. ¹⁷ I susjede nadješe mu ime govoreći: rodi se sin Nojemini, i prozvaše ga Ovid. On bi otac Jeseja oca Davidova.

¹⁸ A ovo je pleme Faresovo: Fares rodi Esroma; ¹⁹ A Esrom rodi Arama; a Aram rodi Aminadava; ²⁰ A Aminadav rodi Nasona; a Nason rodi Salmona; ²¹ A Salmon rodi Voza; a Voz rodi Ovida; ²² A Ovid rodi Jeseja; a Jesej rodi Davida.