1 Samuel

Chapter 1

¹ Bijaše jedan čovjek iz Ramatajim-Sofima, iz gore Jefremove, kojemu ime bješe Elkana sin Jeroama, sina Eliva, sina Tova, sina Sufova, Efraćanin. ² I imaše dvije žene, jednoj bješe ime Ana a drugoj Fenina; i Fenina imaše djece, a Ana nemaše djece. ³ I iđaše taj čovjek svake godine iz svojega grada da se pokloni i prinese žrtvu Gospodu nad vojskama u Silom; a ondje bijahu dva sina Ilijeva, Ofnije i Fines, sveštenici Gospodnji. ⁴ I jedan dan kad Elkana prinese žrtvu, dade Fenini ženi svojoj i svijem sinovima njezinijem i kćerima njezinijem po dio; ⁵ Ani pak dade dva dijela, jer ljubljaše Anu, a njoj Gospod bješe zatvorio matericu. ⁶ I protivnica je njezina vrlo cvijeljaše prkoseći joj što joj Gospod bješe zatvorio matericu. ⁷ Tako činjaše Elkana svake godine, i Ana hođaše u dom Gospodnji, a ona je cvijeljaše, te plakaše i ne jeđaše. ⁸ A Elkana muž njezin reče joj jednom: Ana, zašto plačeš? i zašto ne jedeš? i zašto je srce tvoje neveselo? Nijesam li ti ja bolji nego deset sinova?

⁹ A Ana usta, pošto jedoše i piše u Silomu; a Ilije sveštenik sjeđaše na stolici na pragu doma Gospodnjega. ¹⁰ I ona tužna u srcu pomoli se Gospodu plačući mnogo. ¹¹ I zavjetova se govoreći: Gospode nad vojskama! ako pogledaš na muku sluškinje svoje, i opomeneš me se, i ne zaboraviš sluškinje svoje, nego daš sluškinji svojoj muško čedo, ja ću ga dati Gospodu dokle je god živ, i britva neće prijeći preko glave njegove.

¹² I kad se ona dugo moljaše pred Gospodom, Ilije motraše na usta njezina. ¹³ Ali Ana govoraše u srcu svojem, usta joj se samo micahu a glas joj se ne čujaše; stoga Ilije pomisli da je pijana. ¹⁴ Pa joj reče Ilije: dokle ćeš biti pijana? otrijezni se od vina svojega. ¹⁵ Ali Ana odgovori i reče: nijesam pijana, gospodaru, nego sam žena tužna u srcu; nijesam pila vina ni silovita pića; nego izlijevam dušu svoju pred Gospodom. ¹⁶ Nemoj jednačiti sluškinje svoje s nevaljalom ženom; jer sam od velike tuge i žalosti svoje govorila dosad. ¹⁷ Tada odgovori Ilije i reče: idi s mirom; a Bog Izrailjev da ti ispuni molbu, za što si ga molila. ¹⁸ A ona reče: neka nađe sluškinja tvoja milost pred tobom! Tada otide žena svojim putem, i jede, i lice joj ne bješe više kao prije.

¹⁹ I sjutradan uraniše, i pokloniše se Gospodu, i vratiše se i dođoše kući svojoj u Ramat. I Elkana pozna Anu ženu svoju, i Gospod se opomenu nje. ²⁰ I kad bi vrijeme pošto Ana zatrudnje rodi sina, i nadje mu ime Samuilo, jer, reče, isprosih ga u Gospoda.

²¹ Potom pođe onaj čovjek Elkana sa svijem domom svojim da prinese Gospodu godišnju žrtvu i zavjet svoj. ²² Ali Ana ne pođe, jer reče mužu svojemu: dokle odojim dijete, onda ću ga odvesti da izide pred Gospoda i ostane ondje do vijeka. ²³ I reče joj Elkana muž njezin: čini kako ti drago; ostani dokle ga ne odojiš; samo da hoće Gospod ispuniti riječ svoju. I tako žena osta; i dojaše sina svojega dokle ga ne odoji. ²⁴ A kad ga odoji, odvede ga sa sobom uzevši tri teleta i efu brašna i mijeh vina, i uvede ga u dom Gospodnji u Silomu; a dijete bijaše još malo. ²⁵ I zaklaše tele, i dovedoše dijete k Iliju. ²⁶ I ona reče: čuj gospodaru, kako je živa duša tvoja, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kod tebe moleći se Gospodu. ²⁷ Molih se za ovo dijete, i ispuni mi Gospod molbu moju, za što sam ga molila. ²⁸ Zato i ja dajem njega Gospodu, dokle je god živ, da je dat Gospodu. I pokloniše se ondje Gospodu.

Chapter 2

¹ I Ana se pomoli i reče: razveseli se srce moje u Gospodu; podiže se rog moj u Gospodu; otvoriše se usta moja na neprijatelje moje, jer sam radosna radi spasenja tvojega. ² Nema svetoga kao što je Gospod; jer nema drugoga osim tebe; i nema stijene kao što je Bog naš. ³ Ne govorite više ponosito, i neka ne izlaze iz usta vaših riječi ohole; jer je Gospod Bog koji sve zna, i on udešava namjere. ⁴ Luk junacima slomi se, i iznemogli opasaše se snagom. ⁵ Koji bijahu siti, naimaju se za hljeb; a koji bijahu gladni, nijesu više; i nerotkinja rodi sedmoro, a koja imaše djece, iznemože. ⁶ Gospod ubija, i oživljuje; spušta u grob, i izvlači. ⁷ Gospod siromaši, i bogati; ponižuje, i uzvišuje. ⁸ Siromaha podiže iz praha, i iz bunjišta uzvišuje ubogoga da ga posadi s knezovima, i daje im da naslijede prijesto slave; jer su Gospodnji temelji zemaljski, i na njima je osnovao vasiljenu. ⁹ Sačuvaće noge milijeh svojih, a bezbožnici će umuknuti u mraku; jer svojom snagom neće čovjek nadjačati. ¹⁰ Koji se suprote Gospodu, satrće se; na njih će zagrmjeti s neba; Gospod će suditi krajevima zemaljskim, i daće snagu caru svojemu, i uzvisiće rog pomazaniku svojemu.

¹¹ Potom otide Elkana u Ramat kući svojoj, a dijete služaše Gospodu pred Ilijem sveštenikom.

¹² A sinovi Ilijevi bijahu nevaljali, i ne znadijahu za Gospoda. ¹³ Jer u tijeh sveštenika bješe običaj prema narodu: kad ko prinošaše žrtvu, dolažaše momak sveštenikov dok se kuhaše meso s viljuškama trokrakim u ruci, ¹⁴ I zabadaše u sud, ili u kotao, ili u tavu, ili u lonac, i što se god nabode na viljuške uzimaše sveštenik. Tako činjahu svemu Izrailju koji dolažaše u Silom. ¹⁵ Tako i prije nego bi zapalili salo, došao bi momak sveštenikov, te bi rekao čovjeku koji prinošaše žrtvu: daj meso da ispečem svešteniku, jer ti neću primiti mesa kuhana, nego sirovo. ¹⁶ Ako bi mu tada čovjek odgovorio: neka se prvo zapali salo, pa onda uzmi što ti god duša želi; on bi rekao: ne, nego daj sada, ako li ne daš, uzeću silom. ¹⁷ I grijeh onijeh mladića bijaše vrlo velik pred Gospodom, jer ljudi ne marahu za prinos Gospodnji.

¹⁸ A Samuilo služaše pred Gospodom još dijete u oplećku lanenom. ¹⁹ A mati mu načini mali plašt i donese mu, i tako činjaše svake godine dolazeći s mužem svojim da prinese žrtvu godišnju. ²⁰ A Ilije blagoslovi Elkanu i ženu njegovu govoreći: Gospod da ti da poroda od te žene za ovoga kojega je dala Gospodu! I otidoše u svoje mjesto. ²¹ I Gospod pohodi Anu, i ona zatrudnje i rodi tri sina i dvije kćeri. A dijete Samuilo rastijaše pred Gospodom.

²² A Ilije bijaše vrlo star, i ču sve što činjahu sinovi njegovi svemu Izrailju, i kako spavahu sa ženama koje dolažahu gomilama na vrata šatora od sastanka. ²³ I govoraše im: zašto to radite? jer čujem zle riječi o vama od svega naroda. ²⁴ Nemojte, djeco moja; jer nije dobro što čujem; otpađujete narod Gospodnji. ²⁵ Kad čovjek zgriješi čovjeku, sudiće mu sudija; ali kad ko zgriješi Gospodu, ko će moliti za nj? Ali ne poslušaše oca svojega, jer Gospod šćaše da ih ubije. ²⁶ A dijete Samuilo rastijaše i bijaše mio i Gospodu i ljudima.

²⁷ Tada dođe čovjek Božji k Iliju, i reče mu: ovako veli Gospod: ne javih li se domu oca tvojega, kad bijahu u Misiru u kući Faraonovoj? ²⁸ I izabrah ga između svijeh plemena Izrailjevijeh sebi za sveštenika da prinosi žrtve na oltaru mojem i da kadi kadom i nosi oplećak preda mnom, i dadoh domu oca tvojega sve žrtve ognjene sinova Izrailjevijeh? ²⁹ Zašto gazite žrtvu moju i prinos moj, koje sam zapovjedio da se prinose u šatoru? i paziš sinove svoje većma nego mene, da se gojite prvinama svijeh prinosa Izrailja naroda mojega? ³⁰ Zato Gospod Bog Izrailjev kaže: rekao sam doista: dom tvoj i dom oca tvojega služiće preda mnom do vijeka; ali kaže Gospod: neće biti tako, jer one ću poštovati koji mene poštuju, a koji mene preziru, biće prezreni. ³¹ Gle, idu dani, kad ću odsjeći tebi ruku i ruku domu oca tvojega, da ne bude starca u domu tvojem. ³² I vidjećeš nevolju u šatoru mjesto svega dobra što je Gospod činio Izrailju; neće biti starca u domu tvojem dovijeka. ³³ A koga od tvojih ne istrijebim ispred oltara svojega, onaj će ostati da ti čile oči i da ti se cvijeli duša; i sav podmladak doma tvojega umiraće u najboljim godinama. ³⁴ I ovo da ti je znak što će doći na oba sina tvoja, na Ofnija i Finesa: u jedan dan poginuće obojica. ³⁵ A sebi ću podignuti sveštenika vjerna, on će raditi po srcu mojemu i po duši mojoj; i sazidaću mu tvrd dom, i on će hoditi pred pomazanikom mojim vazda. ³⁶ I ko ostane od doma tvojega, doći će da mu se pokloni za srebrn novac i za komad hljeba, i govoriće: primi me u kaku službu svešteničku da imam komad hljeba.

Chapter 3

¹ A dijete Samuilo služaše Gospodu pred Ilijem; i riječ Gospodnja bješe rijetka u ono vrijeme, i ne javljahu se utvare. ² Jednom u to vrijeme Ilije ležaše na svom mjestu; a oči mu počinjahu tamnjeti te ne mogaše vidjeti; ³ I Samuilo ležaše u domu Gospodnjem gdje bijaše kovčeg Božji, i žišci Gospodnji još ne bjehu pogašeni. ⁴ I viknu Gospod Samuila, a on reče: evo me. ⁵ I pritrča k Iliju, i reče mu: evo me, što si me zvao? A on reče: nijesam te zvao, idi lezi. I on otide i leže. ⁶ A Gospod opet viknu Samuila, i Samuilo usta, i otide k Iliju, i reče: evo me, što si me zvao? A on reče: nijesam te zvao, sine; idi lezi. ⁷ A Samuilo još ne poznavaše Gospoda, i još mu ne bješe javljena riječ Gospodnja. ⁸ Tada opet viknu Gospod Samuila treći put, i on usta i otide k Iliju, i reče: evo me, što si me zvao? Tada razumje Ilije da Gospod zove dijete. ⁹ I reče Ilije Samuilu: idi lezi; a ako te zovne, a ti reci: govori Gospode, čuje sluga tvoj. I Samuilo otide, i leže na svoje mjesto.

¹⁰ A Gospod dođe i stade; i zovnu kao prije: Samuilo! Samuilo! A Samuilo reče: govori, čuje sluga tvoj. ¹¹ I reče Gospod Samuilu: evo učiniću nešto u Izrailju da će zujati oba uha svakome ko čuje. ¹² U taj dan ću učiniti Iliju sve što sam govorio za kuću njegovu, od početka do kraja. ¹³ Jer sam mu javio da ću suditi domu njegovu dovijeka za nevaljalstvo, za koje je znao da njim navlače na se prokletstvo sinovi njegovi, pa im nije zabranio. ¹⁴ Zato se zakleh domu Ilijevu da se neće očistiti nevaljalstvo doma Ilijeva nikakvom žrtvom ni prinosom dovijeka.

¹⁵ I Samuilo spava do jutra, pa otvori vrata doma Gospodnjega. Ali se bojaše Samuilo kazati Iliju za utvaru. ¹⁶ A Ilije zovnu Samuila i reče: Samuilo, sine! A on reče: evo me. ¹⁷ A on reče: kakve su riječi što ti je kazao? nemoj zatajiti od mene; tako ti učinio Bog i tako ti dodao, ako zatajiš od mene što god što ti je kazao. ¹⁸ I Samuilo mu kaza sve, i ništa ne zataji od njega. A on reče: Gospod je, neka čini što mu je volja.

¹⁹ A Samuilo rastijaše, i Gospod bijaše s njim, i ne pusti da padne na zemlju nijedna riječ njegova. ²⁰ I sav Izrailj od Dana do Virsaveje pozna da je Samuilo vjeran prorok Gospodnji. ²¹ I Gospod se stade opet javljati u Silomu, jer se Gospod javljaše Samuilu u Silomu riječju Gospodnjom.

Chapter 4

¹ I što reče Samuilo, zbi se svemu Izrailju. Jer Izrailj izide na vojsku na Filisteje, i stadoše u oko kod Even-Ezera, a Filisteji stadoše u oko u Afeku.

² A Filisteji se uvrstaše prema Izrailju, i kad se otvori boj, razbiše Filisteji Izrailja, i izgibe ih u boju u polju oko četiri tisuće ljudi. ³ I kad narod dođe u oko, rekoše starješine Izrailjeve: zašto nas danas razbi Gospod pred Filistejima? da donesemo iz Siloma kovčeg zavjeta Gospodnjega, da bude među nama i izbavi nas iz ruku neprijatelja naših. ⁴ I narod posla u Silom da donesu odande kovčeg zavjeta Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima; a bijahu ondje kod kovčega zavjeta Gospodnjega dva sina Ilijeva, Ofnije i Fines.

⁵ A kad dođe kovčeg zavjeta Gospodnjega u oko, povika sav Izrailj od radosti da zemlja zaječa. ⁶ A Filisteji čuvši veselu viku rekoše: kakva je to vika vesela u okolu Jevrejskom? I razumješe da je došao kovčeg Gospodnji u oko njihov. ⁷ I uplašiše se Filisteji kad rekoše: Bog je došao u oko. I govorahu: teško nama! jer to nije bivalo prije. ⁸ Teško nama! ko će nas izbaviti iz ruku tijeh silnijeh bogova? to su bogovi što pobiše Misirce u pustinji svakojakim mukama. ⁹ Ohrabrite se, i budite ljudi, o Filisteji! da ne služite Jevrejima kao što su oni vama služili; budite ljudi, i udrite. ¹⁰ I Filisteji udariše, i Izrailjci se opet razbiše i pobjegoše k šatorima svojim; i boj bješe vrlo velik, jer pade iz Izrailja trideset tisuća pješaka. ¹¹ I kovčeg Božji bi otet, i dva sina Ilijeva Ofnije i Fines pogiboše.

¹² A jedan između sinova Venijaminovih pobježe iz boja, i dođe u Silom isti dan razdrtijeh haljina i glave posute prahom. ¹³ I kad dođe, gle, Ilije sjeđaše na stolici ukraj puta pogledajući; jer srce njegovo bijaše u strahu za kovčeg Božji. I došav onaj čovjek u grad kaza glase, i stade vika svega grada. ¹⁴ A Ilije čuvši viku reče: kakva je to vreva? I čovjek brže dotrča da javi Iliju. ¹⁵ A Iliju bijaše devedeset i osam godina, i oči mu bijahu potamnjele, te ne mogaše vidjeti. ¹⁶ I reče čovjek Iliju: ja idem iz boja, utekoh danas iz boja. A on reče: šta bi, sine? ¹⁷ A glasnik odgovarajući reče: pobježe Izrailj ispred Filisteja, i izgibe mnogo naroda, i oba sina tvoja pogiboše, Ofnije i Fines, i kovčeg Božji otet je. ¹⁸ A kad spomenu kovčeg Božji, pade Ilije sa stolice nauznako kod vrata i slomi vrat i umrije, jer bijaše čovjek star i težak. On bi sudija Izrailju četrdeset godina.

¹⁹ A snaha njegova, žena Finesova, bijaše trudna i na tom doba, pa čuvši glas da je kovčeg Božji otet i da joj je poginuo svekar i muž, savi se i porodi, jer joj dođoše bolovi. ²⁰ I kad umiraše, rekoše joj koje stajahu kod nje: ne boj se, rodila si sina. Ali ona ne odgovori, niti hajaše za to. ²¹ Nego djetetu nadje ime Ihavod govoreći: otide slava od Izrailja; jer kovčeg Božji bi otet, i svekar joj i muž pogiboše. ²² Zato reče: otide slava od Izrailja; jer bi otet kovčeg Božji.

Chapter 5

¹ A Filisteji uzeše kovčeg Božji, i odnesoše iz Even-Ezera u Azot. ² I uzevši Filisteji kovčeg Božji unesoše ga u dom Dagonov, i namjestiše ga do Dagona. ³ A sjutradan kad ustaše Azoćani rano, a to Dagon ležaše ničice na zemlji pred kovčegom Gospodnjim; i oni uzeše Dagona i metnuše ga opet na njegovo mjesto. ⁴ A kad sjutradan rano ustaše, gle, opet Dagon ležaše ničice na zemlji pred kovčegom Gospodnjim, a glava Dagonu i obje ruke otsječene bijahu na pragu; samo trup od Dagona bješe ostao. ⁵ Zato sveštenici Dagonovi i koji god ulaze u dom Dagonov ne staju na prag Dagonov u Azotu do danas.

⁶ Tada oteža ruka Gospodnja Azoćanima, i moraše ih i udaraše ih šuljevima u Azotu i međama njegovijem. ⁷ A kad Azoćani vidješe šta je, rekoše: da ne stoji kod nas kovčeg Boga Izrailjeva; jer je ruka njegova teška nad nama i nad Dagonom bogom našim. ⁸ I poslaše, te sabraše k sebi sve knezove Filistejske, i rekoše im: što ćemo činiti s kovčegom Boga Izrailjeva? A oni rekoše: da se prenese u Gat kovčeg Boga Izrailjeva. I prenesoše kovčeg Boga Izrailjeva. ⁹ A kad ga prenesoše, bi ruka Gospodnja na gradu s mukom vrlo velikom, i stade biti građane od maloga do velikoga, i dođoše na njih tajni šuljevi. ¹⁰ Zato poslaše kovčeg Božji u Akaron; a kad dođe kovčeg Božji u Akaron, povikaše Akaronjani govoreći: donesoše k nama kovčeg Boga Izrailjeva da pomori nas i naš narod. ¹¹ Zato poslaše, te sabraše sve knezove Filistejske, i rekoše: pošljite kovčeg Boga Izrailjeva neka se vrati na svoje mjesto, da ne pomori nas i naroda našega. Jer bijaše smrtan strah po cijelom gradu, i vrlo teška bijaše ruka Gospodnja ondje. ¹² Jer ljudi koji ostajahu živi bolovahu od šuljeva tako da se vika u gradu podizaše do neba.

Chapter 6

¹ I bijaše kovčeg Gospodnji u zemlji Filistejskoj sedam mjeseca. ² Tada dozvaše Filisteji sveštenike i vrače, pa im rekoše: šta ćemo činiti s kovčegom Gospodnjim? naučite nas kako ćemo ga poslati natrag na njegovo mjesto. ³ A oni rekoše: ako ćete natrag poslati kovčeg Boga Izrailjeva, ne šaljite ga prazna, nego uza nj podajte prinos za grijeh; tada ćete ozdraviti i doznaćete zašto se ruka njegova nije odmakla od vas. ⁴ A oni rekoše: kakav ćemo mu dati prinos za grijeh? A oni rekoše: prema broju kneževina Filistejskih pet zlatnijeh šuljeva i pet zlatnijeh miševa; jer je zlo jednako na svjema vama i na knezovima vašim. ⁵ Načinite dakle slike od svojih šuljeva i slike od miševa koji kvare zemlju, i podajte slavu Bogu Izrailjevu. Može biti da će ulakšati ruku svoju nad vama i nad bogovima vašim i nad zemljom vašom. ⁶ I zašto biste bili uporna srca kao što bijahu uporna srca Misirci i Faraon? i pošto učini čudesa na njima, eda li ih tada ne pustiše, te otidoše? ⁷ Zato načinite jedna kola nova, i uzmite dvije krave dojilice, na kojima još nije bio jaram, pa upregnite krave u kola, a telad njihovu odvedite od njih kući. ⁸ Pa uzmite kovčeg Gospodnji i metnite ga na kola; a zaklade zlatne što ćete mu dati za grijeh metnite u kovčežić pokraj njega, i pustite ga neka ide. ⁹ I gledajte: ako pođe putem k međi svojoj u Vet-Semes, on nam je učinio ovo veliko zlo; ako li ne pođe tako, onda ćemo znati da nas se nije dohvatila ruka njegova, nego nam se dogodilo slučajno.

¹⁰ I učiniše tako oni ljudi; i uzevši dvije krave dojilice upregoše ih u kola, a telad njihovu zatvoriše kod kuće. ¹¹ I metnuše kovčeg Gospodnji na kola, i mali kovčežić s mišima zlatnijem i sa slikama svojih šuljeva. ¹² I pođoše krave pravo putem u Vet-Semes, i jednako iđahu istijem putem mučući i ne svrćući ni nadesno ni nalijevo; a knezovi Filistejski iđahu za njima do međe Vet-Semeske. ¹³ A Vet-Semešani žnjahu pšenicu u dolini, i podigavši oči svoje vidješe kovčeg, i obradovaše se vidjevši ga. ¹⁴ I dođoše kola na njivu Isusa Vet-Semešanina, i stadoše ondje. A bijaše ondje velik kamen; i iscjepaše drva od kola, i prinesoše one krave na žrtvu paljenicu Gospodu. ¹⁵ A Leviti snimivši kovčeg Gospodnji i kovčežić što bješe pokraj njega, u kojem bijahu zakladi zlatni, metnuše na onaj veliki kamen; a ljudi iz Vet-Semesa gotoviše žrtve paljenice i prinosiše žrtve Gospodu onaj dan. ¹⁶ A to vidjevši pet knezova Filistejskih vratiše se u Akaron isti dan.

¹⁷ A ovo bjehu zlatni šuljevi koje dadoše Filisteji Gospodu za grijeh: za Azot jedan, za Gazu jedan, za Askalon jedan, za Gat jedan, za Akaron jedan. ¹⁸ I miši zlatni bjehu prema broju svijeh gradova Filistejskih, u pet kneževina, svijeh zidanijeh gradova i sela neograđenijeh do velikoga kamena, na koji metnuše kovčeg Gospodnji, i koji je i danas u polju Isusa Vet-Semešanina.

¹⁹ Ali pobi Gospod neke između Vet-Semešana koji zagledaše u kovčeg Gospodnji, i pobi iz naroda pedeset tisuća i sedamdeset ljudi. I plaka narod što ga Gospod udari velikom pogiblju. ²⁰ I ljudi iz Vet-Semesa rekoše: ko može ostati pred tijem Gospodom Bogom svetijem? i ka kome će otići od nas? ²¹ I poslaše poslanike k stanovnicima Kirijat-Jarimskim govoreći: donesoše natrag Filisteji kovčeg Gospodnji, hodite, odnesite ga k sebi.

Chapter 7

¹ Tada dođoše ljudi iz Kirijat-Jarima, i uzeše kovčeg Gospodnji, i odnesoše ga u kuću Avinadavovu na brdu, a Eleazara sina njegova posvetiše da čuva kovčeg Gospodnji. ² A kad kovčeg osta u Kirijat-Jarimu, prođe mnogo vremena, dvadeset godina, i plakaše sav dom Izrailjev za Gospodom. ³ A Samuilo reče svemu domu Izrailjevu govoreći: ako se svijem srcem svojim obraćate ka Gospodu, povrzite tuđe bogove između sebe i Astarote, i spremite srce svoje za Gospoda, njemu jedinomu služite, pa će vas izbaviti iz ruku Filistejskih. ⁴ I povrgoše sinovi Izrailjevi Vale i Astarote, i služiše Gospodu jedinomu. ⁵ Potom reče Samuilo: skupite svega Izrailja u Mispu, da se pomolim Gospodu za vas. ⁶ I skupiše se u Mispu, i crpući vodu proljevaše pred Gospodom, i postiše onaj dan, i ondje rekoše: sagriješismo Gospodu. I Samuilo suđaše sinovima Izrailjevijem u Mispi. ⁷ A Filisteji kad čuše da su se sinovi Izrailjevi skupili u Mispu, izidoše knezovi Filistejski na Izrailja. A kad to čuše sinovi Izrailjevi, uplašiše se od Filisteja. ⁸ I rekoše sinovi Izrailjevi Samuilu: ne prestaj vapiti za nas ka Gospodu Bogu našemu, eda bi nas izbavio iz ruku Filistejskih. ⁹ Tada Samuilo uze jedno jagnje odojče, i prinese ga svega Gospodu na žrtvu paljenicu; i vapi Samuilo ka Gospodu za Izrailja, i usliši ga Gospod. ¹⁰ I kad Samuilo prinošaše žrtvu paljenicu, približiše se Filisteji da udare na Izrailja; ali zagrmje Gospod grmljavinom velikom u onaj dan na Filisteje i smete ih, i biše pobijeni pred Izrailjem. ¹¹ A Izrailjci izidoše iz Mispe, i potjeraše Filisteje, i biše ih do pod Vet-Har.

¹² Tada uze Samuilo kamen, i metnu ga između Mispe i Sena, i nazva ga Even-Ezer, jer reče: dovde nam Gospod pomože. ¹³ Tako biše pokoreni Filisteji, i više ne dolaziše na među Izrailjevu. I ruka Gospodnja bješe protiv Filisteja svega vijeka Samuilova. ¹⁴ I povratiše se Izrailju gradovi, koje bjehu uzeli Filisteji Izrailju, od Akarona do Gata, i međe njihove izbavi Izrailj iz ruku Filistejskih; i bi mir među Izrailjem i Amorejima.

¹⁵ A Samuilo suđaše Izrailju svega vijeka svojega. ¹⁶ I idući svake godine obilažaše Vetilj i Galgal i Mispu, i suđaše Izrailju u svijem tijem mjestima. ¹⁷ Potom se vraćaše u Ramu, jer ondje bijaše kuća njegova, i suđaše ondje Izrailju, i ondje načini oltar Gospodu.

Chapter 8

¹ A kad Samuilo ostarje, postavi sinove svoje za sudije Izrailju. ² A ime sinu njegovu prvencu bješe Joilo, a drugomu Avija, i suđahu u Virsaveji. ³ Ali sinovi njegovi ne hođahu putovima njegovijem, nego udariše za dobitkom, i primahu poklone i izvrtahu pravdu.

⁴ Tada se skupiše sve starješine Izrailjeve i dođoše k Samuilu u Ramu. ⁵ I rekoše mu: eto, ti si ostario, a sinovi tvoji ne hode tvojim putovima: zato postavi nam cara da nam sudi, kao što je u svijeh naroda. ⁶ Ali Samuilu ne bi po volji što rekoše: daj nam cara da nam sudi. I Samuilo se pomoli Gospodu. ⁷ A Gospod reče Samuilu: poslušaj glas narodni u svemu što ti govore; jer ne odbaciše tebe, nego mene odbaciše da ne carujem nad njima. ⁸ Kako činiše od onoga dana kad ih izvedoh iz Misira do danas, i ostaviše me i služiše drugim bogovima, po svijem tijem djelima čine i tebi. ⁹ Zato sada poslušaj glas njihov; ali im dobro zasvjedoči i kaži način kojim će car carovati nad njima.

¹⁰ I kaza Samuilo sve riječi Gospodnje narodu koji iskaše od njega cara; ¹¹ I reče: ovo će biti način kojim će car carovati nad vama: sinove vaše uzimaće i metati ih na kola svoja i među konjike svoje, i oni će trčati pred kolima njegovijem; ¹² I postaviće ih da su mu tisućnici i pedesetnici, i da mu oru njive i žnju ljetinu, i da mu grade ratne sprave i što treba za kola njegova. ¹³ Uzimaće i kćeri vaše da mu grade mirisne masti i da mu budu kuharice i hljebarice. ¹⁴ I njive vaše i vinograde vaše i maslinike vaše najbolje uzimaće i razdavati slugama svojim. ¹⁵ Uzimaće desetak od usjeva vaših i od vinograda vaših, i davaće dvoranima svojim i slugama svojim. ¹⁶ I sluge vaše i sluškinje vaše i mladiće vaše najljepše i magarce vaše uzimaće, i obrtati na svoje poslove. ¹⁷ Stada će vaša desetkovati i vi ćete mu biti robovi. ¹⁸ Pa ćete onda vikati radi cara svojega, kojega izabraste sebi; ali vas Gospod neće onda uslišiti.

¹⁹ Ali narod ne htje poslušati riječi Samuilovijeh, i rekoše: ne, nego car neka bude nad nama, ²⁰ Da budemo i mi kao svi narodi; i neka nam sudi car naš i ide pred nama i vodi naše ratove. ²¹ A Samuilo čuvši sve riječi narodne, kaza ih Gospodu. ²² A Gospod reče Samuilu: poslušaj glas njihov, i postavi im cara. I Samuilo reče Izrailjcima: idite svaki u svoj grad.

Chapter 9

¹ A bješe jedan čovjek od plemena Venijaminova, kojemu ime bješe Kis, sin Avila, sina Serora, sina Vehorata, sina Afije, sina jednoga čovjeka od plemena Venijaminova, hrabar junak. ² On imaše sina po imenu Saula, koji bješe mlad i lijep da ne bješe ljepšega od njega među sinovima Izrailjevijem, a glavom bješe viši od svega naroda. ³ A Kisu ocu Saulovu nesta magarica, pa reče Kis Saulu sinu svojemu: uzmi sa sobom jednoga momka, pa ustani i idi te traži magarice. ⁴ I on prođe goru Jefremovu, i prođe zemlju Salisku; ali ne nađoše; pa prođoše i zemlju Salimsku, i ne bješe ih; pa prođoše i zemlju Venijaminovu, i ne nađoše.

⁵ A kad dođoše u zemlju Sufsku, reče Saul momku svojemu koji bijaše s njim: hajde da se vratimo, da se ne bi otac okanio magarica i zabrinuo se za nas. ⁶ A on mu reče: evo, u ovom gradu ima čovjek Božji, kojega veoma poštuju; što god kaže sve se zbiva; hajdemo k njemu, može biti da će nas uputiti kuda bismo išli. ⁷ A Saul reče momku svojemu: hajde da idemo; ali šta ćemo odnijeti čovjeku? jer nam je hljeba nestalo u torbama, a dara nemamo da odnesemo čovjeku Božijemu. Šta imamo? ⁸ A momak opet odgovarajući reče Saulu: eto u mene četvrt sikla srebra; to da dam čovjeku Božijemu da nas uputi. ⁹ A u staro vrijeme ko bi išao da pita Boga govoraše: hajde da idemo k vidiocu. Jer ko se sada zove prorok u staro se vrijeme zvaše vidjelac. ¹⁰ I Saul reče momku svojemu: dobro veliš; hajde da idemo. I pođoše u grad gdje bješe čovjek Božji.

¹¹ I kad iđahu uz brdo gradsko, sretoše djevojke koje izlažahu da zahvataju vodu, pa im rekoše: je li tu vidjelac? ¹² A one odgovarajući rekoše: jest, eto pred tobom; pohitaj, jer je danas došao u grad, jer danas narod ima žrtvu na gori. ¹³ Kako uđete u grad, naći ćete ga prije nego pođe na goru da jede; jer narod neće jesti dokle on ne dođe, jer on treba da blagoslovi žrtvu, pa onda će zvanice jesti; zato idite, jer ćete ga sada naći. ¹⁴ I otidoše u grad; a kad dođoše usred grada, gle, Samuilo polazeći na goru srete ih.

¹⁵ A Gospod bješe objavio Samuilu dan prije nego dođe Saul, rekavši: ¹⁶ Sjutra u ovo doba poslaću k tebi jednoga čovjeka iz zemlje Venijaminove, njega pomaži da bude vođ narodu mojemu Izrailju, i on će izbaviti moj narod iz ruku Filistejskih. Jer pogledah na narod svoj, jer vika njegova dođe do mene. ¹⁷ I kad Samuilo ugleda Saula, reče mu Gospod: eto čovjeka za kojega ti rekoh; taj će vladati mojim narodom. ¹⁸ I Saul pristupi k Samuilu na vratima, i reče: kaži mi, gdje je kuća vidiočeva? ¹⁹ A Samuilo odgovori Saulu i reče: ja sam vidjelac. Hajde preda mnom na goru, i danas ćete sa mnom jesti; a sjutra ću te otpustiti, i što ti je god u srcu, kazaću ti. ²⁰ A za magarice, kojih ti je nestalo prije tri dana, ne brini se; jer su se našle. I čije će biti sve što je najbolje u Izrailju? eda li ne tvoje i svega doma oca tvojega? ²¹ A Saul odgovori i reče: nijesam li od plemena Venijaminova, najmanjega plemena Izrailjeva, i dom moj najmanji između svijeh domova plemena Venijaminova? što mi dakle govoriš tako?

²² A Samuilo uze Saula i njegova momka, i odvede ih u sobu, i posadi ih u začelje među zvanicama kojih bješe do trideset ljudi. ²³ I Samuilo reče kuharu: donesi dio koji ti dadoh i za koji ti rekoh: ostavi ga kod sebe. ²⁴ Tada donese kuhar pleće i što bješe na njemu; a Samuilo ga metnu pred Saula, i reče: evo što je ostalo, uzmi preda se, te jedi, jer je sačuvano doslije za tebe, kad rekoh: pozvao sam narod. Tako jede Saul sa Samuilom onaj dan.

²⁵ Potom siđoše s gore u grad, i Samuilo se razgovara sa Saulom na krovu. ²⁶ A ujutru uraniše, i kad svitaše, zovnu Samuilo Saula na krov, i reče mu: digni se, da te otpustim. I kad se diže Saul, izidoše obojica, on i Samuilo. ²⁷ I kad dođoše na kraj grada, reče Samuilo Saulu: reci momku neka ide naprijed (i on prođe naprijed), a ti stani malo da ti javim riječ Božiju.

Chapter 10

¹ Tada Samuilo uze uljanicu, i izli mu ulje na glavu, pa ga cjelova, i reče mu: eto, nije li te pomazao Gospod nad našljedstvom svojim da mu budeš vođ? ² Kad otideš danas od mene, naći ćeš dva čovjeka kod groba Rahiljina u kraju Venijaminovu u Selsi, koji će ti reći: našle su se magarice, koje si pošao da tražiš, i evo otac tvoj ne mareći za magarice zabrinuo se za vas govoreći: šta ću činiti poradi sina svojega? ³ I otišavši odande dalje kad dođeš u ravnicu Tavorsku, srešće te ondje tri čovjeka idući k Bogu u Vetilj, noseći jedan tri jareta, a drugi noseći tri hljeba, a treći noseći mješinu vina. ⁴ Pa će te upitati za zdravlje, i daće ti dva hljeba, koje primi iz ruku njihovijeh. ⁵ Potom ćeš doći na hum Božji, gdje je straža Filistejska, i kad uđeš u grad, srešće te gomila proroka slazeći s gore, a pred njima psaltiri i bubnji i svirale i gusle; i oni će prorokovati. ⁶ I sići će na te duh Gospodnji, te ćeš prorokovati s njima, i postaćeš drugi čovjek. ⁷ I kad ti dođu ti znaci, čini što ti dođe na ruku, jer je Bog s tobom. ⁸ Potom ćeš otići prije mene u Galgal, i gle, ja ću doći k tebi da prinesem žrtve paljenice i da prinesem žrtve zahvalne. Sedam dana čekaj dokle dođem k tebi i kažem ti šta ćeš činiti.

⁹ I kad se okrete da ide od Samuila, Bog mu dade drugo srce; i svi se oni znaci zbiše onaj dan. ¹⁰ I kad dođoše na hum, gle, srete ga gomila proroka, i dođe na nj duh Božji, i prorokova među njima. ¹¹ I kad ga vidješe svi koji ga poznavahu od pređe gdje prorokuje s prorocima, rekoše jedan drugome: šta to bi od sina Kisova? eda li je i Saul među prorocima? ¹² A jedan odande odgovori i reče: ko li im je otac? Otuda posta priča: eda li je i Saul među prorocima? ¹³ I prestavši prorokovati dođe na goru.

¹⁴ A stric Saulov reče njemu i momku njegovu: kuda ste išli? A on odgovori: da tražimo magarice; i kad vidjesmo da ih nigdje nema, otidosmo k Samuilu. ¹⁵ A stric Saulov reče: kaži mi šta vam je rekao Samuilo? ¹⁶ A Saul reče stricu svojemu: kazao nam je da su se našle magarice. Ali mu ne reče za carstvo što mu je kazao Samuilo.

¹⁷ A Samuilo sazva narod u Mispu ka Gospodu. ¹⁸ I reče sinovima Izrailjevijem: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ja izvedoh Izrailja iz Misira, i izbavih vas iz ruku Misirskih i iz ruku svijeh carstava koja vas mučahu. ¹⁹ A vi danas odbaciste Boga svojega, koji vas sam izbavlja od svijeh zala vaših i nevolja vaših, i rekoste mu: postavi cara nad nama. Sada dakle stanite pred Gospodom po plemenima svojim i po tisućama svojim. ²⁰ I privede Samuilo sva plemena Izrailjeva, i pade na pleme Venijaminovo. ²¹ Potom privede pleme Venijaminovo po porodicama njegovijem, i pade na porodicu Matrijevu; potom pade na Saula sina Kisova. I tražiše ga, ali se ne nađe. ²² Tada opet upitaše Gospoda: hoće li još doći ovamo taj čovjek? A Gospod reče: eto sakrio se za prtljagom. ²³ Tada otrčaše, i dovedoše ga odande. I stade usred naroda, i bijaše glavom viši od svega naroda. ²⁴ I reče Samuilo svemu narodu: vidite li koga je izabrao Gospod da niko nije kao on u svemu narodu? I sav narod povika i reče: da živi car!

²⁵ Tada Samuilo kaza narodu prava carska i napisa u knjigu, i metnu je pred Gospodom. Potom Samuilo raspusti narod da ide svak svojoj kući. ²⁶ I Saul također otide svojoj kući u Gavaju, i s njim otidoše vojnici, kojima Bog taknu srca. ²⁷ A ljudi nevaljali rekoše: taj li će nas izbaviti? I prezirahu ga, niti mu donesoše dara. Ali se on učini kao da nije čuo.

Chapter 11

¹ Tada dođe Nas Amonac, i stade u oko prema Javisu Galadovu. I svi ljudi iz Javisa rekoše Nasu: učini vjeru s nama, pa ćemo ti služiti. ² A Nas Amonac odgovori im: ovako ću učiniti vjeru s vama: da vam svakome iskopam desno oko, i tu sramotu učinim svemu Izrailju. ³ A starješine Javiske rekoše mu: ostavi nam sedam dana, da pošljemo poslanike u sve krajeve Izrailjeve; pa ako ne bude nikoga da nas izbavi tada ćemo izaći k tebi. ⁴ I dođoše poslanici u Gavaju Saulovu, i kazaše ove riječi narodu; tada sav narod podiže glas svoj, i plakahu. ⁵ A gle, Saul iđaše za govedima svojim iz polja, i reče: šta je narodu te plače? I kazaše mu šta su poručili Javišani.

⁶ Tada siđe duh Božji na Saula kad ču te riječi, i on se razgnjevi vrlo. ⁷ Pa uze dva vola, i isiječe ih na komade, i razasla ih u sve krajeve Izrailjeve po istijem poslanicima poručivši: ko ne pođe za Saulom i za Samuilom, ovako će biti s govedima njegovijem. I strah Gospodnji popade narod, te izidoše jednodušno. ⁸ I izbroji ih u Vezeku, i bješe sinova Izrailjevijeh trista tisuća, a sinova Judinijeh trideset tisuća. ⁹ Potom rekoše poslanicima koji bijahu došli: ovako recite ljudima u Javisu Galadovu: sjutra ćete se izbaviti, kad ogrije sunce. I poslanici se vratiše, i javiše ovo Javišanima, i oni se obradovaše. ¹⁰ I rekoše Javišani Amoncima: sjutra ćemo izaći k vama, da učinite od nas što vam bude drago. ¹¹ I sjutradan razdijeli Saul narod u tri čete, i uđoše usred okola o jutrenjoj straži, i biše Amonce dokle sunce ne ogrija, i koji ostaše, raspršaše se da ne ostaše ni dvojica zajedno.

¹² Tada reče narod Samuilu: koji je ono što reče: eda li će Saul carovati nad nama? dajte ih da ih pogubimo. ¹³ Ali Saul reče: da se ne pogubi danas niko, jer je danas Gospod učinio spasenje u Izrailju.

¹⁴ Tad Samuilo reče narodu: hajdete da idemo u Galgal, da ondje ponovimo carstvo. ¹⁵ I sav narod otide u Galgal, i postaviše ondje Saula carem pred Gospodom u Galgalu, i ondje prinesoše žrtve zahvalne pred Gospodom. I proveseli se ondje Saul i sav Izrailj veoma.

Chapter 12

¹ Tada reče Samuilo svemu Izrailju: eto, poslušao sam glas vaš u svemu što mi rekoste, i postavih cara nad vama. ² I sada eto, car ide pred vama, a ja sam ostario i osijedio; i sinovi moji eto su među vama; i ja sam išao pred vama od mladosti svoje do danas. ³ Evo me; odgovorite mi pred Gospodom i pred pomazanikom njegovijem. Kome sam uzeo vola ili kome sam uzeo magarca? kome sam učinio nasilje? kome sam učinio krivo? ili iz čije sam ruke uzeo poklon, da bih stiskao oči njega radi? pak ću vam vratiti. ⁴ A oni rekoše: nijesi nam učinio sile niti si kome učinio krivo, niti si uzeo što iz čije ruke. ⁵ Jošte im reče: svjedok je Gospod na vas, i svjedok je pomazanik njegov danas, da nijeste našli ništa u mojim rukama. I rekoše: svjedok je.

⁶ Tada reče Samuilo narodu: Gospod je koji je postavio Mojsija i Arona, i koji je izveo oce vaše iz zemlje Misirske. ⁷ Sada dakle stanite da se prem s vama pred Gospodom za sva dobra što je činio Gospod vama i vašim ocima. ⁸ Pošto dođe Jakov u Misir, vikaše oci vaši ka Gospodu, i Gospod posla Mojsija i Arona, koji izvedoše oce vaše iz Misira i naseliše ih na ovom mjestu. ⁹ Ali zaboraviše Gospoda Boga svojega, te ih dade u ruke Sisari vojvodi Asorskom, i u ruke Filistejima, i u ruke caru Moavskomu, koji vojevaše na njih. ¹⁰ Ali vikaše ka Gospodu i rekoše: sagriješismo što ostavismo Gospoda i služismo Valima i Astarotama; ali sada izbavi nas iz ruku neprijatelja naših, pa ćemo ti služiti. ¹¹ I Gospod posla Jerovala i Vedana i Jeftaja i Samuila, i ote vas iz ruku neprijatelja vaših unaokolo, te živjeste bez straha. ¹² Ali kad vidjeste Nasa cara Amonskoga gdje dođe na vas, rekoste mi: ne, nego car neka caruje nad nama, premda Gospod Bog vaš bješe car vaš. ¹³ Sada dakle, eto cara kojega izabraste, kojega iskaste; evo, Gospod je postavio cara nad vama. ¹⁴ Ako se uzbojite Gospoda, i njemu uzaslužite, i uzaslušate glas njegov i ne usprotivite se zapovijesti Gospodnjoj, tada ćete i vi i car vaš koji caruje nad vama ići za Gospodom Bogom svojim. ¹⁵ Ako li ne uzaslušate glasa Gospodnjega, nego se usprotivite zapovijesti Gospodnjoj, tada će biti ruka Gospodnja protiv vas kao što je bila protiv otaca vaših. ¹⁶ Ali stanite sada jošte, i vidite ovu stvar veliku koju će učiniti Gospod pred vašim očima. ¹⁷ Nije li danas žetva pšenična? Ja ću prizvati Gospoda, i spustiće gromove i dažd, da razumijete i vidite koliko je zlo što učiniste pred Gospodom iskavši sebi cara. ¹⁸ Tada Samuilo zavapi ka Gospodu, i Gospod spusti gromove i dažd u taj dan; i sav se narod poboja vrlo Gospoda i Samuila.

¹⁹ I reče sav narod Samuilu: moli se za sluge svoje Gospodu Bogu svojemu da ne pomremo; jer dodasmo k svijem grijesima svojim zlo ištući sebi cara. ²⁰ Tada reče Samuilo narodu: ne bojte se, vi ste učinili sve ovo zlo; ali ne otstupajte od Gospoda, nego služite Gospodu svijem srcem svojim. ²¹ Ne otstupajte; jer biste pošli za ništavim stvarima, koje ne pomažu, niti izbavljaju, jer su ništave. ²² Jer Gospod neće ostaviti naroda svojega radi velikoga imena svojega; jer Gospodu bi volja da vas učini svojim narodom. ²³ A meni ne dao Bog da zgriješim Gospodu i prestanem moliti se za vas; nego ću vas upućivati na put dobar i prav. ²⁴ Samo se Bojte Gospoda i služite mu istinito, svijem srcem svojim, jer vidite, kakve je velike stvari učinio za vas. ²⁵ Ako li zlo uščinite, propašćete i vi i car vaš.

Chapter 13

¹ Kad Saul bi car godinu dana (a carova dvije godine nad Izrailjem), ² Izabra sebi Saul tri tisuće između sinova Izrailjevih; i bijahu kod Saula dvije tisuće u Mihmasu i u gori Vetiljskoj, a jedna tisuća s Jonatanom u Gavaji Venijaminovoj; a ostali narod raspusti u šatore njihove. ³ I Jonatan pobi stražu Filistejsku koja bješe u Gavaji, i čuše za to Filisteji. A Saul zapovjedi, te trubiše u trube po svoj zemlji govoreći: neka čuju Jevreji. ⁴ I tako ču sav Izrailj gdje rekoše: pobi Saul stražu Filistejsku; i stoga Izrailj omrznu Filistejima. I sazvan bi narod za Saulom u Galgal.

⁵ A Filisteji se skupiše da vojuju na Izrailja, trideset tisuća kola i šest tisuća konjika, i mnoštvo naroda kao pijesak na brijegu morskom; i izašavši stadoše u oko u Mihmasu, s istoka od Vet-Avena. ⁶ I Izrailjci se vidješe u nevolji, jer narod bi pritiješnjen; te se sakri u pećine i u česte i u kamenjake i u rasjeline i u jame. ⁷ A drugi Jevreji prijeđoše preko Jordana u zemlju Gadovu i Galadovu. A Saul još bijaše u Galgalu, i sav narod što iđaše za njim bijaše u strahu.

⁸ I počeka sedam dana do roka Samuilova. Ali Samuilo ne dođe u Galgal; te se narod stade razlaziti od njega. ⁹ Tada reče Saul: dodajte mi žrtvu paljenicu i žrtve zahvalne. I prinese žrtvu paljenicu. ¹⁰ I kad prinese žrtvu paljenicu, gle, dođe Samuilo. I Saul izide mu na susret da ga pozdravi. ¹¹ A Samuilo mu reče: šta si učinio? A Saul odgovori: kad vidjeh gdje se narod razlazi od mene, a ti ne dođe do roka, i Filisteji se skupili u Mihmasu, ¹² Rekoh: sad će udariti Filisteji na me u Galgal, a ja se još ne pomolih Gospodu; te se usudih i prinesoh žrtvu paljenicu. ¹³ Tada reče Samuilo Saulu: ludo si radio što nijesi držao zapovijesti Gospoda Boga svojega, koju ti je zapovjedio; jer bi sada Gospod utvrdio carstvo tvoje nad Izrailjem dovijeka. ¹⁴ A sada carstvo tvoje neće se održati. Gospod je našao sebi čovjeka po srcu svojemu, i njemu je zapovjedio Gospod da bude vođ narodu njegovu, jer nijesi držao što ti je zapovjedio Gospod. ¹⁵ Potom diže se Samuilo i otide iz Galgala u Gavaju Venijaminovu. I Saul izbroji narod koji osta kod njega, i bješe ga do šest stotina ljudi.

¹⁶ I Saul i sin mu Jonatan i narod što bješe s njima, stajahu u Gavaji Venijaminovoj; a Filisteji stajahu u okolu u Mihmasu. ¹⁷ I izidoše tri čete iz okola Filistejskoga da plijene: jedna četa udari putem k Ofri u zemlju Sovalsku; ¹⁸ A druga četa udari putem k Vet-Oronu; a treća udari putem k međi koja gleda prema dolini Sevojimskoj u pustinju.

¹⁹ A u cijeloj zemlji Izrailjskoj ne bješe kovača, jer Filisteji rekoše: da ne bi gradili Jevreji mačeva ni kopalja. ²⁰ Zato slažahu svi Izrailjci k Filistejima kad koji šćaše poklepati raonik ili motiku ili sjekiru ili srp. ²¹ I bijahu se zatupili raonici i motike i vile troroge i sjekire, i same ostane trebaše zaoštriti. ²² Zato kad dođe vrijeme boju, ne nađe se mača ni koplja ni u koga u narodu koji bješe sa Saulom i Jonatanom; samo bijaše u Saula i u Jonatana sina njegova. ²³ I straža Filistejska izide u klanac kod Mihmasa.

Chapter 14

¹ Jedan dan reče Jonatan sin Saulov momku svojemu koji mu nošaše oružje: hajde da idemo k straži Filistejskoj koja je na onoj strani. A ocu svojemu ne kaza ništa. ² A Saul stajaše kraj brda pod šipkom, koji bijaše u Migronu; i naroda bješe s njim oko šest stotina ljudi. ³ I Ahija sin Ahitova brata Ihavoda sina Finesa sina Ilija sveštenika Gospodnjega u Silomu nošaše oplećak. I narod ne znadijaše da je otišao Jonatan. ⁴ A u klancu kojim šćaše Jonatan otići k straži Filistejskoj, bijahu dvije strmene stijene, jedna s jedne strane a druga s druge, i jedna se zvaše Voses a druga Sene. ⁵ I jedna od njih stajaše sa sjevera prema Mihmasu, a druga s juga prema Gavaji.

⁶ I Jonatan reče momku koji mu nošaše oružje: hajde da otidemo k straži tijeh neobrezanijeh; može biti da će nam učiniti što Gospod, jer Gospodu ne smeta izbaviti s množinom ili s malinom. ⁷ A onaj što mu nošaše oružje odgovori mu: čini što ti je god u srcu, idi, evo ja ću ići s tobom kuda god hoćeš. ⁸ A Jonatan mu reče: evo, otići ćemo k tijem ljudima, i pokazaćemo im se. ⁹ Ako nam reku: čekajte dokle dođemo k vama, tada ćemo se ustaviti na svom mjestu, i nećemo ići k njima. ¹⁰ Ako li reku: hodite k nama, tada ćemo otići; jer nam ih Gospod predade u ruke. To će nam biti znak. ¹¹ I pokazaše se obojica straži Filistejskoj; a Filisteji rekoše: gle, izlaze Jevreji iz rupa u koje su se sakrili. ¹² I stražari rekoše Jonatanu i momku koji mu nošaše oružje: hodite k nama da vam kažemo nešto. I Jonatan reče onomu što mu nošaše oružje: hajde za mnom, jer ih predade Gospod u ruke Izrailju. ¹³ Tako puzaše Jonatan rukama i nogama, a za njim momak što mu nošaše oružje; i padahu pred Jonatanom, i ubijaše ih za njim onaj što mu nošaše oružje. ¹⁴ I to bi prvi boj, u kom pobi Jonatan i momak što mu nošaše oružje oko dvadeset ljudi, otprilike na po rala zemlje. ¹⁵ I uđe strah u oko u polju i u sav narod; i straža i oni koji bjehu izašli da plijene prepadoše se, i zemlja se uskoleba, jer bješe strah od Boga.

¹⁶ A straža Saulova u Gavaji Venijaminovoj opazi gdje se mnoštvo uzbunilo i uspropadalo. ¹⁷ Tada reče Saul narodu koji bijaše s njim: pregledajte i vidite ko je otišao od nas. I kad pregledaše, gle, ne bješe Jonatana i momka njegova koji mu nošaše oružje. ¹⁸ I reče Saul Ahiji: donesi kovčeg Božji; jer kovčeg Božji bijaše tada kod sinova Izrailjevijeh. ¹⁹ A dok govoraše Saul svešteniku, zabuna u okolu Filistejskom bivaše sve veća, i Saul reče svešteniku: ostavi. ²⁰ I Saul i sav narod što bješe s njim skupiše se i dođoše do boja, i gle, povadili bjehu mačeve jedan na drugoga, i zabuna bješe vrlo velika. ²¹ A bijaše s Filistejima Jevreja kao prije, koji iđahu s njima na vojsku svuda; pa i oni pristaše uz Izrailjce, koji bijahu sa Saulom i Jonatanom. ²² I svi Izrailjci koji se bijahu sakrili u gori Jefremovoj kad čuše da bježe Filisteji, naklopiše se i oni za njima bijući ih. ²³ I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan; i boj otide dori do Vet-Avena.

²⁴ I Izrailjci se vrlo umoriše onaj dan; a Saul zakle narod govoreći: da je proklet koji jede što do večera, da se osvetim neprijateljima svojim. I ne okusi narod ništa. ²⁵ I sav narod one zemlje dođe u šumu, gdje bješe mnogo meda po zemlji. ²⁶ I kad dođe narod u šumu, vidje med gdje teče; ali niko ne prinese ruke k ustima svojim: jer se narod bojaše zakletve. ²⁷ Ali Jonatan ne ču kad otac njegov zakle narod, te pruži štap koji mu bješe u ruci, i zamoči kraj u sat, i primače ruku svoju k ustima svojim, i zasvijetliše mu se oči. ²⁸ A jedan iz naroda progovori i reče: otac je tvoj zakleo narod rekavši: da je proklet ko bi jeo što danas; stoga susta narod. ²⁹ Tada reče Jonatan: smeo je zemlju otac moj; vidite kako mi se zasvijetliše oči, čim okusih malo meda. ³⁰ A da je još narod slobodno jeo danas od plijena neprijatelja svojih, koji nađe! ne bi li polom Filistejski bio još veći?

³¹ I tako pobiše onaj dan Filisteje od Mihmasa do Ajalona, i narod se vrlo umori. ³² I naklopi se narod na plijen, i nahvataše ovaca i volova i telaca, i poklaše ih na zemlji, i stade narod jesti s krvlju. ³³ I javiše Saulu govoreći: evo narod griješi Gospodu jedući s krvlju. A on reče: nevjeru učiniste; dovaljajte sada k meni velik kamen. ³⁴ Zatijem reče Saul: razidite se među narod i recite: dovedite svaki k meni vola svojega i ovcu svoju; i ovdje zakoljite i jedite, i nećete griješiti Gospodu jedući s krvlju. I donese sav narod, svaki svoga vola svojom rukom one noći, i ondje klaše. ³⁵ I načini Saul oltar Gospodu; to bi prvi oltar koji načini Gospodu.

³⁶ Potom reče Saul: hajdemo za Filistejima noćas, da ih plijenimo do jutra, i da ih ne ostavimo nijednoga. A oni rekoše: čini što ti je god volja. Ali sveštenik reče: da pristupimo ovdje k Bogu. ³⁷ I upita Saul Boga: hoću li ići za Filistejima? hoćeš li ih dati u ruke Izrailju? Ali ne odgovori mu onaj dan. ³⁸ Zato reče Saul: pristupite ovamo svi glavari narodni, i tražite i vidite na kom je grijeh danas. ³⁹ Jer kako je živ Gospod koji izbavlja Izrailja, ako bude i na Jonatanu sinu mojem, poginuće zaista. I ne odgovori mu niko iz svega naroda. ⁴⁰ Potom reče svemu Izrailju: vi budite s jedne strane, a ja i Jonatan sin moj bićemo s druge strane. A narod reče Saulu: čini što ti je drago. ⁴¹ Tada reče Saul Gospodu Bogu Izrailjevu: pokaži pravoga. I obliči se Jonatan i Saul, a narod izide prav. ⁴² I reče Saul: bacite ždrijeb za me i za Jonatana sina mojega. I obliči se Jonatan.

⁴³ Tada reče Saul Jonatanu: kaži mi šta si učinio? I kaza mu Jonatan i reče: samo sam okusio malo meda nakraj štapa koji mi bješe u ruci; evo me; hoću li poginuti? ⁴⁴ A Saul reče: to neka mi učini Bog i to neka doda, poginućeš, Jonatane! ⁴⁵ Ali narod reče Saulu: zar da pogine Jonatan, koji je učinio ovo spasenje veliko u Izrailju? Bože sačuvaj! Tako živ bio Gospod, neće pasti na zemlju nijedna dlaka s glave njegove. Jer je s pomoću Božjom učinio to danas. I tako izbavi narod Jonatana, te ne pogibe. ⁴⁶ Tada se vrati Saul od Filisteja, a Filisteji otidoše u svoje mjesto.

⁴⁷ I Saul carujući nad Izrailjem ratovaše na sve neprijatelje svoje, na Moavce i na sinove Amonove i na Edomce i na careve Sovske i na Filisteje, i kuda se god obraćaše, nadvlađivaše. ⁴⁸ Skupi također vojsku i pobi Amalika; i izbavi Izrailja iz ruku onijeh koji ga plijenjahu.

⁴⁹ A Saul imaše sinove: Jonatana i Isuja i Melhisuja; a dvjema kćerima njegovijem bjehu imena prvenici Merava a mlađoj Mihala. ⁵⁰ A ženi Saulovoj bješe ime Ahinoama kći Ahimasova; a vojvodi njegovu bješe ime Avenir sin Nira strica Saulova. ⁵¹ Jer Kis otac Saulov i Nir otac Avenirov bijahu sinovi Avilovi.

⁵² I bijaše velik rat s Filistejima svega vijeka Saulova; i koga god viđaše Saul hrabra i junaka, uzimaše ga k sebi.

Chapter 15

¹ A Samuilo reče Saulu: Gospod me je poslao da te pomažem za cara nad narodom njegovijem, nad Izrailjem; slušaj dakle riječi Gospodnje. ² Ovako veli Gospod nad vojskama: opomenuh se šta je učinio Amalik Izrailju, kako mu se opro na putu kad je išao iz Misira. ³ Zato idi, i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i što je na sisi i volove i ovce i kamile i magarce.

⁴ Tada Saul sazva narod, i izbroji ih u Telaimu, i bješe ih dvjesta tisuća pješaka i deset tisuća ljudi od Jude. ⁵ I dođe Saul do grada Amaličkoga, i namjesti zasjedu u potoku. ⁶ I reče Saul Kenejima: idite, odvojte se, uklonite se od Amalika, da vas ne bih potro s njima; jer ste vi učinili milost svijem sinovima Izrailjevijem kad su išli iz Misira. I otidoše Keneji od Amalika. ⁷ I Saul pobi Amalike od Avile do Sura, koji je prema Misiru. ⁸ I uhvati Agaga cara Amaličkoga živa, a sav narod njegov pobi oštrijem mačem. ⁹ I Saul i narod njegov poštedje Agaga i najbolje ovce i najbolje volove i ugojenu stoku i jaganjce i sve što bijaše dobro, i ne htješe pobiti; nego što bijaše zlo i bez cijene, ono samo pobiše.

¹⁰ Zato dođe riječ Gospodnja k Samuilu govoreći: ¹¹ Kajem se što sam Saula postavio carem, jer je otstupio od mene, i nije izvršio mojih riječi. I rasrdi se Samuilo vrlo, i vikaše ka Gospodu svu noć. ¹² I ustavši rano Samuilo pođe pred Saula. I javiše Samuilu govoreći: Saul dođe u Karmil, i eno podiže sebi spomenik, pa se vrati odande i otide dalje i siđe u Galgal. ¹³ Kad Samuilo dođe k Saulu, reče mu Saul: blagosloven da si Gospodu! izvršio sam riječ Gospodnju. ¹⁴ A Samuilo reče: kakva je to bleka ovaca u ušima mojim? i rika volova koju čujem? ¹⁵ A Saul reče: od Amalika dognaše ih; jer narod poštedje najbolje ovce i najbolje volove da prinese na žrtvu Gospodu Bogu tvojemu; ostalo pak pobismo kao prokleto. ¹⁶ A Samuilo reče Saulu: stani da ti kažem što mi je rekao Gospod noćas. Reče mu: govori.

¹⁷ Tada reče Samuilo: nijesi li bio mali sam u svojim očima, pak si postao glava plemenima Izrailjevijem, i Gospod te pomaza za cara nad Izrailjem? ¹⁸ I Gospod te posla na ovaj put i reče: idi, pobij grješne Amalike, i vojuj na njih dokle ih ne istrijebite. ¹⁹ Zašto dakle ne posluša glasa Gospodnjega, nego se naklopi na plijen, i učini zlo pred Gospodom? ²⁰ A Saul odgovori Samuilu: ta poslušao sam glas Gospodnji, i išao sam putem kojim me posla Gospod, i doveo sam Agaga cara Amaličkoga, a Amalike sam istrijebio. ²¹ Nego narod uze od plijena ovce i volove, najbolje između prokletijeh stvari, da prinese na žrtvu Gospodu Bogu tvojemu u Galgalu. ²² Ali Samuilo reče: zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas njegov? gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske. ²³ Jer je neposlušnost kao grijeh od čaranja, i nepokornost kao sujevjerstvo i idolopoklonstvo. Odbacio si riječ Gospodnju, zato je i on tebe odbacio da ne budeš više car.

²⁴ Tada reče Saul Samuilu: zgriješio sam što sam prestupio zapovijest Gospodnju i tvoje riječi; jer pobojah se naroda i poslušah glas njegov. ²⁵ Nego sada oprosti mi grijeh moj, i vrati se sa mnom da se poklonim Gospodu. ²⁶ A Samuilo reče Saulu: neću se vratiti s tobom, jer si odbacio riječ Gospodnju, i zato je tebe Gospod odbacio da ne budeš više car nad Izrailjem. ²⁷ I Samuilo se okrete da ide, ali ga Saul uhvati za skut od plašta njegova, te se odadrije. ²⁸ Tada mu reče Samuilo: odadro je Gospod carstvo Izrailjevo od tebe danas, i dao ga bližnjemu tvojemu, koji je bolji od tebe. ²⁹ I doista junak Izrailjev neće slagati, niti će se raskajati; jer nije čovjek da se kaje. ³⁰ A on reče: zgriješio sam; ali mi sad učini čast pred starješinama naroda mojega i pred Izrailjem, i vrati se sa mnom da se poklonim Gospodu Bogu tvojemu. ³¹ I vrativši se Samuilo otide za Saulom, i pokloni se Saul Gospodu.

³² Potom reče Samuilo: dovedite mi Agaga cara Amaličkoga. I dođe k njemu Agag veseo, jer govoraše Agag: zaista, prošla je gorčina smrtna. ³³ Ali Samuilo reče: kako je tvoj mač učinio te su žene ostale bez djece, tako će ostati bez djece tvoja majka među ženama. I isiječe Samuilo Agaga pred Gospodom u Galgalu.

³⁴ Potom otide Samuilo u Ramu, a Saul otide kući svojoj u Gavaju Saulovu. ³⁵ I Samuilo više ne vidje Saula do svoje smrti, i plakaše Samuilo za Saulom, što se Gospod pokaja što je postavio Saula carem nad Izrailjem.

Chapter 16

¹ A Gospod reče Samuilu: dokle ćeš ti plakati za Saulom kad ga ja odbacih da ne caruje više nad Izrailjem? Napuni rog svoj ulja, i hodi da te pošljem k Jeseju Vitlejemcu, jer između njegovijeh sinova izabrah sebi cara. ² A Samuilo reče: kako da idem? jer će čuti Saul, pa će me ubiti. A Gospod odgovori: uzmi sa sobom junicu iz goveda, pa reci: dođoh da prinesem žrtvu Gospodu. ³ I pozovi Jeseja na žrtvu, a ja ću ti pokazati šta ćeš činiti, i pomaži mi onoga koga ti kažem. ⁴ I učini Samuilo kako mu kaza Gospod, i dođe u Vitlejem; a starješine gradske uplašivši se istrčaše preda nj, i rekoše mu: jesi li došao dobro? ⁵ A on reče: dobro; došao sam da prinesem žrtvu Gospodu; osveštajte se i hodite sa mnom na žrtvu. Pa osvešta i Jeseja i sinove njegove i pozva ih na žrtvu.

⁶ I kad dođoše vidjevši Elijava reče: jamačno je pred Gospodom pomazanik njegov. ⁷ Ali Gospod reče Samuilu: ne gledaj na lice njegovo ni na visinu rasta njegova, jer sam ga odbacio; jer ne gledam na što čovjek gleda: čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce. ⁸ I dozva Jesej Avinadava, i reče mu da ide pred Samuila. A on reče: ni toga nije izabrao Gospod. ⁹ Potom Jesej reče Sami da ide. A on reče: ni toga nije izabrao Gospod. ¹⁰ Tako reče Jesej te prođoše sedam sinova njegovijeh pred Samuila; a Samuilo reče Jeseju: nije Gospod izabrao tijeh. ¹¹ Potom reče Samuilo Jeseju: jesu li ti to svi sinovi? A on reče: ostao je još najmlađi; eno ga, pase ovce. Tada reče Samuilo Jeseju: pošlji, te ga dovedi, jer nećemo sjedati za sto dokle on ne dođe. ¹² I posla, te ga dovede. A bijaše smeđ, lijepijeh očiju i lijepa stasa. I Gospod reče: ustani, pomaži ga, jer je to. ¹³ Tada Samuilo uze rog s uljem, i pomaza ga usred braće njegove; i siđe duh Gospodnji na Davida i osta na njemu od toga dana. Potom usta Samuilo i otide u Ramu.

¹⁴ A duh Gospodnji otide od Saula, i uznemiravaše ga zao duh od Gospoda. ¹⁵ I rekoše Saulu sluge njegove: gle, sada te uznemiruje zli duh Božiji. ¹⁶ Neka gospodar naš zapovjedi slugama svojim koje stoje pred tobom, da potraže čovjeka koji zna udarati u gusle, pa kad te napadne zli duh Božji, neka udara rukom svojom, i odlakšaće ti. ¹⁷ I reče Saul slugama svojim: potražite čovjeka koji zna dobro udarati u gusle, i dovedite mi ga. ¹⁸ A jedan između sluga njegovijeh odgovori i reče: evo, ja znam sina Jeseja Vitlejemca, koji umije dobro udarati u gusle, i hrabar je junak i ubojnik, i pametan je i lijep, i Gospod je s njim. ¹⁹ I Saul posla ljude k Jeseju i poruči: pošlji mi Davida sina svojega koji je kod ovaca. ²⁰ A Jesej uze magarca i hljeba i mješinu vina i jedno jare, i posla Saulu po Davidu sinu svojemu. ²¹ I David dođe k Saulu i izide preda nj, i omilje Saulu veoma, te ga postavi da mu nosi oružje. ²² Potom posla Saul k Jeseju i poruči: neka David ostane kod mene, jer je našao milost preda mnom. ²³ I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši gusle udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh otišao od njega.

Chapter 17

¹ Tada Filisteji skupiše vojsku svoju da vojuju, i skupiše se u Sokotu Judinu, i stadoše u oko između Sokota i Azike na međi Damimskoj. ² A Saul i Izrailjci skupiše se i stadoše u oko u dolini Ili, i uvrstaše se prema Filistejima. ³ I Filisteji stajahu na brdu odonuda a Izrailjci stajahu na brdu odovuda, a među njima bješe dolina. ⁴ I izide iz okola Filistejskoga jedan zatočnik po imenu Golijat iz Gata, visok šest lakata i ped. ⁵ I na glavi mu bješe kapa od mjedi, i oklop pločast na njemu od mjedi; i bijaše oklop težak pet tisuća sikala. ⁶ I nogavice od mjedi bjehu mu na nogu, i štit od mjedi na ramenima. ⁷ A kopljača od koplja mu bješe kao vratilo, a gvožđa u koplju mu bješe šest stotina sikala; i koji mu oružje nošaše iđaše pred njim. ⁸ On stavši vikaše vojsku Izrailjsku, i govoraše im: što ste izašli uvrstavši se? nijesam li ja Filistejin a vi sluge Saulove? izberite jednoga između sebe, pa neka izađe k meni. ⁹ Ako me nadjača i pogubi me, mi ćemo vam biti sluge; ako li ja njega nadjačam i pogubim ga, onda ćete vi biti nama sluge, i služićete nam. ¹⁰ Još govoraše Filistejin: ja osramotih danas vojsku Izrailjsku; dajte mi čovjeka da se bijemo. ¹¹ A kad Saul i sav Izrailj ču šta reče Filistejin, prepadoše se i uplašiše se vrlo.

¹² A bijaše David sin jednoga Efraćanina, iz Vitlejema Judina, kojemu ime bješe Jesej, koji imaše osam sinova i bijaše u vrijeme Saulovo star i vremenit među ljudima. ¹³ I tri najstarija sina Jesejeva otidoše za Saulom na vojsku; a imena trojici sinova njegovijeh koji otidoše na vojsku bijahu prvencu Elijav a drugome Avinadav a trećemu Sama. ¹⁴ A David bijaše najmlađi. I ona tri najstarija otidoše za Saulom. ¹⁵ A David otide od Saula i vrati se u Vitlejem da pase ovce oca svojega. ¹⁶ A Filistejin izlažaše jutrom i večerom, i staja četrdeset dana.

¹⁷ A Jesej reče Davidu sinu svojemu: uzmi sada za braću svoju efu ovoga prženoga žita i ovijeh deset hljebova, i odnesi brže u oko braći svojoj. ¹⁸ A ovijeh deset mladijeh siraca odnesi tisućniku, i vidi braću svoju kako su, i donesi od njih znak. ¹⁹ A Saul i oni i sav Izrailj bijahu u dolini Ili ratujući s Filistejima. ²⁰ I tako David usta rano i ostavi ovce na čuvaru; pa uze i otide kako mu zapovjedi Jesej; i dođe na mjesto gdje bješe oko, i vojska izlažaše da se vrsta za boj, i podizaše ubojnu viku. ²¹ I stajaše vojska Izrailjska i Filistejska jedna prema drugoj. ²² Tada ostavi David svoj prtljag kod čuvara, koji čuvaše prtljag, i otrča u vojsku, i dođe i zapita braću svoju za zdravlje. ²³ I dokle govoraše s njima, gle, onaj zatočnik po imenu Golijat Filistejin iz Gata, izide iz vojske Filistejske i govoraše kao prije, i David ču. ²⁴ A svi Izrailjci kad vidješe toga čovjeka, uzbjegoše od njega, i bješe ih strah veoma. ²⁵ I govorahu Izrailjci: vidjeste li toga čovjeka što izide? Jer izide da sramoti Izrailja. A ko bi ga pogubio, car bi mu dao silno blago, i kćer svoju dao bi mu; i oslobodio bi dom oca njegova u Izrailju. ²⁶ Tada reče David ljudima koji stajahu oko njega govoreći: šta će se učiniti čovjeku koji pogubi toga Filistejina i skine sramotu s Izrailja? Jer ko je taj Filistejin neobrezani da sramoti vojsku Boga živoga? ²⁷ A narod mu odgovori iste riječi govoreći: to će se učiniti onome ko ga pogubi.

²⁸ A kad ču Elijav brat njegov najstariji kako se razgovara s tijem ljudima, razljuti se Elijav na Davida, i reče mu: što si došao? i na kom si ostavio ono malo ovaca u pustinji? znam ja obijest tvoju i zloću srca tvojega; došao si da vidiš boj. ²⁹ A David reče: šta sam sad učinio? zapovjeđeno mi je. ³⁰ Potom okrenu se od njega k drugome i zapita kao prije; i narod mu odgovori kao prije.

³¹ I kad se čuše riječi koje govoraše David, javiše ih Saulu, a on ga dozva k sebi. ³² I David reče Saulu: neka se niko ne plaši od onoga; sluga će tvoj izaći i biće se s Filistejinom. ³³ A Saul reče Davidu: ne možeš ti ići na Filistejina da se biješ s njim, jer si ti dijete a on je vojnik od mladosti svoje. ³⁴ A David reče Saulu: sluga je tvoj pasao ovce oca svojega; pa kad dođe lav ili medvjed i odnese ovcu iz stada, ³⁵ Ja potrčah za njim, i udarih ga i oteh mu iz čeljusti; i kad bi skočio na me, uhvatih ga za grlo, te ga bih i ubih. ³⁶ I lava i medvjeda ubijao je tvoj sluga, pa će i taj Filistejin neobrezani proći kao oni; jer osramoti vojsku Boga živoga. ³⁷ Još reče David: Gospod koji me je sačuvao od lava i medvjeda, on će me sačuvati i od ovoga Filistejina. Tada reče Saul Davidu: idi, i Gospod neka bude s tobom. ³⁸ I Saul dade Davidu svoje oružje, i metnu mu na glavu kapu svoju od mjedi i metnu oklop na nj. ³⁹ I pripasa David mač njegov preko svojega odijela i pođe, ali ne bješe navikao, pa reče David Saulu: ne mogu ići s tijem, jer nijesam navikao. Pa skide David sa sebe. ⁴⁰ I uze štap svoj u ruku, i izabra na potoku pet glatkih kamena i metnu ih u torbu pastirsku, koju imaše, i uze praću svoju u ruku, i tako pođe ka Filistejinu.

⁴¹ A i Filistejin iđaše sve bliže k Davidu, a čovjek koji mu nošaše oružje, iđaše pred njim. ⁴² A kad Filistejin pogleda i vidje Davida, potsmjehnu mu se, što bješe mlad i smeđ i lijepa lica. ⁴³ I reče Filistejin Davidu: eda li sam pseto, te ideš na me sa štapom? I proklinjaše Filistejin Davida bogovima svojim. ⁴⁴ I reče Filistejin Davidu: hodi k meni da dam tijelo tvoje pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim. ⁴⁵ A David reče Filistejinu: ti ideš na me s mačem i s kopljem i sa štitom; a ja idem na te u ime Gospoda nad vojskama, Boga vojske Izrailjeve, kojega si ružio. ⁴⁶ Danas će te Gospod dati meni u ruke, i ubiću te, i skinuću glavu s tebe, i daću danas tjelesa vojske Filistejske pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim, i poznaće sva zemlja da je Bog u Izrailju. ⁴⁷ I znaće sav ovaj zbor da Gospod ne spasava mačem ni kopljem, jer je rat Gospodnji, zato će vas dati nama u ruke. ⁴⁸ A kad se Filistejin podiže i dođe bliže k Davidu, David brže istrča na bojište pred Filistejina. ⁴⁹ I David turi ruku svoju u torbu svoju, i izvadi iz nje kamen, i baci ga iz praće, i pogodi Filistejina u čelo i uđe mu kamen u čelo, te pade ničice na zemlju.

⁵⁰ Tako David praćom i kamenom nadjača Filistejina, i udari Filistejina i ubi ga; a nemaše David mača u ruci. ⁵¹ I pritrčav David stade na Filistejina, i zgrabi mač njegov i izvuče ga iz korica i pogubi ga i otsiječe mu glavu. A Filisteji kad vidješe gdje pogibe junak njihov pobjegoše. ⁵² A Izrailjci i Judejci ustaše i povikaše i potjeraše Filisteje do doline i do vrata Akaronskih; i padaše pobijeni Filisteji po putu Sarajimskom do Gata i do Akarona. ⁵³ Potom se vratiše sinovi Izrailjevi tjeravši Filisteje, i oplijeniše oko njihov. ⁵⁴ A David uze glavu Filistejinovu, i odnese je u Jerusalim, a oružje njegovo ostavi u svojoj kolibi.

⁵⁵ A kad Saul vidje Davida gdje ide pred Filistejina, reče Aveniru vojvodi: čiji je sin taj mladić, Avenire? A Avenir reče: kako je živa duša tvoja, care, ne znam. ⁵⁶ A car reče: pitaj čiji je sin taj mladić. ⁵⁷ A kad se vrati David pogubivši Filistejina, uze ga Avenir i izvede ga pred Saula, a u ruci mu bješe glava Filistejinova. ⁵⁸ I Saul reče mu: čiji si sin, dijete? A David reče: ja sam sin sluge tvojega Jeseja Vitlejemca.

Chapter 18

¹ I kad svrši razgovor sa Saulom, duša Jonatanova prionu za dušu Davidovu, i Jonatan ga zapazi kao svoju dušu. ² I uze ga Saul taj dan, i ne dade mu da se vrati kući oca svojega. ³ I Jonatan učini vjeru s Davidom, jer ga ljubljaše kao svoju dušu. ⁴ I skide Jonatan sa sebe plašt, koji nošaše, i dade ga Davidu, i odijelo svoje i mač svoj i luk svoj i pojas svoj. ⁵ I iđaše David na što ga god Saul pošiljaše, i bijaše srećan, i postavi ga Saul nad vojnicima, i omilje svemu narodu, pa i slugama Saulovijem.

⁶ A kad se vraćahu, i kad se David vraćaše ubivši Filistejina, izlaziše žene iz svakoga grada Izrailjeva pjevajući i igrajući na susret caru Saulu, s bubnjima i s veseljem i guslama. ⁷ I otpijevajući žene jedne drugima uza svirke govorahu: Saul zgubi svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća.

⁸ I razgnjevi se Saul vrlo, i ne biše mu po volji te riječi, i reče: Davidu dadoše deset tisuća, a meni dadoše tisuću; još mu samo carstvo treba. ⁹ I od toga dana Saul gledaše poprijeko Davida.

¹⁰ A sjutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući, a David mu udaraše rukom svojom u gusle kao prije: a Saulu u ruci bješe koplje. ¹¹ I Saul baci koplje govoreći: da prikujem Davida za zid. Ali mu se David izmače dva puta. ¹² I Saula bješe strah od Davida, jer Gospod bješe s njim, a od Saula bješe otstupio. ¹³ Zato ga ukloni Saul od sebe, i postavi ga tisućnikom; i on odlažaše i dolažaše pred narodom. ¹⁴ I David bijaše srećan u svemu što činjaše, jer Gospod bijaše s njim. ¹⁵ A Saul videći da je veoma srećan, bojaše ga se. ¹⁶ A sav Izrailj i Juda ljubljaše Davida, jer on odlažaše i dolažaše pred njima.

¹⁷ I reče Saul Davidu: evo, kćer svoju stariju Meravu daću ti za ženu, samo mi budi hrabar i vodi ratove Gospodnje. Jer Saul govoraše: neću da se digne moja ruka na nj, nego Filistejska ruka neka se digne na nj. ¹⁸ A David reče Saulu: ko sam ja i kakav je život moj ili dom oca mojega u Izrailju, da budem zet carev? ¹⁹ A kad dođe vrijeme da Meravu kćer Saulovu dadu Davidu, dadoše je Adrilu Meolaćaninu za ženu. ²⁰ Ali Davida ljubljaše Mihala kći Saulova; a kad to javiše Saulu, bi mu po volji. ²¹ I reče Saul: daću mu je da mu bude zamka i da se diže na nj ruka Filistejska. A Davidu reče Saul: bićeš mi danas zet s drugom.

²² I zapovjedi Saul slugama svojim: recite Davidu tajno i govorite: gle, omilio si caru, i sve sluge njegove ljube te; budi sada zet carev. ²³ I sluge Saulove rekoše te riječi Davidu, a David reče: mislite li da je lako biti zet carev? ta ja sam siromah i mali čovjek. ²⁴ I Saulu javiše ovo sluge njegove govoreći: ovako reče David. ²⁵ A Saul reče: ovako recite Davidu: ne traži car uzdarja, nego sto okrajaka Filistejskih, da se car osveti svojim neprijateljima. A Saul mišljaše kako bi David pao u ruke Filistejima. ²⁶ I sluge njegove kazaše Davidu te riječi, i Davidu bi po volji da postane carev zet. I vrijeme se još ne navrši. ²⁷ A David usta i otide sa svojim ljudima, i pobi dvjesta Filisteja. I donese David okrajke njihove, i dadoše ih na broj caru da bi postao carev zet. I Saul mu dade za ženu Mihalu kćer svoju. ²⁸ I Saul vidje i pozna da je Gospod sa Davidom; i Mihala kći Saulova ljubljaše ga. ²⁹ A Saul se još većma poboja Davida; i bijaše Saul jednako neprijatelj Davidu.

³⁰ A knezovi Filistejski udarahu; i kad god udarahu, David bijaše srećniji od svijeh sluga Saulovijeh, i ime se njegovo vrlo proslavi.

Chapter 19

¹ I Saul govori Jonatanu sinu svojemu i svijem slugama svojim da ubiju Davida; ali Jonatan sin Saulov ljubljaše veoma Davida. ² I javi Jonatan Davidu i reče mu: Saul otac moj traži da te ubije; nego se čuvaj sjutra, skloni se gdjegod i prikrij se. ³ A ja ću izaći i stajaću pored oca svojega u polju gdje ti budeš, i govoriću o tebi s ocem svojim, i što doznam javiću ti. ⁴ I Jonatan progovori za Davida Saulu ocu svojemu, i reče mu: da se ne ogriješi car o slugu svojega Davida, jer se on nije ogriješio o tebe, nego je još vrlo dobro za te što je činio. ⁵ Jer nije mario za život svoj i pobio je Filisteje, i Gospod učini spasenje veliko svemu Izrailju; vidio si i radovao si se; pa zašto bi se ogriješio o krv pravu i ubio Davida ni za što? ⁶ I posluša Saul Jonatana, i zakle se Saul: tako živ bio Gospod, neće poginuti. ⁷ Tada Jonatan dozva Davida, i kaza mu Jonatan sve ovo; i dovede Jonatan Davida k Saulu, i opet bi pred njim kao pređe.

⁸ I nasta opet rat, i David izide i pobi se s Filistejima, i razbi ih veoma, te bježaše od njega. ⁹ Potom zli duh Gospodnji napade Saula kad sjeđaše kod kuće i držaše koplje u ruci, a David udaraše rukom o gusle. ¹⁰ I Saul šćaše Davida kopljem prikovati za zid, ali se on izmače Saulu, te koplje udari u zid, a David pobježe i izbavi se onu noć. ¹¹ A Saul posla ljude ka kući Davidovoj da ga čuvaju i ujutru ubiju. A to javi Davidu žena njegova Mihala govoreći: ako noćas ne izbaviš duše svoje, ujutru ćeš poginuti. ¹² Tada Mihala spusti Davida kroz prozor, te otide i pobježe i izbavi se. ¹³ A Mihala uze lik, i metnu ga u postelju, i metnu mu pod glavu uzglavlje od kostrijeti, i pokri ga haljinom. ¹⁴ I kad Saul posla ljude da uhvate Davida, ona reče: bolestan je. ¹⁵ A Saul posla opet ljude da vide Davida govoreći: donesite mi ga u postelji da ga pogubim. ¹⁶ A kad dođoše poslani, gle, lik u postelji i uzglavlje od kostrijeti pod glavom mu. ¹⁷ I reče Saul Mihali: što me tako prevari i pusti neprijatelja mojega da uteče? A Mihala reče Saulu: on mi reče: pusti me, ili ću te ubiti.

¹⁸ Tako David uteče i izbavi se, i dođe k Samuilu u Ramu, i pripovjedi mu sve što mu je učinio Saul. I otidoše on i Samuilo, i ostaše u Najotu. ¹⁹ A Saulu dođe glas i rekoše mu: eno Davida u Najotu u Rami. ²⁰ Tada posla Saul ljude da uhvate Davida; i oni vidješe zbor proroka gdje prorokuju a Samuilo im starješina. I duh Gospodnji dođe na poslanike Saulove, te i oni prorokovahu. ²¹ A kad to javiše Saulu, on posla druge poslanike, ali i oni prorokovahu; te Saul opet posla treće poslanike, ali i oni prorokovahu. ²² Tada sam pođe u Ramu, i kad dođe na veliki studenac koji je u Sokotu, zapita govoreći: gdje je Samuilo i David? I rekoše mu: eno ih u Najotu u Rami. ²³ I pođe u Najot u Rami; ali i na njega siđe duh Božji, te idući dalje prorokovaše dokle dođe u Najot u Rami. ²⁴ Pa skide i on haljine svoje sa sebe, i prorokova i on pred Samuilom, i padnuvši ležaše go ceo onaj dan i svu noć. Stoga se govori: eda li je i Saul među prorocima?

Chapter 20

¹ A David pobježe iz Najota u Rami, i dođe i reče Jonatanu: šta sam učinio? kakva je krivica moja? i šta sam zgriješio ocu tvojemu, te traži dušu moju? ² A on mu reče: sačuvaj Bože! nećeš ti poginuti. Evo otac moj ne čini ništa, ni veliko ni malo, a da meni ne kaže; a kako bi to tajio od mene otac moj? Neće to biti. ³ A David zaklinjući se opet reče: otac tvoj zna dobro da sam našao ljubav u tebe, pa veli: ne treba da dozna za ovo Jonatan, da se ne ožalosti. Ali tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, samo je jedan korak između mene i smrti. ⁴ A Jonatan reče Davidu: šta želi duša tvoja? Ja ću ti učiniti. ⁵ I David reče Jonatanu: evo sjutra je mladina, kad treba s carem da jedem, pusti me dakle da se sakrijem u polju do trećega večera. ⁶ Ako zapita za me otac tvoj, ti reci: vrlo mi se molio David da otrči u Vitlejem grad svoj, jer je ondje godišnja žrtva svega roda njegova. ⁷ Ako reče: dobro, biće miran sluga tvoj; ako li se razgnjevi, znaj da je zlo naumio. ⁸ Učini dakle milost sluzi svojemu, kad si vjeru Gospodnju uhvatio sa slugom svojim; ako je kaka krivica na meni, ubij me sam, jer zašto bi me vodio k ocu svojemu? ⁹ A Jonatan mu reče: Bože sačuvaj; jer da doznam da je otac moj naumio zlo da te zadesi, zar ti ne bih javio? ¹⁰ A David reče Jonatanu: ko će mi javiti ako ti otac odgovori što zlo? ¹¹ A Jonatan reče Davidu: hodi da izidemo u polje. I izidoše obojica u polje.

¹² I Jonatan reče Davidu: Gospode Bože Izrailjev! kad iskušam oca svojega sjutra u ovo doba ili prekosjutra, i bude dobro po Davida, ako ne pošljem k tebi i ne javim ti, ¹³ Neka Gospod učini tako Jonatanu i tako neka doda. Ako li otac moj bude naumio da ti učini zlo, ja ću ti javiti, i opraviću te, i otići ćeš s mirom; i Gospod neka bude s tobom kao što je bio s ocem mojim. ¹⁴ A i ti, dokle sam živ, činićeš meni milost Gospodnju da ne poginem; ¹⁵ I nećeš ukratiti milosti svoje domu mojemu dovijeka, ni onda kad Gospod istrijebi sve neprijatelje Davidove sa zemlje. ¹⁶ Tako Jonatan učini vjeru s domom Davidovijem govoreći: Gospod neka traži iz ruku neprijatelja Davidovijeh.

¹⁷ I još zakle Jonatan Davida ljubavlju svojom k njemu, jer ga ljubljaše kao svoju dušu. ¹⁸ Potom reče mu Jonatan: sjutra je mladina, i pitaće se za te, jer će tvoje mjesto biti prazno. ¹⁹ A ti čekaj do trećega dana, pa onda otidi brzo i dođi na mjesto gdje si se bio sakrio kad se ovo radilo, i sjedi kod kamena Ezila. ²⁰ A ja ću baciti tri strijele ukraj toga kamena, kao da gađam biljegu. ²¹ I evo poslaću momka govoreći mu: idi, nađi strijele. Ako rečem momku: eto strijele su za tobom ovamo bliže, digni ih; tada dođi, dobro je po te, i neće ti biti ništa, tako živ bio Gospod! ²² Ako li ovako rečem momku: eto strijele su pred tobom tamo dalje; onda idi, jer te Gospod šalje. ²³ A za ove riječi što rekosmo ja i ti, evo, Gospod je svjedok između mene i tebe dovijeka.

²⁴ Potom se David sakri u polju; i dođe mladina, i car sjede za sto da jede. ²⁵ A kad car sjede na svoje mjesto po običaju na mjesto kod zida, Jonatan usta, a Avenir sjede do Saula, a mjesto Davidovo bješe prazno. ²⁶ I Saul ne reče ništa onaj dan, jer mišljaše: dogodilo mu se štogod, te nije čist, zacijelo nije čist. ²⁷ A sjutradan, drugi dan mjeseca, opet bješe prazno mjesto Davidovo, a Saul reče Jonatanu sinu svojemu: zašto sin Jesejev ne dođe na objed ni juče ni danas? ²⁸ A Jonatan odgovori Saulu: vrlo me je molio David da otide do Vitlejema, ²⁹ Rekavši: pusti me, jer porodica naša ima žrtvu u gradu, i sam mi je brat zapovjedio; ako sam dakle našao milost pred tobom, da otidem i vidim braću svoju. Zato nije došao na carev objed.

³⁰ Tada se razgnjevi Saul na Jonatana, te mu reče: nevaljali i neposlušni sine! zar ja ne znam da si izabrao sina Jesejeva sebi na sramotu i na sramotu svojoj nevaljaloj majci? ³¹ Jer dokle je živ sin Jesejev na zemlji, nećeš se utvrditi ni ti ni carstvo tvoje; zato pošlji sada i dovedi ga k meni, jer je zaslužio smrt. ³² A Jonatan odgovori Saulu ocu svojemu i reče mu: zašto da se pogubi? šta je učinio? ³³ Tada se Saul baci kopljem na nj da ga ubije. Tada vidje Jonatan da je otac njegov naumio ubiti Davida. ³⁴ I usta Jonatan od stola gnjevan, i ništa ne jede drugi dan po mladini; jer se zabrinu za Davida, što ga otac osramoti.

³⁵ A kad bi ujutru, izide Jonatan u polje u vrijeme kako bješe ugovorio s Davidom, i s njim jedno momče. ³⁶ I reče momku svojemu: trči da mi nađeš strijele koje ću pustiti. I momče otrča, a on pusti strijelu preko njega. ³⁷ A kad dođe momak do mjesta kuda bješe zastrijelio Jonatan, viknu Jonatan za momkom govoreći: nije li strijela dalje naprijed? ³⁸ Još viknu Jonatan za momkom: brže, ne stoj. I momak Jonatanov pokupi strijele, i vrati se gospodaru svojemu. ³⁹ Ali momak ne znaše ništa, samo Jonatan i David znahu šta je. ⁴⁰ I Jonatan dade oružje svoje momku koji bijaše s njim, i reče mu: idi, odnesi u grad. ⁴¹ I kad momak otide, David usta s južne strane i pade ničice na zemlju i pokloni se tri puta, i poljubiše se, i plakaše obojica, a David osobito. ⁴² I reče Jonatan Davidu: idi s mirom, kao što smo se zakleli obojica imenom Gospodnjim rekavši: Gospod da je svjedok između mene i tebe i između mojega sjemena i tvojega sjemena dovijeka. (20:43) I tako David ustavši otide, a Jonatan se vrati u grad.

Chapter 21

¹ Tada David dođe u Nov k Ahimelehu svešteniku; a Ahimeleh se uplaši i istrča pred Davida, i reče mu: zašto si sam, i nema nikoga s tobom? ² A David reče Ahimelehu svešteniku: car mi nešto zapovjedi, i reče mi: niko da ne dozna zašto te šaljem i šta sam ti zapovjedio. A sluge sam opravio u to i to mjesto. ³ Nego šta imaš pri ruci? daj mi pet hljebova, ili šta imaš. ⁴ A sveštenik odgovori Davidu i reče: nemam pri ruci običnoga hljeba; nego ima svetoga hljeba; ali jesu li se momci čuvali od žena? ⁵ A David odgovori svešteniku i reče mu: nije bilo žena kod nas ni juče ni onomadne, otkako sam pošao, i sudovi su u momaka bili sveti. A ako bi put i nečist bio, osvetiće se danas sudovima. ⁶ Tada mu dade sveštenik hljebove svete, jer ne bješe hljeba osim hljebova postavljenijeh, koji bijahu uzeti ispred Gospoda da se postave hljebovi topli onaj dan kad se oni uzeše.

⁷ A ondje bijaše onaj dan jedan od sluga Saulovijeh baveći se pred Gospodom, kojemu ime bješe Doik Idumejac, starješina nad pastirima Saulovijem. ⁸ I David reče Ahimelehu: imaš li tu kako koplje ili mač? jer ni mača svojega ni oružja ne ponesoh, jer stvar careva bijaše hitna. ⁹ A sveštenik reče: ovdje je mač Golijata Filistejina, kojega si ubio u dolini Ili, uvijen u platno iza oplećka; ako hoćeš, uzmi ga, jer drugoga osim njega nema ovdje. A David reče: takoga više nema, daj mi ga.

¹⁰ Potom se podiže David, i pobježe onaj dan od Saula, i dođe k Ahisu caru Gatskom. ¹¹ A Ahisu rekoše sluge njegove: nije li ovo David car zemaljski? Nijesu li o njemu pjevali igrajući i govoreći: Saul zgubi svoju tisuću, a David svojih deset tisuća?

¹² I David metnu ove riječi u srce svoje, i poboja se veoma Ahisa cara Gatskoga. ¹³ I pretvori se pred njima i učini se lud u rukama njihovijem; i šaraše po vratima, i bacaše pjenu niz bradu svoju. ¹⁴ I Ahis reče slugama svojim: eto, vidite da je čovjek lud; što ste mi ga doveli? ¹⁵ Zar nemam dosta ludijeh, nego mi dovedoste toga da luduje preda mnom? zar će taj ući u kuću moju?

Chapter 22

¹ Tada David otide odande i uteče u pećinu Odolamsku. A kad to čuše braća njegova i sav dom oca njegova, dođoše onamo k njemu. ² I skupiše se oko njega koji god bijahu u nevolji i koji bijahu zaduženi i koji god bijahu tužna srca; i on im posta poglavica; i bješe ih s njim oko četiri stotine ljudi.

³ I odande otide David u Mispu Moavsku, i reče caru Moavskom: dopusti da se otac moj i mati moja sklone kod vas dokle vidim šta će Bog učiniti sa mnom. ⁴ I izvede ih pred cara Moavskoga, i ostaše kod njega za sve vrijeme dokle David bješe u onom gradu. ⁵ Ali prorok Gad reče Davidu: nemoj ostati u tom gradu, idi i vrati se u zemlju Judinu. I David otide i dođe u šumu Aret.

⁶ A Saul ču da se pojavio David i ljudi što bijahu s njim. Tada Saul sjeđaše u Gavaji pod šumom u Rami, s kopljem u ruci, a sve sluge njegove stajahu pred njim. ⁷ I reče Saul slugama svojim koje stajahu pred njim: čujte sinovi Venijaminovi; hoće li vama svjema sin Jesejev dati njive i vinograde? hoće li sve vas učiniti tisućnicima i stotinicima? ⁸ Te ste se svi složili na me, i nema nikoga da mi javi da se moj sin složio sa sinom Jesejevijem, i nema nikoga među vama da mari za me i da mi javi da je sin moj podigao slugu mojega na me da mi zasjeda, kao što se danas vidi. ⁹ Tada odgovori Doik Idumejac, koji stajaše sa slugama Saulovijem, i reče: vidio sam sina Jesejeva gdje dođe u Nov k Ahimelehu sinu Ahitovovu. ¹⁰ On pita za nj Gospoda, i dade mu brašnjenice: i mač Golijata Filistejina dade mu.

¹¹ Tada car posla da dovedu Ahimeleha sina Ahitovova sveštenika i sav dom oca njegova, sveštenike, koji bijahu u Novu. I dođoše svi k caru. ¹² Tada reče Saul: čuj sada sine Ahitovov. A on odgovori: evo me, gospodaru. ¹³ A Saul mu reče: zašto ste se složili na me ti i sin Jesejev, te si mu dao hljeba i mač, i pitao si Boga za nj, da bi ustao na me da mi zasjeda, kao što se vidi danas? ¹⁴ A Ahimeleh odgovori caru i reče: a ko je između svijeh sluga tvojih kao David, vjeran, i zet carev i poslušan tebi i poštovan u kući tvojoj? ¹⁵ Eda li sam sad prvi put pitao Gospoda za nj? Sačuvaj Bože! neka car ne bijedi takim čim sluge svojega niti koga u domu oca mojega; jer nije znao sluga tvoj od svega toga ništa. ¹⁶ Ali car reče: poginućeš, Ahimeleše! i ti i sav dom oca tvojega. ¹⁷ Tada car reče slugama koje stajahu pred njim: okrenite se i pogubite sveštenike Gospodnje, jer je i njihova ruka s Davidom, i znajući da je pobjegao ne javiše mi. Ali sluge careve ne htješe podignuti ruke svoje da ulože na sveštenike Gospodnje. ¹⁸ Tada car reče Doiku: okreni se ti, te uloži na sveštenike. I okrenuvši se Doik Idumejac uloži na sveštenike, i pobi ih onaj dan osamdeset i pet, koji nošahu oplećak laneni. ¹⁹ I u Novu, gradu svešteničkom, isiječe oštrijem mačem i ljude i žene i djecu i koja sisahu, i volove, i magarce i sitnu stoku oštrijem mačem.

²⁰ Ali uteče jedan sin Ahimeleha sina Ahitovova, po imenu Avijatar, i pobježe k Davidu. ²¹ I Avijatar javi Davidu da je Saul pobio sveštenike Gospodnje. ²² A David reče Avijataru: znao sam onoga dana kad je bio ondje Doik Idumejac da će zacijelo kazati Saulu; ja sam kriv za sve duše doma oca tvojega. ²³ Ostani kod mene, ne boj se; jer ko traži moju dušu, tražiće i tvoju; kod mene ćeš biti sačuvan.

Chapter 23

¹ Tada javiše Davidu govoreći: evo Filisteji udariše na Keilu, i haraju gumna. ² I upita David Gospoda govoreći: hoću li ići i udariti na te Filisteje? A Gospod reče Davidu: idi, i pobićeš Filisteje i izbaviti Keilu. ³ A Davidu rekoše ljudi njegovi: evo nas je strah ovdje u Judinoj zemlji, a šta će biti kad pođemo u Keilu na oko Filistejski. ⁴ Zato David opet upita Gospoda, a Gospod mu odgovori i reče: ustani, idi u Keilu, jer ću ja predati Filisteje u ruke tvoje. ⁵ Tada otide David sa svojim ljudima u Keilu, i udari na Filisteje, i otjera im stoku, i pobi ih ljuto; tako izbavi David stanovnike Keilske. ⁶ A kad Avijatar sin Ahimelehov pobježe k Davidu u Keilu, donese sobom oplećak.

⁷ Potom javiše Saulu da je David došao u Keilu; i reče Saul: dao ga je Bog u moje ruke, jer se zatvorio ušavši u grad, koji ima vrata i prijevornice. ⁸ I sazva Saul sav narod na vojsku da ide na Keilu i opkoli Davida i ljude njegove. ⁹ Ali David doznavši da mu Saul zlo kuje, reče Avijataru svešteniku: uzmi na se oplećak. ¹⁰ I reče David: Gospode Bože Izrailjev! čuo je sluga tvoj da se Saul sprema da dođe na Keilu da raskopa grad mene radi. ¹¹ Hoće li me Keiljani predati u njegove ruke? hoće li doći Saul kao što je čuo sluga tvoj? Gospode Bože Izrailjev! kaži sluzi svojemu. A Gospod odgovori: doći će. ¹² Opet reče David: Keiljani hoće li predati mene i moje ljude u ruke Saulove? A Gospod odgovori: predaće. ¹³ Tada se David podiže sa svojim ljudima, oko šest stotina ljudi, i otidoše iz Keile, i idoše kuda mogoše. A kad Saulu javiše da je David pobjegao iz Keile, tada on ne htje ići. ¹⁴ A David se bavljaše u pustinji po tvrdijem mjestima, i namjesti se na jednom brdu u pustinji Zifu. A Saul ga tražaše jednako, ali ga Gospod ne dade u njegove ruke.

¹⁵ I David videći da je Saul izašao te traži dušu njegovu, osta u pustinji Zifu, u šumi. ¹⁶ A Jonatan sin Saulov podiže se i dođe k Davidu u šumu, i ukrijepi mu ruku u Gospodu; ¹⁷ I reče mu: ne boj se, jer te neće stignuti ruka cara Saula oca mojega; nego ćeš carovati nad Izrailjem, a ja ću biti drugi za tobom; i Saul otac moj zna to. ¹⁸ I učiniše njih dvojica vjeru pred Gospodom; i David osta u šumi, a Jonatan otide kući svojoj.

¹⁹ Tada dođoše Zifeji k Saulu u Gavaju, i rekoše: ne krije li se David kod nas po tvrdijem mjestima u šumi na brdu Eheli nadesno od Gesimona? ²⁰ Sada dakle po svoj želji duše svoje, care, izidi, a naše će biti da ga predamo u ruke caru. ²¹ A Saul reče: Gospod da vas blagoslovi, što me požaliste. ²² Idite sada i doznajte još bolje i razberite i promotrite gdje se sakrio i ko ga je ondje vidio; jer mi kažu da je vrlo lukav. ²³ Promotrite i vidite sva mjesta gdje se krije, pa opet dođite k meni kad dobro doznate, i ja ću poći s vama; i ako bude u zemlji, tražiću ga po svijem tisućama Judinijem.

²⁴ Tada ustaše i otidoše u Zif prije Saula; a David i ljudi njegovi bijahu u pustinji Maonu u ravnici nadesno od Gesimona. ²⁵ I Saul izide sa svojim ljudima da ga traži; a Davidu javiše, te on siđe sa stijene i stade u pustinji Maonu. A Saul kad to ču, otide za Davidom u pustinju Maon. ²⁶ I Saul iđaše jednom stranom planine, a David sa svojim ljudima drugom stranom planine; i David hićaše da uteče Saulu, jer Saul sa svojim ljudima opkoljavaše Davida i njegove ljude da ih pohvata. ²⁷ U tom dođe glasnik Saulu govoreći: brže hodi; jer Filisteji udariše na zemlju. ²⁸ Tada se vrati Saul ne tjerajući dalje Davida, i otide pred Filisteje. Otuda se prozva ono mjesto Sela-Amalekot. ²⁹ (24:1) A David otišavši odande stade na tvrdijem mjestima Engadskim.

Chapter 24

¹ (24:2) I kad se Saul vrati odagnavši Filisteje, rekoše mu govoreći: eno Davida u pustinji Engadskoj. ² (24:3) Tada uze Saul tri tisuće ljudi izabranijeh iz svega Izrailja, i otide da traži Davida i ljude njegove po vrletima gdje su divokoze. ³ (24:4) I dođe k torovima ovčijim ukraj puta gdje bijaše pećina; i Saul uđe u nju rad sebe; a David i njegovi ljudi sjeđahu u kraju u pećini. ⁴ (24:5) I rekoše Davidu ljudi njegovi: evo dana, za koji ti reče Gospod: evo ja ti predajem neprijatelja tvojega u ruke da učiniš s njim što ti je volja. I David usta, te polako otsiječe skut od plašta Saulova. ⁵ (24:6) A poslije zadrhta srce Davidu što otsiječe skut Saulu. ⁶ (24:7) I reče svojim ljudima: ne dao Bog da to učinim gospodaru svojemu, pomazaniku Gospodnjemu, da podignem ruku svoju na nj. Jer je pomazanik Gospodnji. ⁷ (24:8) I odvrati riječima David ljude svoje i ne dade im da ustanu na Saula. I Saul izašav iz pećine pođe svojim putem.

⁸ (24:9) Potom David usta, i izašav iz pećine stade vikati za Saulom govoreći: care gospodine! A Saul se obazre, a David se savi licem do zemlje i pokloni se. ⁹ (24:10) I reče David Saulu: zašto slušaš što ti kažu ljudi koji govore: eto David traži zlo tvoje? ¹⁰ (24:11) Evo, danas vidješe oči tvoje da te je Gospod bio predao danas u moje ruke u ovoj pećini, i rekoše mi da te ubijem: ali te poštedjeh, i rekoh: neću dignuti ruke svoje na gospodara svojega, jer je pomazanik Gospodnji. ¹¹ (24:12) Evo, oče moj, evo vidi skut od plašta svojega u mojoj ruci; otsjekoh skut od plašta tvojega, a tebe ne ubih; poznaj i vidi da nema zla ni nepravde u ruci mojoj, i da ti nijesam zgriješio; a ti vrebaš dušu moju da je uzmeš. ¹² (24:13) Gospod neka sudi između mene i tebe, i neka me osveti od tebe; ali ruka se moja neće podignuti na te. ¹³ (24:14) Kako kaže stara priča: od bezbožnijeh izlazi bezbožnost; zato se ruka moja neće podignuti na te. ¹⁴ (24:15) Za kim je izašao car Izrailjev? koga goniš? mrtva psa, buhu jednu. ¹⁵ (24:16) Gospod neka bude sudija, i neka rasudi između mene i tebe; on neka vidi i raspravi moju parnicu i izbavi me iz ruke tvoje.

¹⁶ (24:17) A kad izgovori David ove riječi Saulu, reče Saul: je li to tvoj glas, sine Davide? I podigavši Saul glas svoj zaplaka. ¹⁷ (24:18) I reče Davidu: praviji si od mene, jer si mi vratio dobro za zlo koje sam ja tebi učinio. ¹⁸ (24:19) I danas si mi pokazao da mi dobro činiš; jer me Gospod dade tebi u ruke, a ti me opet ne ubi. ¹⁹ (24:20) I ko bi našavši neprijatelja svojega pustio ga da ide dobrijem putem? Gospod neka ti vrati dobro za ovo što si mi učinio danas. ²⁰ (24:21) I sada, evo, znam da ćeš zacijelo biti car, i jako će biti u tvojoj ruci carstvo Izrailjevo. ²¹ (24:22) Zato mi se sada zakuni Gospodom da nećeš istrijebiti sjemena mojega poslije mene, ni imena mojega zatrti u domu oca mojega. ²² (24:23) I zakle se David Saulu; i Saul otide kući svojoj, a David i ljudi njegovi otidoše na tvrdo mjesto.

Chapter 25

¹ U tom umrije Samuilo i sabra se sav Izrailj, i plakaše za njim, i pogreboše ga u domu njegovu u Rami. A David usta i siđe u pustinju Faransku.

² A bijaše jedan čovjek u Maonu, a stoka mu bijaše na Karmilu; i bijaše čovjek vrlo bogat, jer imaše tri tisuće ovaca i tisuću koza, i tada strizijaše ovce svoje na Karmilu. ³ I bješe ime tomu čovjeku Naval, a ženi mu ime Avigeja; i ona bijaše žena razumna i lijepa, a on bijaše tvrda srca i opak, a bijaše od roda Halevova. ⁴ I David ču u pustinji da Naval striže ovce. ⁵ I posla David deset momaka, i reče David momcima: idite na Karmil, i otidite k Navalu, i pozdravite ga od mene. ⁶ I recite mu: zdravo! i mir da ti je, i domu tvojemu da je mir, i svemu što imaš da je mir! ⁷ Čuo sam da strižeš ovce; pastiri su tvoji bivali kod nas, i ne učinismo im nepravde, i ništa im nije nestalo dokle god bijahu na Karmilu. ⁸ Pitaj sluge svoje, i kazaće ti. Neka ovi momci nađu milost pred tobom, jer dođosmo u dobar dan. Daj slugama svojim i Davidu sinu svojemu što ti dođe do ruke.

⁹ I dođoše momci Davidovi, i kazaše Navalu u ime Davidovo sve ove riječi, i umučaše. ¹⁰ A Naval odgovori slugama Davidovijem i reče: ko je David? i ko je sin Jesejev? Danas ima mnogo sluga koje bježe od svojih gospodara. ¹¹ Eda li ću uzeti hljeb svoj i vodu svoju i meso što sam poklao za ljude koji mi strigu ovce, pa dati ljudima kojih ne znam odakle su? ¹² Tada se vratiše momci Davidovi svojim putem, vratiše se, i došavši kazaše mu sve ove riječi. ¹³ A David reče svojim ljudima: pripašite svaki svoj mač. I pripasaše svaki svoj mač, i David pripasa svoj mač; i pođe za Davidom do četiri stotine ljudi, a dvjesta ostaše kod prtljaga.

¹⁴ Ali Avigeji ženi Navalovoj kaza jedan između sluga njegovijeh govoreći: evo, David posla iz pustinje poslanike da pozdravi gospodara našega, a on ih otjera. ¹⁵ A ti su nam ljudi bili vrlo dobri, niti nam učiniše krivo, niti nam čega nesta dokle god bijasmo kod njih u polju. ¹⁶ Nego nam bijahu zidovi i noću i danju, dokle god bijasmo kod njih pasući ovce. ¹⁷ Zato sada gledaj i promisli šta ćeš činiti, jer je gotovo zlo gospodaru našemu i svemu domu njegovu; a on je zao čovjek, da mu se ne može govoriti.

¹⁸ Tada Avigeja brže uze dvjesta hljebova i dvije mješine vina i pet ovaca zgotovljenijeh i pet mjerica pržena žita, i sto grozdova suhoga grožđa i dvjesta gruda suhih smokava, i metnu na magarce. ¹⁹ I reče momcima svojim: hajdete naprijed, a ja ću ići za vama. A mužu svojemu Navalu ništa ne reče. ²⁰ I sjedavši na magarca iđaše ispod gore, a gle, David i ljudi njegovi slažahu pred nju, i sukobi se s njima. ²¹ A David govoraše: ele sam zaludu čuvao sve što je taj imao u pustinji da mu ništa ne bješe nestalo od svega što ima; jer mi vrati zlo za dobro. ²² To neka učini Bog neprijateljima Davidovijem i to neka doda, ako mu do zore od svega što ima ostavim i ono što mokri uza zid.

²³ A kad Avigeja ugleda Davida, brže siđe s magarca, i pade pred Davidom na lice svoje i pokloni se do zemlje; ²⁴ I padnuvši mu k nogama reče: na meni, gospodaru, neka bude ta krivica; ali da progovori sluškinja tvoja tebi, i čuj riječi sluškinje svoje. ²⁵ Neka gospodar moj ne gleda na toga nevaljaloga čovjeka, Navala, jer je kao ime što mu je; Naval mu je ime, i bezumlje je kod njega. A ja sluškinja tvoja nijesam vidjela momaka gospodara svojega, koje si slao. ²⁶ Zato sada, gospodaru, tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, Gospod ti ne da da ideš na krv i da se osvetiš svojom rukom. Zato sada neka bude neprijateljima tvojim kao Navalu i svjema koji traže zla gospodaru mojemu. ²⁷ Evo dar što je donijela sluškinja gospodaru svojemu, da se da momcima koji idu za gospodarom mojim. ²⁸ Oprosti sluškinji svojoj krivicu; jer će Gospod zacijelo načiniti tvrdu kuću gospodaru mojemu; jer ratove Gospodnje vodi gospodar moj i nije se našlo zlo na tebi nikad tvoga vijeka. ²⁹ I da ustane čovjek da te goni i traži dušu tvoju, duša će gospodara mojega biti vezana u svežnju živijeh kod Gospoda Boga tvojega, a duše će neprijatelja tvojih baciti kao iz praće. ³⁰ I kad Gospod učini gospodaru mojemu svako dobro koje ti je obrekao, i postavi te vođem Izrailju, ³¹ Neće ti biti spoticanja ni sablazni srcu gospodara mojega da je prolio krv ni za što i da se sam osvetio gospodar moj. I kad učini Gospod dobro gospodaru mojemu, opomenućeš se sluškinje svoje.

³² Tada reče David Avigeji: da je blagosloven Gospod Bog Izrailjev, koji te danas posla meni na susret! ³³ I da su blagoslovene riječi tvoje, i ti da si blagoslovena, koja me odvrati danas da ne idem na krv i osvetim se svojom rukom. ³⁴ Doista, tako živ bio Gospod Bog Izrailjev, koji mi ne dade da ti učinim zlo, da mi nijesi brže izašla na susret, ne bi ostalo Navalu do zore ni ono što uza zid mokri. ³⁵ I primi David iz ruke njezine što mu bješe donijela, i reče joj: idi s mirom kući svojoj; eto, poslušah te, i pogledah na te.

³⁶ Potom se Avigeja vrati k Navalu; a gle, kod njega gozba u kući, kao carska gozba, i srce Navalu bješe veselo, i bijaše pijan vrlo. Zato mu ona ne reče ništa do jutra. ³⁷ A ujutru, kad se Naval otrijezni, kaza mu žena sve ovo; a u njemu obamrije srce njegovo, i on posta kao kamen. ³⁸ A kad prođe do deset dana, udari Gospod Navala, te umrije.

³⁹ A kad David ču da je umro Naval, reče: da je blagosloven Gospod, koji osveti sramotu moju od Navala, i zadrža slugu svojega oda zla, a obrati Gospod Navalu na glavu zloću njegovu. Potom posla David i poruči Avigeji da će je uzeti za ženu. ⁴⁰ I sluge Davidove dođoše k Avigeji na Karmil, i rekoše joj govoreći: David nas posla k tebi da te uzme za ženu. ⁴¹ A ona usta i pokloni se licem do zemlje, i reče: evo sluškinje tvoje, da služi i da pere noge slugama gospodara svojega. ⁴² Potom brže usta Avigeja, i sjede na magarca, i pet djevojaka njezinijeh pođe za njom, i otide za poslanicima Davidovijem, i posta mu žena.

⁴³ A David uze i Ahinoamu iz Jezraela: i obje mu bjehu žene. ⁴⁴ Jer Saul dade Mihalu kćer svoju, ženu Davidovu, Faltiju sinu Laisovu iz Galima.

Chapter 26

¹ Opet dođoše Zifeji k Saulu u Gavaju govoreći: ne krije li se David na brdu Eheli prema Gesimonu? ² A Saul se podiže i siđe u pustinju Zifsku, i s njim tri tisuće ljudi izabranijeh iz Izrailja, da traži Davida u pustinji Zifskoj. ³ I stade Saul u oko na brdu Eheli prema Gesimonu kraj puta; a David osta u pustinji, i opazi da Saul ide za njim u pustinju. ⁴ I posla David uhode, i od njih dozna zacijelo da je došao Saul. ⁵ Tada se podiže David i dođe na mjesto gdje Saul bijaše s vojskom. I David vidje mjesto gdje spavaše Saul i Avenir sin Nirov vojvoda njegov; a spavaše Saul među kolima a narod ležaše oko njega.

⁶ I David progovori i reče Ahimelehu Hetejinu i Avisaju sinu Serujinu bratu Joavovu: ko će sići sa mnom k Saulu u oko? A Avisaj odgovori: ja ću sići s tobom. ⁷ I tako David i Avisaj dođoše noću k narodu; a gle, Saul ležaše i spavaše između kola, i koplje mu bješe čelo glave pobodeno u zemlju; Avenir pak i narod ležahu oko njega. ⁸ Tada reče Avisaj Davidu: danas ti dade Bog neprijatelja tvojega u ruke; zato sada da ga probodem kopljem za zemlju jedanput, neću više. ⁹ A David reče Avisaju: nemoj ga ubiti; jer ko će podignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjega i biti prav? ¹⁰ Još reče David: tako živ bio Gospod, Gospod će ga ubiti, ili će doći dan njegov da umre, ili će izaći u boj i poginuti. ¹¹ Ne dao mi Bog da dignem ruku svoju na pomazanika Gospodnjega! Nego uzmi sada koplje što mu je čelo glave i čašu za vodu, pa da idemo. ¹² I David uze koplje i čašu za vodu, što bješe čelo glave Saulu, i otidoše; i niko ih ne vidje ni osjeti, niti se koji probudi, nego svi spavahu; jer bješe napao na njih tvrd san od Gospoda.

¹³ I David prešav na drugu stranu stade navrh brda izdaleka; i bješe između njih mnogo mjesta. ¹⁴ I stade David vikati narod i Avenira sina Nirova govoreći: što se ne odzivaš, Avenire? A Avenir se odazva i reče: koji si ti što vičeš cara? ¹⁵ A David reče Aveniru: nijesi li ti junak? i ko je kao ti u Izrailju? Zašto nijesi čuvao cara gospodara svojega? Jer je išao jedan iz naroda da ubije gospodara tvojega. ¹⁶ Nijesi dobro radio. Tako da je živ Gospod, zaslužili ste smrt što nijeste čuvali gospodara svojega, pomazanika Gospodnjega. Eto, gledaj, gdje je koplje carevo i čaša za vodu što mu bješe čelo glave?

¹⁷ Tada Saul pozna glas Davidov, i reče: je li to tvoj glas, sine Davide? A David reče: moj je glas, care gospodaru! ¹⁸ Još reče: zašto gospodar moj goni slugu svojega? jer šta sam učinio? i kako je zlo u ruci mojoj? ¹⁹ Zato sada care gospodaru moj, poslušaj riječi sluge svojega. Ako te Gospod draži na mene, neka mu je ugodan prinos tvoj; ako li sinovi čovječiji, prokleti su pred Gospodom, jer me izagnaše danas da se ne držim našljedstva Gospodnjega, i rekoše: idi, služi tuđim bogovima. ²⁰ Ali sada da ne padne krv moja na zemlju daleko od očiju Gospodnjih; jer car Izrailjev izide da traži buhu jednu, kao kad ko goni jarebicu po planini.

²¹ Tada reče Saul: zgriješio sam; vrati se, sine Davide, neću ti otsele činiti zla, kad ti danas draga bi duša moja; evo, ludo sam radio i pogriješio sam veoma. ²² A David odgovori i reče: evo koplja careva; neka dođe koji od momaka i neka ga uzme. ²³ A Gospod će platiti svakome po pravdi njegovoj i po vjeri njegovoj. Jer te bješe predao Gospod danas u ruke moje, ali ne htjeh dignuti ruke svoje na pomazanika Gospodnjega. ²⁴ I zato, evo, kako je danas meni draga bila duša tvoja, tako neka bude draga moja duša pred Gospodom, i neka me izbavi iz svake nevolje. ²⁵ A Saul reče Davidu: da si blagosloven, sine moj Davide! izvršićeš i nadvladaćeš. Tada David otide svojim putem, a Saul se vrati u svoje mjesto.

Chapter 27

¹ Ali David reče u srcu svojem: poginuću kadgod od ruke Saulove; nema bolje za me nego da pobjegnem u zemlju Filistejsku, te će me se Saul okaniti i neće me više tražiti po krajevima Izrailjevijem; tako ću se izbaviti iz ruku njegovijeh. ² Tada se podiže David i otide sa šest stotina ljudi koji bijahu s njim k Ahisu sinu Maohovu caru Gatskom. ³ I osta David kod Ahisa u Gatu i ljudi njegovi, svaki sa svojom porodicom, David sa dvije žene svoje, Ahinoamom iz Jezraela i Avigejom iz Karmila ženom Navalovom. ⁴ I kad javiše Saulu da je David utekao u Gat, presta ga tražiti.

⁵ A David reče Ahisu: ako sam našao milost pred tobom, neka mi dadu mjesto u kom gradu ove zemlje, da sjedim ondje, jer zašto da sjedi sluga tvoj s tobom u carskom gradu? ⁶ I dade mu Ahis onoga dana Siklag. Zato Siklag pripada carevima Judinijem do današnjega dana. ⁷ I osta David u zemlji Filistejskoj godinu i četiri mjeseca.

⁸ I izlažaše David sa svojim ljudima, i udaraše na Gesureje i Gerzeje i na Amalike; jer ti narodi življahu od starine u onoj zemlji od Sura pa do zemlje Misirske. ⁹ I pustošaše David onu zemlju ne ostavljajući u životu ni čovjeka ni žene, i otimaše ovce i volove i magarce i kamile i ruho, i vraćajući se dolažaše k Ahisu. ¹⁰ I Ahis pitaše: gdje ste danas udarali? A David govoraše: na južnu stranu Judinu, i na južnu stranu Jerameilsku, i na južnu stranu Kenejsku. ¹¹ Ali ne ostavljaše David u životu ni čovjeka ni žene da dovede u Gat govoreći: da nas ne tuže govoreći: tako je uradio David. I taki mu bijaše običaj za sve vrijeme dokle bijaše u zemlji Filistejskoj. ¹² I Ahis vjerovaše Davidu, i govoraše: baš se omrazio s narodom svojim Izrailjem; zato će mi biti sluga dovijeka.

Chapter 28

¹ I u ono vrijeme skupiše Filisteji vojsku svoju da zavojšte na Izrailja; i reče Ahis Davidu: znaj da ćeš ići sa mnom na vojsku ti i tvoji ljudi. ² A David reče Ahisu: sad ćeš vidjeti šta će učiniti tvoj sluga. A Ahis reče Davidu: zato ću te postaviti da si čuvar glave moje svagda.

³ A Samuilo bijaše umro, i plaka za njim sav Izrailj, i pogreboše ga u Rami, u njegovu gradu. I Saul bijaše istrijebio iz zemlje gatare i vračare. ⁴ I Filisteji skupivši se dođoše i stadoše u oko kod Sunima; skupi i Saul sve Izrailjce, i stadoše u oko kod Gelvuje. ⁵ Saul pak videći vojsku Filistejsku uplaši se, i srce mu uzdrhta veoma. ⁶ I upita Saul Gospoda, ali mu Gospod ne odgovori ni u snu ni preko Urima, ni preko proroka. ⁷ I Saul reče slugama svojim: tražite mi ženu s duhom vračarskim, da otidem k njoj i upitam je. A sluge mu rekoše: evo u Endoru ima žena u kojoj je duh vračarski.

⁸ Tada se Saul preruši obukav druge haljine, i otide sa dva čovjeka, i dođe k onoj ženi noću; i on joj reče: hajde vračaj mi duhom vračarskim, i dozovi mi onoga koga ti kažem. ⁹ Ali mu žena reče: ta ti znaš šta je učinio Saul i kako je istrijebio iz zemlje gatare i vračare; zašto dakle mećeš zamku duši mojoj da me ubiješ? ¹⁰ A Saul joj se zakle Gospodom govoreći: tako živ bio Gospod! neće ti biti ništa za to. ¹¹ Tada reče žena: koga da ti dozovem? A on reče: Samuila mi dozovi. ¹² A kad žena vidje Samuila, povika iza glasa, i reče žena Saulu govoreći: zašto si me prevario? ta ti si Saul. ¹³ A car joj reče: ne boj se; nego šta si vidjela? A žena reče Saulu: bogove sam vidjela gdje izlaze iz zemlje. ¹⁴ On joj opet reče: kakav je? Ona mu reče: star čovjek izlazi ogrnut plaštem. Tada razumje Saul da je Samuilo, i savi se licem do zemlje i pokloni se.

¹⁵ A Samuilo reče Saulu: zašto si me uznemirio i izazvao? Odgovori Saul: u nevolji sam velikoj, jer Filisteji zavojštiše na me, a Bog je otstupio od mene, i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snu, zato pozvah tebe da mi kažeš šta ću činiti. ¹⁶ A Samuilo reče: pa što mene pitaš, kad je Gospod otstupio od tebe i postao ti neprijatelj? ¹⁷ Gospod je učinio kako je kazao preko mene; jer je Gospod istrgao carstvo iz tvoje ruke i dao ga bližnjemu tvojemu Davidu; ¹⁸ Jer nijesi poslušao glasa Gospodnjega, niti si izvršio žestokoga gnjeva njegova na Amaliku; zato ti je danas Gospod to učinio. ¹⁹ I Gospod će predati i Izrailja s tobom u ruke Filistejima; te ćeš sjutra ti i sinovi tvoji biti kod mene; i oko Izrailjski predaće Gospod u ruke Filistejima.

²⁰ A Saul ujedanput pade na zemlju kolik je dug, jer se vrlo uplaši od riječi Samuilovijeh, i ne bješe snage u njemu, jer ne bješe ništa jeo ceo dan i svu noć. ²¹ Tada žena pristupi k Saulu, i videći ga vrlo uplašena reče mu: evo, sluškinja te je tvoja poslušala, i nijesam za život svoj marila da bih te poslušala što si mi kazao. ²² Nego sada i ti poslušaj šta će ti sluškinja tvoja kazati: postaviću ti malo hljeba, te jedi da se okrijepiš da se možeš vratiti svojim putem. ²³ A on ne htje, i reče: neću jesti. Ali navališe na nj sluge njegove i žena, te ih posluša, i ustavši sa zemlje sjede na postelju. ²⁴ A žena imaše kod kuće tele ugojeno, i brže ga zakla, i uze brašna te umijesi i ispeče hljebove prijesne. ²⁵ Potom postavi Saulu i slugama njegovijem, te jedoše. A poslije ustaše i otidoše iste noći.

Chapter 29

¹ A Filisteji skupiše svu vojsku svoju kod Afeka, a Izrailj stade u oko kod izvora u Jezraelu. ² I knezovi Filistejski iđahu sa stotinama i tisućama; a David i njegovi ljudi iđahu najposlije s Ahisom. ³ I rekoše knezovi Filistejski: što će ti Jevreji? A Ahis reče knezovima Filistejskim: nije li ovo David sluga cara Izrailjskoga Saula, koji je kod mene toliko vremena, toliko godina, i ne nađoh na njemu ništa otkako je dobjegao do ovoga dana? ⁴ Ali se rasrdiše na nj knezovi Filistejski, i rekoše mu knezovi Filistejski: pošlji natrag toga čovjeka, neka se vrati u svoje mjesto gdje si ga postavio, i neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene na nas u boju; jer čim bi se opet umilio gospodaru svojemu ako ne glavama ovijeh ljudi? ⁵ Nije li to David o kojem se pjevalo igrajući i govorilo: zgubi Saul svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća?

⁶ Tada Ahis dozva Davida, i reče mu: tako bio živ Gospod, ti si pošten, i milo mi je da hodiš sa mnom u boj; jer ne nađoh nikakoga zla na tebi otkako si došao k meni do ovoga dana; ali nijesi po volji knezovima. ⁷ Nego vrati se i idi s mirom da ne učiniš što što ne bi bilo milo knezovima Filistejskim. ⁸ A David reče Ahisu: Ali šta sam učinio? šta li si našao na sluzi svojem otkako sam kod tebe do ovoga dana, da ne idem da se bijem s neprijateljima gospodara svojega cara? ⁹ A Ahis odgovarajući reče Davidu: znam; doista si mi mio kao anđeo Božji; ali knezovi Filistejski rekoše: neka ne ide s nama u boj. ¹⁰ Nego ustani sjutra rano sa slugama gospodara svojega koje su došle s tobom; ustanite rano čim svane, pa idite. ¹¹ I urani David i ljudi njegovi, i otide rano, i vrati se u zemlju Filistejsku; a Filisteji otidoše u Jezrael.

Chapter 30

¹ I treći dan dođe David sa svojim ljudima u Siklag, a Amalici bijahu udarili na južnu stranu i na Siklag, i razvalili Siklag i ognjem ga spalili. ² I bjehu zarobili ženskinje koje bješe ondje, i malo i veliko; ali ne bjehu ubili nikoga, nego ih bjehu odveli i otišli svojim putem. ³ I kad David dođe sa svojim ljudima u grad, a to grad spaljen ognjem, i žene njihove i sinovi i kćeri njihove zarobljene. ⁴ I podiže David i narod koji bijaše s njim glas svoj, i plakaše dokle već ne mogoše plakati. ⁵ I obje žene Davidove zarobiše se, Ahinoama iz Jezraela i Avigeja iz Karmila žena Navalova. ⁶ I David bješe na muci velikoj, jer narod govoraše da ga zaspu kamenjem; jer žalostan bješe sav narod, svaki za sinovima svojim i za kćerima svojim; ali se David ohrabri u Gospodu Bogu svojem.

⁷ I reče David Avijataru svešteniku sinu Ahimelehovu: uzmi oplećak za me. I uze Avijatar oplećak za Davida. ⁸ I upita David Gospoda govoreći: hoću li potjerati tu četu? hoću li je stignuti? A Gospod mu reče: potjeraj, jer ćeš zacijelo stignuti i izbavićeš. ⁹ I pođe David sa šest stotina ljudi što bijahu s njim, i dođoše do potoka Vosora; i ondje ostaše jedni. ¹⁰ A David sa četiri stotine ljudi potjera dalje, a dvjesta ljudi osta, koji sustaše te ne mogoše prijeći preko potoka Vosora.

¹¹ I nađoše jednoga Misirca u polju, i dovedoše ga k Davidu, i dadoše mu hljeba da jede i vode da pije, ¹² I dadoše mu grudu smokava i dva grozda suha. I pojedavši oporavi se, jer tri dana i tri noći ne bješe ništa jeo niti vode pio. ¹³ Tada mu reče David: čiji si ti? i odakle si? A on reče: ja sam rodom Misirac, sluga jednoga Amalika, a gospodar me ostavi, jer se razboljeh prije tri dana. ¹⁴ Udarismo na južnu stranu Heretejsku i na Judinu i na južnu stranu Halevovu, i Siklag spalismo ognjem. ¹⁵ A David mu reče: bi li me mogao odvesti k toj četi? A on reče: zakuni mi se Bogom da me nećeš pogubiti ni izdati u ruke mojemu gospodaru, pa ću te odvesti k toj četi.

¹⁶ I odvede ga; i gle, oni se bijahu raširili po svoj zemlji onoj jedući i pijući i veseleći se velikim plijenom koji zaplijeniše iz zemlje Filistejske i iz zemlje Judine. ¹⁷ I David ih bi od večera do večera drugoga dana, te niko ne uteče, osim četiri stotine mladića, koji sjedavši na kamile pobjegoše. ¹⁸ I tako izbavi David sve što bijahu uzeli Amalici, i obje žene svoje izbavi David. ¹⁹ I ništa ne izgubiše, ni malo ni veliko, ni sinove ni kćeri, ni što od plijena i od svega što im bijahu uzeli; sve povrati David. ²⁰ Također uze David i ostale sve ovce i volove, koje goneći pred svojom stokom govorahu: ovo je plijen Davidov.

²¹ I kad se vrati David k onijem dvjesta ljudi koji bjehu sustali te ne mogoše ići za Davidom, i koje ostavi na potoku Vosoru, izidoše na susret Davidu i narodu koji bijaše s njim. I David pristupivši k narodu pozdravi ih. ²² Tada progovoriše svi zli i nevaljali ljudi između onijeh koji su išli s Davidom, i rekoše: što nijesu išli s nama, zato da im ne damo od plijena koji izbavismo, nego svaki ženu svoju i sinove svoje neka uzmu, pa nek idu. ²³ Ali David reče: nemojte tako činiti, braćo moja, s onijem što nam je dao Gospod koji nas je sačuvao i dao nam u ruke četu koja bješe izašla na nas. ²⁴ I ko će vas poslušati u tome? jer kakav je dio onome koji ide u boj taki je i onome koji ostane kod prtljaga; jednako treba da podijele. ²⁵ Tako bi od toga dana unapredak, i to posta uredba i zakon u Izrailju do danas.

²⁶ I kad dođe David u Siklag, posla od plijena starješinama Judinijem, prijateljima svojim, govoreći: evo vam dar od plijena neprijatelja Gospodnjih; ²⁷ Onima u Vetilju, i onima u Ramotu na jugu, i onima u Jatiru, ²⁸ I onima u Aroiru, i onima u Sifmotu, i onima u Estemoji, ²⁹ I onima u Rahalu, i onima u gradovima Jerameilskim, i onima u gradovima Kenejskim, ³⁰ I onima u Ormi, i onima u Hor-Asanu, i onima u Atahu, ³¹ I onima u Hevronu i po svijem mjestima u koja je dolazio David s ljudima svojim.

Chapter 31

¹ A Filisteji se pobiše s Izrailjcima, i pobjegoše Izrailjci ispred Filisteja, i padahu mrtvi na gori Gelvuji. ² I stigoše Filisteji Saula i sinove njegove; i pogubiše Filisteji Jonatana i Avinadava i Melhi-Suva, sinove Saulove. ³ I boj posta žešći oko Saula, i nađoše ga strijelci, i on se vrlo uplaši od strijelaca. ⁴ I reče Saul momku koji mu nošaše oružje: izvadi mač svoj i probodi me, da ne dođu ti neobrezani i probodu me i narugaju mi se. Ali ne htje momak što mu nošaše oružje, jer ga bješe vrlo strah. Tada Saul uze mač, i baci se na nj. ⁵ A kad momak koji nošaše oružje vidje Saula mrtva, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. ⁶ Tako pogibe Saul i tri sina njegova i momak koji mu nošaše oružje i svi ljudi njegovi zajedno onoga dana.

⁷ A Izrailjci koji bijahu s ovu stranu potoka i s ovu stranu Jordana kad vidješe gdje Izrailjci pobjegoše i gdje pogibe Saul i njegovi sinovi, ostaviše gradove i pobjegoše, te dođoše Filisteji i ostaše u njima. ⁸ A sjutradan dođoše Filisteji da svlače mrtve; i nađoše Saula i tri sina njegova gdje leže na gori Gelvuji. ⁹ I otsjekoše mu glavu, i skidoše oružje s njega, i poslaše u zemlju Filistejsku na sve strane da se objavi u kući njihovijeh lažnijeh bogova i po narodu. ¹⁰ I ostaviše oružje njegovo u kući Astarotinoj, a tijelo njegovo objesiše na zid Vet-sanski. ¹¹ A čuše stanovnici u Javisu Galadovu šta učiniše Filisteji od Saula. ¹² I podigoše se svi ljudi hrabri, i išavši svu noć skidoše tijelo Saulovo i tjelesa sinova njegovijeh sa zida Vet-sanskoga, pa se vratiše u Javis, i ondje ih spališe. ¹³ I uzeše kosti njihove i pogreboše ih pod drvetom u Javisu, i postiše sedam dana.