2 Samuel

Chapter 1

¹ A po smrti Saulovoj, kad se David vrati pobivši Amalike i osta u Siklagu dva dana, ² Trećega dana, gle, dođe jedan iz vojske Saulove razdrtijeh haljina i glave posute prahom; i došav k Davidu pade na zemlju i pokloni se. ³ I reče mu David: otkuda ideš? A on mu reče: iz okola Izrailjskoga utekoh. ⁴ A David mu reče: šta bi? kaži mi. A on reče: narod pobježe iz boja; i mnogo naroda pade i izgibe, pogibe i Saul i sin mu Jonatan. ⁵ A David reče momku koji mu donese glas: kako znaš da je poginuo Saul i sin mu Jonatan? ⁶ A momak koji mu donese glas reče: slučajno dođoh na goru Gelvuju, a to se Saul naslonio na koplje svoje, kola i konjici približavahu se k njemu. ⁷ A on obazrevši se natrag ugleda me, pa me viknu, a ja mu rekoh: evo me. ⁸ A on mi reče: ko si? A ja mu rekoh: Amalik sam. ⁹ A on mi reče: pristupi k meni ubij me; jer me obuzeše muke, a još je sasvijem duša u meni. ¹⁰ I pristupih k njemu i ubih ga, jer sam znao da neće ostati živ pošto pade; i uzeh vijenac carski koji mu bješe na glavi i grivnu koja mu bješe na ruci, i evo donesoh gospodaru svojemu.

¹¹ Tada David zgrabi haljine na sebi i razdrije ih; tako i svi ljudi koji bijahu s njim. ¹² I ridaše i plakaše, i postiše do večera za Saulom i za Jonatanom sinom njegovijem i za narodom Gospodnjim i za domom Izrailjevijem što izgiboše od mača. ¹³ I reče David momku koji mu donese glas: odakle si? A on reče: ja sam sin jednoga došljaka Amalika. ¹⁴ Reče mu David: kako te nije bilo strah podići ruku svoju i ubiti pomazanika Gospodnjega? ¹⁵ I dozva David jednoga između momaka svojih i reče: hodi, pogubi ga. A on ga udari, te umrije. ¹⁶ I reče mu David: krv tvoja na tvoju glavu; jer tvoja usta svjedočiše na te govoreći: ja sam ubio pomazanika Gospodnjega.

¹⁷ Tada David narica ovako za Saulom i za Jonatanom sinom njegovijem, ¹⁸ I izgovori, da bi se učili sinovi Judini luku, i eto je napisano u knjizi istinitoga: ¹⁹ Diko Izrailjeva! na tvojim visinama pobijeni su; kako padoše junaci? ²⁰ Ne kazujte u Gatu, i ne razglašujte po ulicama Askalonskim, da se ne vesele kćeri Filistejske i da ne igraju kćeri neobrezanijeh. ²¹ Gore Gelvujske! ne padala rosa ni dažd na vas, i ne rodilo polje za prinos, jer je tu bačen štit s junaka, štit Saulov, kao da nije pomazan uljem. ²² Bez krvi pobijenijeh i bez masti od junaka nije se vraćao luk Jonatanov, niti je mač Saulov dolazio natrag prazan. ²³ Saul i Jonatan, mili i dragi za života, ni na smrti se ne rastaviše; lakši od orlova bijahu. ²⁴ Kćeri Izrailjeve! plačite za Saulom, koji vas je oblačio u skerlet lijepo, i kitio vas zlatnijem zakladima po haljinama vašim. ²⁵ Kako padoše junaci u boju! Jonatan kako pogibe na tvojim visinama! ²⁶ Žao mi je za tobom, brate Jonatane; bio si mi mio vrlo; veća mi je bila ljubav tvoja od ljubavi ženske. ²⁷ Kako padoše junaci, i propade oružje ubojito!

Chapter 2

¹ A poslije toga David upita Gospoda govoreći: hoću li otići u koji grad Judin? A Gospod mu reče: otidi. A David reče: u koji da otidem? Reče: Hevron. ² I David otide onamo sa dvije žene svoje, Ahinoamom iz Jezraela i Avigejom koja prije bješe žena Navala iz Karmila. ³ I ljude koji bijahu s njim odvede David, sve s porodicama njihovijem, i nastaniše se po gradovima Hevronskim. ⁴ I dođoše ljudi od Jude, i pomazaše ondje Davida za cara nad domom Judinijem. I javiše Davidu govoreći: ljudi iz Javisa Galadova pogreboše Saula.

⁵ I David posla poslanike k ljudima u Javisu Galadovu, i reče im: da ste blagosloveni Gospodu što učiniste milost gospodaru svojemu, Saulu, i pogreboste ga. ⁶ Zato da učini Gospod vama milost i vjeru; a ja ću vam učiniti dobro, što ste to učinili. ⁷ I neka vam se ukrijepe ruke i budite hrabri; jer Saul gospodar vaš pogibe, a dom Judin pomaza mene za cara nad sobom.

⁸ Ali Avenir sin Nirov vojvoda Saulov uze Isvosteja sina Saulova, i odvede ga u Mahanajim. ⁹ I zacari ga nad Galadom i nad Asurom i Jezraelom i Jefremom i Venijaminom i nad svijem Izrailjem. ¹⁰ Četrdeset godina bješe Isvosteju sinu Saulovu kad poče carovati nad Izrailjem; i carova dvije godine. Samo dom Judin držaše se Davida. ¹¹ A David carova u Hevronu nad domom Judinijem sedam godina i šest mjeseca.

¹² Potom izide Avenir sin Nirov i sluge Isvosteja sina Saulova iz Mahanajima u Gavaon. ¹³ Takođe i Joav sin Serujin i sluge Davidove izidoše i sretoše se s njima kod jezera Gavaonskoga, i stadoše jedni s jedne strane jezera a drugi s druge strane. ¹⁴ Tada reče Avenir Joavu: neka ustanu momci i neka se proigraju pred nama. I reče Joav: neka ustanu. ¹⁵ I ustaše, i izidoše na broj: dvanaest od Venijamina sa strane Isvosteja sina Saulova, i dvanaest između sluga Davidovijeh. ¹⁶ I uhvatiše jedan drugoga za glavu, i tisnu jedan drugomu mač svoj u bok, i popadaše zajedno. Otuda se prozva ono mjesto Halkat-Asurim kod Gavaona. ¹⁷ I bi žestok boj onoga dana; i sluge Davidove razbiše Avenira i Izrailjce.

¹⁸ A ondje bijahu tri sina Serujina: Joav i Avisaj i Asailo. A Asailo bijaše lak na nogu kao srna u polju; ¹⁹ I potjera Asailo Avenira, i ne svrnu ni nadesno ni nalijevo iza Avenira. ²⁰ I Avenir obazre se natrag i reče: jesi li ti, Asailo? A on reče: ja sam. ²¹ A Avenir mu reče: svrni nadesno ili nalijevo, i uzmi jednoga od tijeh momaka, i skini odoru s njega. Ali ne htje Asailo svrnuti iza njega. ²² I Avenir opet reče Asailu: otstupi od mene; zašto da te sastavim sa zemljom? i kako bih smeo pogledati u Joava brata tvojega? ²³ Ali on ne htje otstupiti; i Avenir ga udari kopljem pod peto rebro, i izađe mu koplje na leđa, te on pade ondje i umrije na mjesto. I ko god dođe na ono mjesto gdje pade i pogibe Asailo, ustavljaše se.

²⁴ Ali Joav i Avisaj potjeraše Avenira, i sunce zađe kad dođoše do brda Ame, koja je prema Giji na putu u pustinju Gavaonsku. ²⁵ I skupiše se sinovi Venijaminovi za Avenirom, te se načini četa, i stadoše na vrh jednoga brda. ²⁶ I Avenir viknu Joava i reče: hoće li mač proždirati dovijeka? ne znaš li da jadi bivaju napošljetku? zašto već ne kažeš narodu da se prođu braće svoje? ²⁷ A Joav reče: tako živ bio Bog, da nijesi kazao, narod bi još jutros otišao, nijedan ne bi tjerao brata svojega. ²⁸ Tada zatrubi Joav u trubu, i ustavi se sav narod i prestaše tjerati Izrailja, i ne biše se više. ²⁹ I tako Avenir i ljudi njegovi idoše preko polja cijelu onu noć, i prijeđoše preko Jordana, i prošavši sav Vitron dođoše u Mahanajim.

³⁰ A Joav se vrati od Avenira, i kad skupi sav narod, ne bješe od sluga Davidovijeh devetnaest ljudi i Asaila. ³¹ Ali sluge Davidove pobiše sinova Venijaminovijeh, ljudi Avenirovijeh, tri stotine i šezdeset ljudi, koji izgiboše. ³² A Asaila uzeše i pogreboše u grobu oca njegova koji bijaše u Vitlejemu. I Joav i ljudi njegovi idoše svu noć, i osvanuše u Hevronu.

Chapter 3

¹ I dugo bijaše rat između doma Saulova i doma Davidova; ali David sve većma jačaše a dom Saulov postajaše sve slabiji.

² I Davidu se rodiše sinovi u Hevronu: prvenac mu bješe Amnon od Ahinoame Jezraeljanke; ³ Drugi bješe Hileav od Avigeje žene Navala Karmilca; treći Avesalom sin Mahe kćeri Talmaja cara Gesurskoga; ⁴ Četvrti Adonija sin Agitin; i peti Sefatija sin Avitalin; ⁵ I šesti Itram od Egle žene Davidove. Ti se rodiše Davidu u Hevronu.

⁶ I dok bijaše rat između doma Saulova i doma Davidova, Avenir branjaše dom Saulov. ⁷ A Saul imaše inoču po imenu Resfu kćer Ajinu; i Isvostej reče Aveniru: zašto si spavao kod inoče oca mojega? ⁸ I Avenir se razgnjevi na riječi Isvostejeve i reče: jesam li ja pasja glava, koji sada činim na Judi milost domu Saula oca tvojega i braći njegovoj i prijateljima njegovijem, i nijesam te pustio u ruke Davidove, te danas tražiš na meni zlo radi te žene? ⁹ Tako neka učini Bog Aveniru, i tako neka doda, ako ne učinim Davidu kako mu se Gospod zakleo, ¹⁰ Da se prenese ovo carstvo od doma Saulova, i da se utvrdi prijesto Davidov nad Izrailjem i nad Judom, od Dana do Virsaveje. ¹¹ I on ne može više ništa odgovoriti Aveniru, jer ga se bojaše.

¹² I Avenir posla poslanike k Davidu od sebe i poruči: čija je zemlja? I poruči mu: učini vjeru sa mnom, i evo ruka će moja biti s tobom, da obratim k tebi svega Izrailja. ¹³ A on odgovori: dobro; ja ću učiniti vjeru s tobom; ali jedno ištem od tebe, i to: da ne vidiš lica mojega ako mi prvo ne dovedeš Mihalu kćer Saulovu, kad dođeš da vidiš lice moje. ¹⁴ I posla David poslanike k Isvosteju sinu Saulovu, i poruči mu: daj mi ženu moju Mihalu, koju isprosih za sto okrajaka Filistejskih. ¹⁵ I Isvostej posla te je uze od muža, od Faltila, sina Laisova. ¹⁶ A muž njezin pođe s njom, i jednako plakaše za njom do Vaurima. Tada mu reče Avenir: idi, vrati se natrag. I on se vrati.

¹⁷ Potom Avenir govori starješinama Izrailjskim, i reče im: pređe tražiste Davida da bude car nad vama. ¹⁸ Eto sada učinite; jer je Gospod rekao za Davida govoreći: preko Davida sluge svojega izbaviću narod svoj Izrailja iz ruku Filistejskih i iz ruku svijeh neprijatelja njihovijeh. ¹⁹ Tako govori Avenir i sinovima Venijaminovijem. Potom otide Avenir i u Hevron da kaže Davidu sve što za dobro nađe Izrailj i sav dom Venijaminov. ²⁰ I kad dođe Avenir k Davidu u Hevron i s njim dvadeset ljudi, učini David gozbu Aveniru i ljudima koji bijahu s njim. ²¹ I reče Avenir Davidu: da ustanem i idem da skupim k caru gospodaru svojemu sav narod Izrailjev da učine vjeru s tobom, pa da caruješ kako ti duša želi. I David otpusti Avenira da ide s mirom.

²² A gle, sluge Davidove vraćahu se s Joavom iz boja, i tjerahu sa sobom velik plijen; a Avenir već ne bješe kod Davida u Hevronu, jer ga otpusti, te otide s mirom. ²³ Joav dakle i sva vojska što bješe s njim dođoše onamo; i javiše Joavu govoreći: Avenir sin Nirov dolazio je k caru, i on ga otpusti te otide s mirom. ²⁴ I Joav otide k caru i reče: šta učini? Gle, Avenir je dolazio k tebi; zašto ga pusti te otide? ²⁵ Poznaješ li Avenira sina Nirova? dolazio je da te prevari, da vidi kuda hodiš i da dozna sve šta radiš. ²⁶ Potom otišav Joav od Davida posla ljude za Avenirom da ga vrate od studenca Sire, a David ne znadijaše za to.

²⁷ I kad se vrati Avenir u Hevron, odvede ga Joav na stranu pod vrata kao da govori s njim nasamo; ondje ga udari pod peto rebro, te umrije za krv Asaila brata njegova. ²⁸ A kad David poslije to ču, reče: ja nijesam kriv ni carstvo moje pred Gospodom dovijeka za krv Avenira sina Nirova. ²⁹ Neka padne na glavu Joavovu i na sav dom oca njegova; i neka dom Joavov ne bude nikad bez čovjeka bolna od tečenja ili gubava ili koji ide o štapu ili koji padne od mača ili koji nema hljeba. ³⁰ Tako Joav i Avisaj brat njegov ubiše Avenira što on pogubi Asaila brata njihova kod Gavaona u boju.

³¹ I reče David Joavu i svemu narodu koji bijaše s njim: razderite haljine svoje i pripašite kostrijet, i plačite za Avenirom. I car David iđaše za nosilima. ³² A kad pogreboše Avenira u Hevronu, car podiže glas svoj i plaka na grobu Avenirovu; plaka i sav narod. ³³ I naričući za Avenirom reče: umrije li Avenir kako umire bezumnik? ³⁴ Ruke tvoje ne biše vezane, niti noge tvoje u okov okovane; pao si kao što se pada od nevaljalijeh ljudi. Tada još većma plaka za njim sav narod. ³⁵ I dođe sav narod nudeći Davida da jede što, dok još bijaše dan; ali se David zakle i reče: Bog neka mi učini tako, i tako neka doda, ako okusim hljeba ili što drugo dok ne zađe sunce. ³⁶ I sav narod ču to, i bi im po volji; što god činjaše car, bješe po volji svemu narodu. ³⁷ I pozna sav narod i sav Izrailj u onaj dan da nije bilo od cara što pogibe Avenir sin Nirov. ³⁸ I car reče slugama svojim: ne znate li da je vojvoda i to veliki poginuo danas u Izrailju? ³⁹ Ali ja sam sada još slab, ako i jesam pomazani car; a ovi ljudi, sinovi Serujini, vrlo su mi silni. Neka Gospod plati onome koji čini zlo prema zloći njegovoj.

Chapter 4

¹ A kad ču sin Saulov da je poginuo Avenir u Hevronu, klonuše mu ruke, i sav se Izrailj smete. ² A imaše sin Saulov dvije vojvode nad četama; jednom bješe ime Vana, a drugom bješe ime Rihav, sinovi Rimona Viroćanina, od sinova Venijaminovijeh; jer se i Virot brojaše Venijaminu; ³ A Viroćani bijahu pobjegli u Gitajim, gdje ostaše kao došljaci do današnjega dana.

⁴ I imaše Jonatan sin Saulov sina hroma na nogu, kojemu bijaše pet godina kad dođe glas o smrti Saulovoj i Jonatanovoj iz Jezraela, te ga uze dadilja njegova i pobježe, i kad brzo bježaše, on pade i ohronu; a ime mu bijaše Mefivostej.

⁵ I pođoše sinovi Rimona Viroćanina, Rihav i Vana, i dođoše u podne u kuću Isvostejevu; a on počivaše u podne. ⁶ I uđoše u kuću kao da uzmu pšenice, i probodoše ga pod peto rebro Rihav i Vana, i pobjegoše. ⁷ Kad uđoše u kuću, on ležaše na postelji svojoj u klijeti gdje spavaše, te ga probodoše i ubiše, i otsjekoše mu glavu i uzeše je, pa otidoše putem preko polja cijelu onu noć. ⁸ I donesoše glavu Isvostejevu Davidu u Hevron, i rekoše caru: evo glave Isvosteja sina Saulova, neprijatelja tvojega, koji je tražio dušu tvoju; i Gospod osveti danas cara gospodara mojega od Saula i sjemena njegova. ⁹ Ali David odgovarajući Rihavu i Vani bratu njegovu, sinovima Rimona Viroćanina, reče im: tako da je živ Gospod, koji je izbavio dušu moju iz svake nevolje. ¹⁰ Kad onoga koji mi javi govoreći: gle, pogibe Saul, i mišljaše da će mi javiti dobre glase, uhvatih i ubih u Siklagu, i to mu bi od mene dar za glase njegove, ¹¹ Akamoli ljude bezbožne, koji ubiše čovjeka prava, u kući njegovoj, na postelji njegovoj! neću li iskati krvi njegove iz vaših ruku, i vas istrijebiti sa zemlje? ¹² I zapovjedi David momcima svojim, te ih pogubiše, i otsjekoše im ruke i noge, i objesiše kod jezera Hevronskoga; a glavu Isvostejevu uzeše i pogreboše u grobu Avenirovu u Hevronu.

Chapter 5

¹ Tada dođoše sva plemena Izrailjeva k Davidu u Hevron, i rekoše mu govoreći: evo, mi smo kost tvoja i tijelo tvoje. ² I prije, dok Saul bijaše car nad nama, ti si odvodio i dovodio Izrailja; i Gospod ti je rekao: ti ćeš pasti narod moj Izrailja i ti ćeš biti vođ Izrailju. ³ Tako dođoše sve starješine Izrailjeve k caru u Hevron, i učini s njima car David vjeru u Hevronu pred Gospodom; i pomazaše Davida za cara nad Izrailjem. ⁴ Trideset godina bijaše Davidu kad se zacari, i carova četrdeset godina. ⁵ U Hevronu carova nad Judom sedam godina i šest mjeseca; a u Jerusalimu carova trideset i tri godine nad svijem Izrailjem i Judom.

⁶ A car otide sa svojim ljudima u Jerusalim na Jevuseje, koji življahu u onoj zemlji. I oni rekoše Davidu govoreći: nećeš ući ovamo dok ne uzmeš slijepe i hrome, hoteći kazati: neće ući ovamo David. ⁷ Ali David uze kulu Sion, to je grad Davidov. ⁸ Jer reče David u onaj dan: ko god pobije Jevuseje i dođe do jaza, i do slijepijeh i hromijeh, na koje mrzi duša Davidova, biće vojvoda. Zato se kaže: slijepi i hromi da ne ulaze u ovu kuću. ⁹ I sjede David u kuli, i nazva je gradom Davidovijem: i pogradi je David unaokolo od Milona i unutra. ¹⁰ I David jednako napredovaše, jer Gospod Bog nad vojskama bješe s njim.

¹¹ I Hiram car Tirski posla poslanike k Davidu, i kedrovijeh drva i drvodjelja i kamenara, i sagradiše kuću Davidu. ¹² I razumje David da ga je Gospod utvrdio za cara nad Izrailjem, i da je uzvisio carstvo njegovo radi naroda svojega Izrailja.

¹³ I uze David još inoča i žena iz Jerusalima, pošto dođe iz Hevrona; i rodi se Davidu još sinova i kćeri. ¹⁴ I ovo su imena onijeh koji mu se rodiše u Jerusalimu: Samuja i Sovav i Natan i Solomun, ¹⁵ I Jevar i Elisuja i Nafig i Jafija, ¹⁶ I Elisama i Elijada i Elifalet.

¹⁷ A Filisteji čuvši da su pomazali Davida za cara nad Izrailjem, izidoše svi Filisteji da traže Davida; a David čuvši to, otide u kulu. ¹⁸ I Filisteji došavši raširiše se po dolini Rafajskoj. ¹⁹ Tada David upita Gospoda govoreći: hoću li izaći na Filisteje? Hoćeš li ih dati u moje ruke? A Gospod reče Davidu: izađi; doista ću dati Filisteje u tvoje ruke. ²⁰ Tada David dođe u Val-Ferasim, i pobi ih ondje, i reče: prodrije Gospod neprijatelje moje preda mnom kao kad voda prodire. Otuda se prozva ono mjesto Val-Ferasim. ²¹ I ostaviše ondje lažne bogove svoje; a David i ljudi njegovi odnesoše ih.

²² I opet nanovo dođoše Filisteji, i raširiše se u dolini Rafajskoj. ²³ I David upita Gospoda, koji reče: ne idi pred njih, nego im zađi za leđa, pa udari na njih prema dudovima. ²⁴ Pa kad čuješ da zašušti po vrhovima od dudova, onda se kreni, jer će onda poći Gospod pred tobom da pobije vojsku Filistejsku. ²⁵ I David učini tako kako mu zapovjedi Gospod, i pobi Filisteje od Gavaje do Gezera.

Chapter 6

¹ Poslije skupi opet David sve ljude izabrane iz Izrailja, trideset tisuća. ² Pa se podiže David i sav narod što bijaše s njim i otide iz Vale Judine da prenese otuda kovčeg Božji, kod kojega se prizivlje ime, ime Gospoda nad vojskama, koji sjedi na heruvimima. ³ I metnuše kovčeg Božji na nova kola, i povezoše ga iz kuće Avinadavove, koja bijaše na brdu; a Uza i Ahijo sinovi Avinadavovi upravljahu novijem kolima. ⁴ I odvezoše kovčeg Božji iz kuće Avinadavove, koja bijaše na brdu, i Ahijo iđaše pred kovčegom. ⁵ A David i sav dom Izrailjev udarahu pred Gospodom u svakojake sprave od drveta kedrova, u gusle, u psaltire, u bubnje, u svirale i u kimvale.

⁶ A kad dođoše do gumna Nahonova, Uza se maši za kovčeg Božji i prihvati ga, jer volovi potegoše na stranu. ⁷ I Gospod se razgnjevi na Uzu, i udari ga Bog ondje za tu nepažnju, te umrije ondje kod kovčega Božijega. ⁸ I ožalosti se David što Gospod ubi Uzu. Zato se prozva ono mjesto Fares-Uza do danas. ⁹ I uplaši se David od Gospoda u onaj dan, i reče: kako će doći k meni kovčeg Gospodnji? ¹⁰ I ne htje David odvesti kovčega Gospodnjega k sebi u grad Davidov; nego ga skloni David u kuću Ovid-Edoma Getejina. ¹¹ I osta kovčeg Gospodnji u kući Ovid-Edoma Getejina tri mjeseca, i blagoslovi Gospod Ovid-Edoma i sav dom njegov.

¹² I javiše caru Davidu govoreći: Gospod blagoslovi dom Ovid-Edomov i sve što ima radi kovčega Božijega. Tada otide David, i prenese kovčeg Božji iz kuće Ovid-Edomove u grad Davidov s veseljem. ¹³ I kad oni koji nošahu kovčeg Gospodnji postupiše šest koraka, prinese na žrtvu vola i debela ovna. ¹⁴ I David igraše iz sve snage pred Gospodom, i bješe ogrnut oplećkom lanenijem. ¹⁵ Tako David i sav dom Izrailjev nošahu kovčeg Gospodnji podvikujući i trubeći u trube.

¹⁶ A kad kovčeg Gospodnji ulažaše u grad Davidov, Mihala kći Saulova gledajući s prozora vidje cara Davida gdje skače i igra pred Gospodom, i podrugnu mu se u srcu svojem. ¹⁷ A kad donesoše kovčeg Gospodnji, namjestiše ga na njegovo mjesto u šatoru koji mu razape David. I prinese David žrtve paljenice i žrtve zahvalne pred Gospodom. ¹⁸ Potom prinesavši David žrtve paljenice i žrtve zahvalne blagoslovi narod u ime Gospoda nad vojskama. ¹⁹ I razdade među sav narod, među sve mnoštvo Izrailjevo, i ljudima i ženama, svakome po jedan hljeb i komad mesa i žban vina. Potom otide narod, svak svojoj kući.

²⁰ I David se vrati da blagoslovi svoj dom; a Mihala kći Saulova izide na susret Davidu, i reče: kako je slavan bio danas car Izrailjev, kad se danas otkrivao pred sluškinjama sluga svojih, kao što se otkrivaju nikaki ljudi! ²¹ A David reče Mihali: pred Gospodom, koji me je izabrao preko oca tvojega i preko svega doma njegova, te mi zapovjedio da budem vođ narodu Gospodnjemu, Izrailju, igrao sam, i igraću pred Gospodom. ²² I još ću se većma poniziti, i još ću manji sebi biti; i opet ću biti slavan pred sluškinjama, za koje govoriš. ²³ I Mihala kći Saulova ne ima poroda do smrti svoje.

Chapter 7

¹ A kad car sjeđaše kod kuće svoje, i Gospod mu dade mir svuda unaokolo od svijeh neprijatelja njegovijeh, ² Reče car Natanu proroku: vidi, ja stojim u kući od kedrova drveta, a kovčeg Božji stoji pod zavjesima. ³ A Natan reče caru: šta ti je god u srcu, idi, čini, jer je Gospod s tobom. ⁴ Ali onu noć dođe riječ Gospodnja k Natanu govoreći: ⁵ Idi i reci sluzi mojemu Davidu: ovako veli Gospod: ti li ćeš mi načiniti kuću da u njoj nastavam? ⁶ Kad nijesam nastavao u kući od kad izvedoh sinove Izrailjeve iz Misira do danas, nego sam hodio u šatoru i u naslonu, ⁷ Kuda sam god hodio sa svijem sinovima Izrailjevim, jesam li jednu riječ rekao kome od sudija Izrailjevijeh, kojima zapovijedah da pasu narod moj Izrailja, i kazao: zašto mi ne načinite kuće od kedra? ⁸ Ovako dakle reci Davidu sluzi mojemu: ovako veli Gospod nad vojskama: ja te uzeh od tora, od ovaca, da budeš vođ narodu mojemu, Izrailju; ⁹ I bjeh s tobom kuda si god hodio, i istrijebih sve neprijatelje tvoje ispred tebe, i stekoh ti ime veliko, kao što je ime velikijeh ljudi koji su na zemlji. ¹⁰ I odrediću mjesto narodu svojemu Izrailju, i posadiću ga, te će nastavati u svom mjestu, i neće se više pretresati, niti će ih više mučiti nepravednici kao prije, ¹¹ I od onoga dana kad postavih sudije nad narodom svojim Izrailjem; i smiriću te od svijeh neprijatelja tvojih. Jošte ti javlja Gospod da će ti Gospod načiniti kuću. ¹² Kad se navrše dani tvoji, i počineš kod otaca svojih, podignuću sjeme tvoje nakon tebe, koje će izaći iz utrobe tvoje, i utvrdiću carstvo njegovo. ¹³ On će sazidati dom imenu mojemu, i utvrdiću prijesto carstva njegova dovijeka. ¹⁴ Ja ću mu biti otac, i on će mi biti sin; ako učini što zlo, karaću ga prutom ljudskim i udarcima sinova čovječijih. ¹⁵ Ali milost moja neće se ukloniti od njega kao što sam je uklonio od Saula, kojega uklonih ispred tebe. ¹⁶ Nego će tvrd biti dom tvoj i carstvo tvoje dovijeka pred tobom, i prijesto će tvoj stajati dovijeka. ¹⁷ Po svijem ovijem riječima i po svoj ovoj utvari kaza Natan Davidu.

¹⁸ Tada dođe car David i stade pred Gospodom, i reče: ko sam ja, Gospode, Gospode, i šta je moj dom, te si me doveo dovde? ¹⁹ Pa i to ti se još čini malo, Gospode, Gospode, nego si govorio i za dom sluge svojega na dugo vremena. Je li to zakon čovječji, Gospode, Gospode! ²⁰ Ali šta će jošte David da ti govori? ta ti znaš slugu svojega, Gospode, Gospode! ²¹ Radi riječi svoje i po srcu svojemu učinio si sve ove velike stvari obznanjujući ih sluzi svojemu. ²² Zato si velik, Gospode Bože, nema takoga kakav si ti; i nema Boga osim tebe, po svemu što čusmo svojim ušima. ²³ Jer koji je narod na zemlji kao tvoj narod Izrailj? kojega je radi Bog išao da ga iskupi da mu bude narod i da steče sebi ime i da vam učini velika i strašna djela u zemlji tvojoj, pred narodom tvojim, koji si iskupio sebi iz Misira, od naroda i bogova njihovijeh. ²⁴ Jer si utvrdio sebi narod svoj Izrailja da ti bude narod dovijeka; a ti si im, Gospode, Bog. ²⁵ I tako, Gospode Bože, riječ koju si obrekao sluzi svojemu i domu njegovu, potvrdi zasvagda, i učini kako si rekao. ²⁶ Neka se veliča ime tvoje do vijeka, da se govori: Gospod je nad vojskama Bog nad Izrailjem; i dom sluge tvojega Davida neka stoji tvrdo pred tobom. ²⁷ Jer si ti, Gospode nad vojskama, Bože Izrailjev, javio sluzi svojemu govoreći: dom ću sazidati tebi. Zato sluga tvoj nađe u srcu svojem da ti se pomoli ovom molitvom. ²⁸ Tako, Gospode, Gospode, ti si Bog, i riječi su tvoje istina; ti si ovo dobro obrekao sluzi svojemu. ²⁹ Budi dakle voljan i blagoslovi dom sluge svojega da bude dovijeka pred tobom; jer si ti, Gospode, rekao, i tvojim će blagoslovom biti blagosloven dom sluge tvojega dovijeka.

Chapter 8

¹ Poslije toga razbi David Filisteje, i pokori ih, i uze David Meteg-Amu iz ruku Filistejskih.

² Razbi i Moavce, i izmjeri ih užem povaljavši ih po zemlji, i izmjeri ih dva uža da se pogube a jedno uže da se ostave u životu. I Moavci postaše sluge Davidove, i plaćahu mu danak.

³ David razbi i Adad-Ezera sina Reovova cara Sovskoga, izašav da raširi vlast svoju do rijeke Efrata. ⁴ I zarobi ih David tisuću i sedam stotina konjanika i dvadeset tisuća pješaka, i podreza David žile svijem konjma kolskim, samo ostavi za sto kola. ⁵ I bijahu došli Sirci iz Damaska u pomoć Adad-Ezeru caru Sovskom, i David pobi dvadeset i dvije tisuće Siraca. ⁶ I namjesti David vojsku u Siriji što je pod Damaskom, i Sirci postaše sluge Davidove plaćajući mu danak. I Gospod čuvaše Davida kuda god iđaše. ⁷ I David uze zlatne štitove koje imahu sluge Adad-Ezerove, i donese ih u Jerusalim. ⁸ I iz Vetaha i iz Virotaja gradova Adad-Ezerovijeh odnese car David silnu mjed.

⁹ A kad ču Toja car Ematski da je David pobio svu vojsku Adad-Ezerovu, ¹⁰ Posla Toja Jorama sina svojega k caru Davidu da ga pozdravi i da mu čestita što je vojevao na Adad-Ezera i ubio ga, jer Toja imaše rat s Adad-Ezerom; i donese Joram zaklada zlatnijeh i srebrnijeh i mjedenijeh. ¹¹ Pa i to car David posveti Gospodu sa srebrom i zlatom što bješe posvetio od svijeh naroda koje pokori, ¹² Od Siraca i od Moavaca i od sinova Amonovijeh i od Filisteja i od Amalika, i od plijena Adad-Ezera sina Reovova cara Sovskoga.

¹³ I David steče ime kad se vrati pobiv Sirce, osamnaest tisuća, u slanoj dolini. ¹⁴ I namjesti vojsku po Idumeji, po svoj Idumeji namjesti vojsku, i svi Edomci postaše sluge Davidove. I Gospod čuvaše Davida kuda god iđaše.

¹⁵ Tako carova David nad svijem Izrailjem, sudeći i dajući pravdu svemu narodu svojemu. ¹⁶ I Joav sin Serujin bješe nad vojskom; a Josafat sin Ahiludov pametar; ¹⁷ A Sadok sin Ihitovov i Ahimeleh sin Avijatarov sveštenici; a Seraja pisar; ¹⁸ A Venaja sin Jodajev bješe nad Heretejima i Feletejima; a sinovi Davidovi knezovi.

Chapter 9

¹ I reče David: ima li jošte ko da je ostao od doma Saulova? da mu učinim milost radi Jonatana. ² A bijaše jedan sluga doma Saulova, po imenu Siva; i dozvaše ga k Davidu. I reče mu car: jesi li ti Siva? A on reče: ja sam, sluga tvoj. ³ A car reče: ima li jošte ko od doma Saulova da mu učinim milost Božiju? A Siva reče caru: još ima sin Jonatanov, hrom na nogu. ⁴ I reče mu car: gdje je? A Siva reče caru: eno ga u domu Mahira sina Amilova u Lodevaru. ⁵ Tada posla car David da ga dovedu iz Lodevara iz doma Mahira sina Amilova. ⁶ A kad dođe k Davidu Mefivostej sin Jonatana sina Saulova, pade na lice svoje i pokloni se. A David reče: Mefivosteju! A on reče: evo sluge tvojega. ⁷ A David mu reče: ne boj se; jer ću ti učiniti milost Jonatana radi oca tvojega, daću ti natrag sve njive Saula oca tvojega; a ti ćeš svagda jesti za mojim stolom. ⁸ A on se pokloni i reče: ko sam ja sluga tvoj, te si pogledao na mrtva psa kao što sam ja?

⁹ I car dozva Sivu slugu Saulova, i reče mu: što je god bilo Saulovo i svega doma njegova, dao sam sinu tvojega gospodara. ¹⁰ Radi mu dakle zemlju ti i sinovi tvoji i sluge tvoje, i donosi da sin gospodara tvojega ima hljeba da jede; ali Mefivostej sin gospodara tvojega ješće svagda za mojim stolom. Siva pak imaše petnaest sinova i dvadeset sluga. ¹¹ I reče Siva caru: kako je car gospodar moj zapovjedio sluzi svojemu, sve će činiti sluga tvoj. Ali Mefivostej, reče car, ješće za mojim stolom kao carski sin. ¹² A Mefivostej imaše maloga sina, kojemu ime bješe Miha; a svi koji življahu u domu Sivinu bijahu sluge Mefivostejeve. ¹³ A Mefivostej sjeđaše u Jerusalimu, jer svagda jeđaše za carevijem stolom, a bješe hrom na obje noge.

Chapter 10

¹ A poslije toga umrije car sinova Amonovijeh, i zacari se Anun sin njegov na njegovo mjesto. ² I reče David: da učinim milost Anunu sinu Nasovu, kao što je otac njegov meni učinio milost. I posla David da ga potješi za ocem preko sluga svojih. I dođoše sluge Davidove u zemlju sinova Amonovijeh. ³ A knezovi sinova Amonovijeh rekoše Anunu gospodaru svojemu: misliš da je David zato poslao ljude da te potješe, što je rad učiniti čast ocu tvojemu? a nije zato poslao David k tebi sluge svoje da promotri grad i uhodi, pa poslije da ga raskopa? ⁴ Tada Anun uhvati sluge Davidove, i obrija im brade do pola i otsiječe im haljine po pole, do zadnjice, i opravi ih natrag. ⁵ A kad to javiše Davidu, on posla pred njih, jer ljudi bijahu grdno osramoćeni, i poruči im car: sjedite u Jerihonu dokle vam naraste brada, pa onda dođite natrag.

⁶ Tada sinovi Amonovi videći gdje se omraziše s Davidom, poslaše sinovi Amonovi, te najmiše Siraca od Vet-Reova i Siraca od Sove dvadeset tisuća pješaka, i u cara od Mahe tisuću ljudi, i od Is-Tova dvanaest tisuća ljudi. ⁷ A David kad to ču, posla Joava sa svom hrabrom vojskom svojom. ⁸ I izidoše sinovi Amonovi, i uvrstaše se pred vratima, a Sirci iz Sove i iz Reova i ljudi iz Is-Tova i iz Mahe bijahu za sebe u polju.

⁹ I Joav videći namještenu vojsku prema sebi sprijed i ozad, uze odabrane iz sve vojske Izrailjske, i namjesti ih prema Sircima; ¹⁰ A ostali narod predade Avisaju bratu svojemu da ih namjesti prema sinovima Amonovijem. ¹¹ I reče: ako Sirci budu jači od mene, dođi mi u pomoć; ako li sinovi Amonovi budu jači od tebe, ja ću doći tebi u pomoć. ¹² Budi hrabar, i držimo se hrabro za svoj narod i za gradove Boga svojega; a Gospod neka učini što mu je po volji. ¹³ Tada Joav i narod koji bješe s njim primakoše se da udare na Sirce, ali oni pobjegoše ispred njega. ¹⁴ A sinovi Amonovi videći gdje pobjegoše Sirci, pobjegoše i oni ispred Avisaja, i uđoše u svoj grad. I vrati se Joav od sinova Amonovijeh, i dođe u Jerusalim.

¹⁵ Ali Sirci kad vidješe gdje ih nadbiše Izrailjci, skupiše se opet. ¹⁶ I Adarezer posla, te dovede Sirce ispreko rijeke, koji dođoše u Elam; a Sovak vojvoda Adarezerov iđaše pred njima. ¹⁷ Kad to javiše Davidu, on skupi sve Izrailjce, i prijeđe preko Jordana i dođe u Elam; i Sirci se namjestiše protiv Davida i pobiše se s Davidom. ¹⁸ Ali pobjegoše Sirci ispred Izrailja, i pobi David Siraca sedam stotina i četrdeset tisuća konjika; i Sovaka vojvodu njihova ubi, te pogibe ondje. ¹⁹ I kad vidješe svi carevi, sluge Adarezerove, da ih razbi Izrailj, učiniše mir s Izrailjem, i služahu im, i Sirci ne smijahu više pomagati sinovima Amonovijem.

Chapter 11

¹ A kad prođe godina, u vrijeme kad carevi idu na vojsku, posla David Joava i sluge svoje s njim, i svega Izrailja, te potirahu sinove Amonove, i opkoliše Ravu; a David osta u Jerusalimu.

² I pred veče usta David s postelje svoje, i hodajući po krovu carskoga dvora ugleda s krova ženu gdje se mije, a žena bijaše vrlo lijepa na oči. ³ I David posla da propitaju za ženu i rekoše: nije li to Vitsaveja kći Elijamova žena Urije Hetejina? ⁴ I David posla poslanike da je dovedu; i kad dođe k njemu, on leže s njom, a ona se bješe očistila od nečistote svoje; poslije se vrati svojoj kući. ⁵ I zatrudnje žena, te posla i javi Davidu govoreći: trudna sam.

⁶ Tada David posla k Joavu i poruči: pošlji mi Uriju Hetejina. I posla Joav Uriju k Davidu. ⁷ I kad Urija dođe k njemu, zapita ga David kako je Joav i kako je narod i kako ide rat. ⁸ Potom reče David Uriji: idi kući svojoj, i operi noge svoje. I Urija izide iz careva dvora, a za njim iznesoše jelo carsko. ⁹ Ali Urija leže na vratima dvora careva sa svijem slugama gospodara svojega, i ne otide kući svojoj. ¹⁰ I javiše Davidu govoreći: Urija nije otišao kući svojoj. A David reče Uriji: nijesi li došao s puta? zašto ne ideš kući svojoj? ¹¹ A Urija reče Davidu: kovčeg i Izrailj i Juda stoje po šatorima, i Joav gospodar moj i sluge gospodara mojega stoje u polju, pa kako bih ja ušao u kuću svoju da jedem i pijem i spavam sa ženom svojom? Tako ti bio živ i tako bila živa duša tvoja, neću to učiniti. ¹² Tada reče David Uriji: ostani ovdje još danas, pa ću te sjutra otpustiti. Tako osta Urija u Jerusalimu onaj dan i sjutradan. ¹³ I pozva ga David da jede i pije s njim, te ga opije. A uveče otide, te leže na postelju svoju sa slugama gospodara svojega, a kući svojoj ne otide.

¹⁴ A ujutru napisa David knjigu Joavu, i posla po Uriji. ¹⁵ A u knjizi pisa i reče: namjestite Uriju gdje je najžešći boj, pa se uzmaknite od njega da bi ga ubili da pogine. ¹⁶ I Joav opkolivši grad namjesti Uriju na mjesto gdje je znao da su najhrabriji ljudi. ¹⁷ I izidoše ljudi iz grada i pobiše se s Judom. I pogibe iz naroda nekoliko sluga Davidovijeh; pogibe i Urija Hetejin. ¹⁸ Tada Joav posla k Davidu, i javi mu sve što bi u boju. ¹⁹ I zapovjedi glasniku govoreći: kad pripovjediš caru sve što je bilo u boju, ²⁰ Ako se razgnjevi car i reče ti: zašto ste išli tako blizu grada da se bijete? zar nijeste znali kako se strijelja s grada? ²¹ Ko je ubio Avimeleha sina Jeruvesetova? nije li žena bacila na nj komad žrvnja sa zida, te pogibe u Tevesu? zašto ste išli blizu zida? tada reci: poginuo je i sluga tvoj Urija Hetejin.

²² I otide glasnik, i došavši javi Davidu sve za što ga je poslao Joav. ²³ I reče glasnik Davidu: bijahu jači od nas, i izidoše u polje na nas, ali ih uzbismo do vrata gradskih. ²⁴ A strijelci stadoše strijeljati na sluge tvoje sa zida, i pogibe nekoliko sluga carevijeh, tako i sluga tvoj Urija Hetejin pogibe. ²⁵ Tada reče David glasniku: ovako reci Joavu: ne budi zlovoljan za to; jer mač proždire sad ovoga sad onoga; udri još jače na grad i raskopaj ga. Tako ga ohrabri.

²⁶ A žena Urijina čuvši da je poginuo muž njezin Urija, plaka za mužem svojim. ²⁷ A kad prođe žalost, posla David i uze je u kuću svoju, i ona mu posta žena, i rodi mu sina. Ali ne bješe po volji Gospodu što učini David.

Chapter 12

¹ I posla Gospod Natana k Davidu; i on došav k njemu reče mu: u jednom gradu bijahu dva čovjeka, jedan bogat a drugi siromah. ² Bogati imaše ovaca i goveda vrlo mnogo; ³ A siromah nemaše ništa do jednu malu ovčicu, koju bješe kupio, i hranjaše je, te odraste uza nj i uz djecu njegovu, i jeđaše od njegova zalogaja, i iz njegove čaše pijaše, i na krilu mu spavaše, i bijaše mu kao kći. ⁴ A dođe putnik k bogatome čovjeku, a njemu bi žao uzeti iz svojih ovaca ili goveda da zgotovi putniku koji dođe k njemu; nego uze ovcu onoga siromaha, i zgotovi je čovjeku, koji dođe k njemu. ⁵ Tada se David vrlo razgnjevi na onoga čovjeka, i reče Natanu: tako živ bio Gospod, zaslužio je smrt onaj koji je to učinio. ⁶ I ovcu neka plati učetvoro, što je to učinio i nije mu žao bilo.

⁷ Tada reče Natan Davidu: ti si taj. Ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ja sam te pomazao za cara nad Izrailjem, i ja sam te izbavio iz ruku Saulovijeh. ⁸ I dao sam ti dom gospodara tvojega, i žene gospodara tvojega na krilo tvoje, dao sam ti dom Izrailjev i Judin; i ako je malo, dodao bih ti to i to. ⁹ Zašto si prezreo riječ Gospodnju čineći što njemu nije po volji? Uriju Hetejina ubio si mačem i uzeo si ženu njegovu sebi za ženu, a njega si ubio mačem sinova Amonovijeh. ¹⁰ Zato neće se odmaći mač od doma tvojega dovijeka, što si me prezreo i uzeo ženu Urije Hetejina da ti bude žena. ¹¹ Ovako veli Gospod: evo, ja ću podignuti na te zlo iz doma tvojega, i uzeću žene tvoje na tvoje oči, i daću ih bližnjemu tvojemu, te će spavati sa ženama tvojim na vidiku svakomu. ¹² Jer ti si učinio tajno, ali ću ja ovo učiniti pred svijem Izrailjem i svakomu na vidiku. ¹³ Tada reče David Natanu: sagriješih Gospodu. A Natan reče Davidu: i Gospod je pronio grijeh tvoj; nećeš umrijeti. ¹⁴ Ali što si tijem djelom dao priliku neprijateljima Gospodnjim da hule, zato će ti umrijeti sin koji ti se rodio. ¹⁵ Potom Natan otide svojoj kući. A Gospod udari dijete koje rodi žena Urijina Davidu, te se razbolje na smrt.

¹⁶ I David se moljaše Bogu za dijete, i pošćaše se David, i došavši ležaše preko noć na zemlji. ¹⁷ I starješine doma njegova ustaše oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htje, niti jede što s njima. ¹⁸ A kad bi sedmi dan, umrije dijete; i ne smijahu sluge Davidove javiti mu da je dijete umrlo, jer govorahu: evo, dok dijete bijaše živo, govorasmo mu, pa nas ne htje poslušati; a kako ćemo mu kazati: umrlo je dijete? hoće ga ucvijeliti. ¹⁹ A David videći gdje sluge njegove šapću među sobom, dosjeti se da je umrlo dijete; i reče David slugama svojim: je li umrlo dijete? A oni rekoše: umrlo je. ²⁰ Tada David usta sa zemlje, i umi se, i namaza se i preobuče se; i otide u dom Gospodnji, i pokloni se. Potom opet dođe kući svojoj, i zaiska da mu donesu da jede; i jede. ²¹ A sluge njegove rekoše mu: šta to radiš? dok bijaše dijete živo, postio si i plakao; a kad umrije dijete, ustao si i jedeš. ²² A on reče: dok dijete bijaše živo, postio sam i plakao, jer govorah: ko zna, može se smilovati Gospod na me da dijete ostane živo. ²³ A sada umrlo je; što bih postio? mogu li ga povratiti? ja ću otići k njemu, ali on neće se vratiti k meni.

²⁴ Potom David utješi Vitsaveju ženu svoju, i otide k njoj, i leže s njom. I ona rodi sina, kojemu nadje ime Solomun. I mio bješe Gospodu. ²⁵ I posla Natana proroka, te mu nadje ime Jedidija, radi Gospoda.

²⁶ A Joav bijući Ravu sinova Amonovih, uze carski grad. ²⁷ I posla poslanike k Davidu, i reče: bih Ravu, i uzeh grad na vodi. ²⁸ Nego sada skupi ostali narod, i stani u oko prema gradu, i uzmi ga, da ga ne bih ja uzeo i moje se ime spominjalo na njemu. ²⁹ I David skupiv sav narod otide na Ravu, i udari na nju, i uze je. ³⁰ I uze caru njihovu s glave krunu, u kojoj bješe talanat zlata, s dragim kamenjem, i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. ³¹ A narod koji bijaše u njemu izvede i metnu ih pod pile i pod brane gvozdene i pod sjekire gvozdene, i sagna ih u peći gdje se opeke peku. I tako učini svijem gradovima sinova Amonovijeh. Potom se vrati David sa svijem narodom u Jerusalim.

Chapter 13

¹ A potom se dogodi: Avesalom sin Davidov imaše lijepu sestru po imenu Tamaru, i zamilova je Amnon sin Davidov. ² I tužaše Amnon tako da se razbolje radi Tamare sestre svoje; jer bješe djevojka, te se Amnonu činjaše teško da joj učini što. ³ A imaše Amnon prijatelja, kojemu ime bješe Jonadav sin Same brata Davidova; i Jonadav bješe vrlo domišljat. ⁴ I reče mu: što se tako sušiš, carev sine, od dana na dan? ne bi li mi kazao? A Amnon mu reče: ljubim Tamaru sestru Avesaloma brata svojega. ⁵ Tada mu reče Jonadav: lezi u postelju svoju, i učini se bolestan; pa kad dođe otac tvoj da te vidi, ti mu reci: neka dođe Tamara sestra moja da me nahrani, i da zgotovi pred mojim očima jelo da gledam, i iz njezine ruke da jedem. ⁶ I Amnon leže i učini se bolestan; i kad dođe car da ga vidi, reče Amnon caru: neka dođe Tamara sestra moja i zgotovi preda mnom dva jelca da jedem iz njezine ruke.

⁷ Tada David posla k Tamari kući, i poruči joj: idi u kuću brata svojega Amnona i zgotovi mu jelo. ⁸ I Tamara otide u kuću brata svojega Amnona, i on ležaše; i uze brašna i zamijesi i zgotovi jelo pred njim i skuha. ⁹ Potom uze tavicu i izruči preda nj; ali Amnon ne htje jesti, nego reče: kažite neka izidu svi koji su kod mene. I izidoše svi. ¹⁰ Tada reče Amnon Tamari: donesi to jelo u klijet da jedem iz tvoje ruke. I Tamara uze jelo što bješe zgotovila, i donese Amnonu bratu svojemu u klijet. ¹¹ A kad mu pruži da jede, on je uhvati i reče joj: hodi, lezi sa mnom, sestro moja! ¹² A ona mu reče: ne, brate, nemoj me osramotiti, jer se tako ne radi u Izrailju, ne čini toga bezumlja. ¹³ Kuda bih ja sa sramotom svojom? a ti bi bio kao koji od najgorih ljudi u Izrailju. Nego govori caru; on me neće tebi odreći. ¹⁴ Ali je on ne htje poslušati, nego savladavši je osramoti je i obleža je.

¹⁵ A poslije omrze na nju Amnon veoma, te mržnja kojom mržaše na nju bješe veća od ljubavi kojom je prije ljubljaše. I reče joj Amnon: ustani, odlazi. ¹⁶ A ona mu reče: to će biti veće zlo od onoga koje si mi učinio što me tjeraš. Ali je on ne htje poslušati. ¹⁷ Nego viknu momka koji ga služaše, i reče mu: vodi ovu od mene napolje, i zaključaj vrata za njom. ¹⁸ A ona imaše na sebi šarenu haljinu, jer take haljine nošahu carske kćeri dok su djevojke. I sluga njegov izvede je napolje, i zaključa za njom vrata. ¹⁹ Tada Tamara posu se pepelom po glavi i razdrije šarenu haljinu koju imaše na sebi, i metnu ruku svoju na glavu, i otide vičući.

²⁰ A brat njezin Avesalom reče joj: da nije Amnon brat tvoj bio s tobom? ali, sestro moja, ćuti, brat ti je, ne misli o tom. I tako osta Tamara osamljena u kući brata svojega Avesaloma. ²¹ I car David čuvši sve ovo razgnjevi se vrlo. ²² Avesalom pak ne govoraše s Amnonom ni ružno ni lijepo; jer Avesalom mržaše na Amnona što mu osramoti sestru Tamaru.

²³ A poslije dvije godine kad se strizijahu ovce Avesalomove u Val-Asoru, koji je kod Jefrema, on pozva sve sinove careve. ²⁴ I dođe Avesalom k caru i reče mu: evo, sad se strigu ovce sluzi tvojemu; neka pođe car i sluge njegove sa slugom svojim. ²⁵ Ali car reče Avesalomu: nemoj, sine, nemoj da idemo svi, da ti ne budemo na tegotu. I premda navaljivaše, opet ne htje ići, nego ga blagoslovi. ²⁶ A Avesalom reče: kad ti nećeš, a ono neka ide s nama Amnon brat moj. A car mu reče: što da ide s tobom? ²⁷ Ali navali Avesalom na nj, te pusti s njim Amnona i sve sinove carske. ²⁸ Tada Avesalom zapovjedi momcima svojim govoreći: pazite, kad se srce Amnonu razveseli od vina, i ja vam rečem: ubijte Amnona; tada ga ubijte; ne bojte se, jer vam ja zapovijedam, budite slobodni i hrabri. ²⁹ I učiniše s Amnonom sluge Avesalomove kako im zapovjedi Avesalom. Tada ustaše svi sinovi carevi i pojahaše svak svoju mazgu i pobjegoše.

³⁰ A dokle još bijahu na putu, dođe glas Davidu da je Avesalom pobio sve sinove careve, da nije ostao od njih nijedan. ³¹ Tada ustavši car razdrije haljine svoje, i leže na zemlju, i sve sluge njegove koje stajahu oko njega razdriješe haljine svoje. ³² A Jonadav sin Same brata Davidova progovori i reče: neka ne govori gospodar moj da su pobili svu djecu, careve sinove; poginuo je samo Amnon, jer Avesalom bješe tako naumio od onoga dana kad Amnon osramoti Tamaru sestru njegovu. ³³ Neka dakle car gospodar moj ne misli o tom u srcu svojem govoreći: svi sinovi carevi pogiboše; jer je samo Amnon poginuo.

³⁴ A Avesalom pobježe. A momak na straži podiže oči svoje i ugleda, a to mnogi narod ide k njemu pokraj gore. ³⁵ I Jonadav reče caru: evo idu sinovi carevi; kao što je kazao sluga tvoj, tako je bilo. ³⁶ I kad izreče, a to sinovi carevi dođoše, i podigavši glas svoj plakaše; a i car i sve sluge njegove plakaše vrlo.

³⁷ Avesalom pak pobježe i otide k Talmaju sinu Amijudovu caru Gesurskom. A David plakaše za sinom svojim svaki dan. ³⁸ A kad Avesalom uteče i dođe u Gesur, osta ondje tri godine. ³⁹ Potom zaželje car David otići k Avesalomu, jer se utješi za Amnonom što pogibe.

Chapter 14

¹ A Joav sin Serujin opazi da se srce carevo obratilo k Avesalomu. ² I posla Joav u Tekuju te dozva otuda ženu lukavu, pa joj reče: učini se kao da si u žalosti, i obuci žalosne haljine, i nemoj se namazati uljem, nego budi kao žena koja odavna žali za mrtvijem. ³ I otidi k caru, i govori mu tako i tako. I nauči je Joav šta će govoriti.

⁴ I kad otide žena Tekujanka k caru da govori, pade ničice na zemlju i pokloni se, i reče: pomagaj, care! ⁵ A car joj reče: što ti je? A ona reče: udovica sam, umro mi je muž. ⁶ A imaše sluškinja tvoja dva sina, pa se svadiše u polju, a ne bješe nikoga da ih razvadi, te jedan udari drugoga i ubi ga. ⁷ I gle, sav dom usta na sluškinju tvoju govoreći: daj toga što je ubio brata svojega da ga pogubimo za dušu brata njegova, kojega je ubio, i da istrijebimo našljednika; i tako hoće da ugase iskru koja mi je ostala, da ne ostave imena mužu mojemu ni ostatka na zemlji.

⁸ A car reče ženi: idi kući svojoj, a ja ću narediti za te. ⁹ A žena Tekujanka reče caru: care gospodaru! neka na me i na dom oca mojega padne krivica, a car i njegov prijesto neka je prav. ¹⁰ A car reče: ko uzgovori na te, dovedi ga k meni, i neće te se više dotaći. ¹¹ A ona reče: neka se opomene car Gospoda Boga svojega, da se ne umnože osvetnici koji ubijaju, i da ne ubiju sina mojega. A on reče: tako živ bio Gospod, nijedna dlaka s tvojega sina neće pasti na zemlju.

¹² A žena reče: da kaže sluškinja tvoja nešto caru gospodaru. A on reče: govori. ¹³ A žena reče: a zašto si namislio taku stvar narodu Božijemu? jer car kao da je kriv govoreći tako, jer neće car da dozove natrag onoga koga je odagnao. ¹⁴ Jer ćemo doista pomrijeti, i jesmo kao voda koja se prospe na zemlju i više se ne može skupiti; jer mu Bog nije uzeo života, nego je naumio da odagnani ne ostane odagnan od njega. ¹⁵ I tako dođoh da kažem ovo caru gospodaru svojemu, jer me narod uplaši; zato reče sluškinja tvoja: da govorim caru, može biti da će učiniti car što sluškinja njegova kaže. ¹⁶ Jer će car uslišiti i izbaviti sluškinju svoju iz ruke onoga koji hoće da istrijebi mene i sina mojega iz našljedstva Božijega. ¹⁷ I sluškinja tvoja reče: riječ cara gospodara mojega biće mi utjeha, jer je car gospodar moj kao anđeo Božji, te sluša i dobro i zlo, i Gospod će Bog tvoj biti s tobom.

¹⁸ A car odgovori i reče ženi: nemoj tajiti od mene što ću te pitati. A žena reče: neka govori car gospodar moj. ¹⁹ Tada car reče: da nije Joavov posao u svemu tome što činiš? A žena odgovori i reče: tako da je živa duša tvoja, care gospodaru, ne može se ni nadesno ni nalijevo od svega što kaza car gospodar moj; jer sluga tvoj Joav zapovijedio mi je i naučio sluškinju tvoju sve ovo da govorim. ²⁰ Sluga je tvoj Joav učinio, te sam ovako izvila besjedu svoju; ali je gospodar moj mudar kao anđeo Božji, te zna sve što biva na zemlji.

²¹ Tada reče car Joavu: evo, ti si učinio to, idi, dovedi natrag dijete Avesaloma. ²² Tada pade Joav licem na zemlju, i pokloni se i blagoslovi cara, i reče Joav: danas vidi sluga tvoj da sam našao milost pred tobom, care gospodaru, kad je car učinio što mu sluga njegov reče. ²³ Potom se podiže Joav i otide u Gesur, i dovede natrag u Jerusalim Avesaloma. ²⁴ I car reče: neka ide svojoj kući, a lica mojega da ne vidi. I otide Avesalom svojoj kući, i ne vidje lica careva.

²⁵ A ne bješe čovjeka tako lijepa kao Avesalom u svem Izrailju, da ga tako hvale; od pete do tjemena ne bješe na njemu mane. ²⁶ I kad bi strigao glavu (a imaše običaj svake godine strići je, jer mu bijaše teško), mjerio bi kosu s glave svoje, i bivaše je dvjesta sikala carskom mjerom. ²⁷ I rodiše se Avesalomu tri sina i jedna kći, kojoj bijaše ime Tamara, i ona bijaše lijepa.

²⁸ I Avesalom osta cijele dvije godine u Jerusalimu, a lica careva ne vidje. ²⁹ Tada posla Avesalom po Joava da ga pošlje k caru; ali on ne htje doći k njemu; i posla opet drugi put, ali on ne htje doći. ³⁰ Tada reče slugama svojim: vidite li njivu Joavovu pored moje? na njoj je ječam; idite i upalite je. I upališe sluge Avesalomove onu njivu. ³¹ Tada se podiže Joav, i dođe k Avesalomu u kuću, i reče mu: zašto sluge tvoje upališe moju njivu? ³² Avesalom reče Joavu: eto slao sam k tebi govoreći: hodi ovamo da te pošljem k caru da mu kažeš: zašto sam došao iz Gesura? bolje bi bilo da sam još ondje. Zato da vidim lice carevo; ako li ima kaka krivica na meni, neka me pogubi. ³³ I otide Joav k caru, i kaza mu. I dozva Avesaloma; a on došavši k caru pokloni se licem do zemlje pred carem, i car cjelova Avesaloma.

Chapter 15

¹ A poslije toga nabavi sebi Avesalom kola i konja i pedeset ljudi, koji trčahu pred njim. ² I ustajaše rano Avesalom, i stajaše kraj puta kod vrata; i ko god imaše parnicu i iđaše caru na sud, Avesalom ga dozivaše k sebi i govoraše: iz koga si grada? A kad bi onaj odgovorio: sluga je tvoj iz toga i toga plemena Izrailjeva, ³ Tada bi mu rekao Avesalom: vidiš, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali te nema ko saslušati kod cara. ⁴ Još govoraše Avesalom: kad bih ja bio postavljen da sudim u zemlji! da svaki k meni dolazi koji ima posla na sudu, ja bih mu dao pravicu. ⁵ I kad bi mu ko pristupio da mu se pokloni, on bi pružio ruku svoju, te bi ga uhvatio i poljubio. ⁶ Tako činjaše Avesalom sa svakim Izrailjcem, koji dolažaše na sud k caru; i Avesalom primamljivaše srca ljudi Izrailjaca.

⁷ A kad prođe četrdeset godina, reče Avesalom caru: da otidem u Hevron da izvršim zavjet koji sam zavjetovao Gospodu. ⁸ Jer kad sjeđah u Gesuru u Siriji, učini zavjet sluga tvoj rekavši: ako me Gospod odvede natrag u Jerusalim, poslužiću Gospodu. ⁹ A car mu reče: idi s mirom. I on se podiže i otide u Hevron. ¹⁰ I razasla Avesalom po svijem plemenima Izrailjevim uhode poručivši: kad čujete trube da zatrube, recite: zacari se Avesalom u Hevronu. ¹¹ A s Avesalomom otide dvjesta ljudi iz Jerusalima pozvanijeh; ali otidoše u prostoti svojoj ne znajući ništa. ¹² A Avesalom posla i po Ahitofela Gilonjanina, savjetnika Davidova, da dođe iz grada svojega Gilona, kad prinošaše žrtve. I buna posta jaka, i narod se sve više stjecaše k Avesalomu.

¹³ Tada dođe glasnik k Davidu i reče: srce Izrailju prista za Avesalomom. ¹⁴ A David reče svijem slugama svojim koje bijahu s njim u Jerusalimu: ustajte, da bježimo; inače nećemo uteći od Avesaloma; brže pohitajte, da ne pohita on i ne stigne nas i obori na nas zlo, i grada ne okrene pod mač. ¹⁵ A sluge careve rekoše caru: što je god volja caru gospodaru našemu, evo sluga tvojih. ¹⁶ I otide car pješice i sav dom njegov; samo deset žena inoča ostavi car da mu čuvaju kuću. ¹⁷ I kad otide car i sav narod pješice, ustaviše se na jednom mjestu podaleko. ¹⁸ A sve sluge njegove iđahu uza nj, i svi Hereteji i svi Feleteji; i svi Geteji, šest stotina ljudi, koji bijahu došli pješke iz Gata, iđahu pred carem.

¹⁹ I reče car Itaju Getejinu: što i ti ideš s nama? Vrati se i ostani kod cara; jer si stranac i opet ćeš otići u svoje mjesto. ²⁰ Juče si došao, pa zar danas da te krećem da se potucaš s nama? Ja ću ići kuda mogu, a ti se vrati i odvedi natrag braću svoju. Neka milost i vjera bude s tobom. ²¹ A Itaj odgovori caru i reče: tako živ da je Gospod i tako da je živ car gospodar moj, gdje bude car gospodar moj, bilo na smrt ili na život, ondje će biti i sluga tvoj. ²² Tada reče David Itaju: a ti hodi. I tako pođe Itaj Getejin sa svijem ljudima svojim i svom djecom što bijahu s njim. ²³ I sva zemlja plakaše iza glasa i sav narod prelažaše. I tako car prijeđe preko potoka Kedrona, i sav narod prijeđe idući k pustinji.

²⁴ A gle i Sadok bijaše ondje i svi Leviti s njim noseći kovčeg zavjeta Božijega; i spustiše kovčeg Božji, a pođe i Avijatar, dokle sav narod izide iz grada. ²⁵ I reče car Sadoku: nosi kovčeg Božji natrag u grad; ako nađem milost pred Gospodom, on će me dovesti natrag, i daće mi da opet vidim njega i dom njegov. ²⁶ Ako li ovako reče: nijesi mi mio; evo me, neka učini sa mnom što mu bude volja. ²⁷ Još reče car Sadoku svešteniku: nijesi li ti vidjelac? vrati se u grad s mirom, i Ahimas sin tvoj i Jonatan sin Avijatarov, dva sina vaša s vama. ²⁸ Vidite, ja ću se zabaviti u polju u pustinji dokle ne dođe od vas glasnik da mi javi. ²⁹ I tako Sadok i Avijatar odnesoše kovčeg Božji natrag u Jerusalim, i ostaše ondje.

³⁰ A David iđaše uz goru Maslinsku, i idući plakaše, i pokrivene glave i bos iđaše; tako i sav narod, koji bješe s njim, svaki pokrivene glave iđaše, i idući plakaše. ³¹ Tada javiše Davidu i rekoše mu: Ahitofel je među onima koji se pobuniše s Avesalomom. A David reče: razbij namjeru Ahitofelovu, Gospode! ³² I kad David dođe navrh gore, gdje se šćaše pokloniti Bogu, gle, srete ga Husaj Arhijanin razdrte haljine i glave posute prahom. ³³ I reče mu David: ako pođeš sa mnom bićeš mi na tegotu. ³⁴ Ali da se vratiš u grad i rečeš Avesalomu: biću tvoj sluga, care! bio sam dugo sluga tvome ocu, a sada ću tako biti tebi sluga; razbićeš mi namjeru Ahitofelovu. ³⁵ I sveštenici Sadok i Avijatar neće li biti s tobom? Što god čuješ iz kuće careve, dokaži Sadoku i Avijataru sveštenicima. ³⁶ Eto, ondje su s njima dva sina njihova, Ahimas Sadokov i Jonatan Avijatarov, po njima mi javljajte što god dočujete. ³⁷ I otide u grad Husaj prijatelj Davidov, i Avesalom dođe u Jerusalim.

Chapter 16

¹ A kad David prijeđe malo preko vrha, gle, Siva, momak Mefivostejev, srete ga, sa dva magarca natovarena, na kojima bješe dvjesta hljebova i sto grozdova suhih i sto gruda smokava i mijeh vina. ² I reče car Sivi: šta će ti to? A Siva mu reče: magarci su za čeljad carevu, da jašu, a hljebovi i voće da jedu momci, a vino da pije ko se umori u pustinji. ³ A car mu reče: a gdje je sin tvoga gospodara? Reče Siva caru: eno ga, ostao je u Jerusalimu, jer reče: danas će mi dom Izrailjev vratiti carstvo oca mojega. ⁴ Tada reče car Sivi: evo, tvoje je sve što je bilo Mefivostejevo. A Siva reče: klanjam ti se, da nađem milost pred tobom, care gospodaru!

⁵ I dođe car David do Vaurima; a gle, izide odande jedan od roda doma Saulova, po imenu Simej, sin Girin, i idući psovaše. ⁶ I bacaše se kamenjem na Davida i na sluge cara Davida, kojemu i s desne i s lijeve strane bijaše sav narod i svi junaci. ⁷ A Simej ovako govoraše psujući: odlazi, odlazi, krvopijo i zlikovče! ⁸ Obrati Gospod na tebe sve krvi doma Saulova, na čije si se mjesto zacario, i predade Gospod carstvo u ruke Avesalomu sinu tvojemu; eto te sada u tvom zlu, jer si krvopija.

⁹ Tada reče caru Avisaj sin Serujin: zašto da psuje ovaj mrtvi pas cara gospodara mojega? Idem da mu skinem glavu. ¹⁰ Ali car reče: šta je vama do mene, sinovi Serujini? neka psuje; jer mu je Gospod rekao: psuj Davida. Pa ko smije kazati: zašto tako činiš? ¹¹ Još reče David Avisaju i svijem slugama svojim: eto, moj sin, koji je izašao od bedara mojih, traži dušu moju, a kako neće ovaj sin Venijaminov? Ostavite ga neka psuje, jer mu je Gospod zapovjedio. ¹² Da ako Gospod pogleda na nevolju moju, i vrati mi Gospod dobro za psovku njegovu današnju. ¹³ I tako David sa svojim ljudima iđaše svojim putem; a Simej iđaše pokraj gore prema njemu jednako psujući i bacajući se kamenjem na nj, i podižući prah. ¹⁴ I dođe car i sav narod što bijaše s njim, umorni, i odmoriše se ondje.

¹⁵ A Avesalom i sav narod Izrailjev dođoše u Jerusalim, i Ahitofel s njim. ¹⁶ A kad Husaj Arhijanin prijatelj Davidov dođe k Avesalomu, reče Husaj Avesalomu: da živi car! da živi car! ¹⁷ A Avesalom reče Husaju: taka li je ljubav tvoja prema prijatelju tvojemu? zašto nijesi otišao s prijateljem svojim? ¹⁸ A Husaj reče Avesalomu: ne; nego koga je izabrao Gospod i ovaj narod i svi Izrailjci, njegov ću biti i kod njega ću ostati. ¹⁹ Svrh toga, kome bih služio? eda li ne sinu njegovu? kako sam služio ocu tvojemu, tako ću i tebi.

²⁰ A Avesalom reče Ahitofelu: svjetuj šta ćemo činiti. ²¹ A Ahitofel reče Avesalomu: lezi s inočama oca svojega, koje je ostavio da mu čuvaju kuću, pa kad čuje sav Izrailj kako si se omrazio s ocem svojim, osiliće ruka svjema koji su s tobom. ²² Tada razapeše Avesalomu šator na krovu, i Avesalom leže s inočama oca svojega na vidiku svjemu Izrailju. ²³ I svjet koji davaše Ahitofel u ono vrijeme bijaše kao da bi ko Boga upitao; taki bijaše svaki svjet Ahitofelov i u Davida i u Avesaloma.

Chapter 17

¹ Još reče Ahitofel Avesalomu: da odaberem dvanaest tisuća ljudi, pa da idem i tjeram Davida noćas. ² Pa ću ga stignuti dok je umoran i iznemoglijeh ruku; i uplašiću ga, te će pobjeći sav narod što je s njim, pa ću ubiti cara samoga. ³ I obratiću sav narod k tebi; jer za onijem koga tražiš stoji da se svi vrate k tebi; tada će se sav narod umiriti. ⁴ I to se učini dobro Avesalomu i svijem starješinama Izrailjevijem.

⁵ Ali reče Avesalom: dozovite i Husaja Arhijanina da čujemo što će i on reći. ⁶ A kad dođe Husaj k Avesalomu, reče mu Avesalom govoreći: tako i tako reče Ahitofel; hoćemo li činiti kako on reče ili nećemo? kaži ti. ⁷ A Husaj reče Avesalomu: nije dobar svjet što je sada svjetovao Ahitofel. ⁸ Još reče Husaj: ti znaš oca svojega i ljude njegove da su hrabri i da su ljuta srca kao medvjedica kad joj otmu medvjediće u polju; svrh toga, tvoj je otac ratnik, neće noćiti s narodom. ⁹ Gle, on se je sada sakrio u kaku jamu ili na drugo kako mjesto. Pa ako u prvi mah koji od ovijeh poginu, ko god čuje svaki će reći: pobijen je narod koji prista za Avesalomom. ¹⁰ A tada će najhrabriji, u kojih je srce kao srce lavovo, klonuti. Jer sav Izrailj zna da je tvoj otac junak i da su hrabri koji su s njim. ¹¹ Zato ja svjetujem da skupiš k sebi sve Izrailjce od Dana do Virsaveje da ih bude kao pijeska na moru, pa ti glavom idi u boj. ¹² Tada ćemo poći na nj, gdje bi se god nalazio, i napašćemo na nj kao što rosa pada na zemlju, da mu ne ostane nijedan od svijeh ljudi što su s njim. ¹³ Ako li uteče u grad, sav narod Izrailjski neka donese uža pod onaj grad, pa ćemo ga svući u potok, da se ni kamen ne nađe ondje. ¹⁴ Tada reče Avesalom i svi Izrailjci: bolji je svjet Husaja Arhijanina nego svjet Ahitofelov. Jer Gospod bješe naredio da se razbije svjet Ahitofelov, koji bješe bolji, da bi Gospod navukao zlo na Avesaloma.

¹⁵ Potom reče Husaj sveštenicima Sadoku i Avijataru: tako i tako svjetova Ahitofel Avesaloma i starješine Izrailjeve, a ja svjetovah tako i tako. ¹⁶ Nego brže pošljite, te javite Davidu i recite: nemoj noćas noćiti u polju u pustinji, nego prijeđi prijeko, da ne bude proždrt car i sav narod što je s njim. ¹⁷ A Jonatan i Ahimas stajahu kod studenca Rogila, i dođe jedna sluškinja i kaza im, da bi otišli te javili caru Davidu; jer se ne smijahu pokazati ni ući u grad. ¹⁸ Ali ih vidje jedan momak, te kaza Avesalomu; a oni obojica brže otidoše, i dođoše u Vaurim u kuću jednoga čovjeka, koji imaše na dvoru studenac, te se spustiše u nj. ¹⁹ I žena uze i razastrije ponjavu povrh studenca, i povrh nje razasu prekrupu. I tako se ne dozna. ²⁰ Jer dođoše sluge Avesalomove k onoj ženi u kuću, i rekoše joj: gdje je Ahimas i Jonatan? A žena im reče: otidoše preko potoka. Tako traživši i ne našavši vratiše se u Jerusalim.

²¹ A kad otidoše, oni ižljezoše iz studenca, i otidoše te javiše caru Davidu, i rekoše mu: ustanite i prijeđite brže preko vode; jer je tako i tako svjetovao Ahitofel na vas. ²² Tada usta David i sav narod što bijaše s njim, i prijeđoše preko Jordana prije zore, ne osta nijedan da ne prijeđe preko Jordana. ²³ Ahitofel pak videći gdje se ne učini kako on svjetova, osedla svojega magarca, pa se podiže i otide kući svojoj, u svoj grad, i naredivši za svoju kuću objesi se te umrije, i bi pogreben u grobu oca svojega.

²⁴ A David dođe u Mahanajim; Avesalom pak prijeđe preko Jordana i sav Izrailj što bješe s njim. ²⁵ I postavi Avesalom Amasu nad vojskom, na mjesto Joavovo; a Amasa bješe sin nekoga čovjeka po imenu Itre Izrailjca, koji obleža Avigeju kćer Nasovu, sestru Seruje matere Joavove. ²⁶ I stade u oko Izrailj s Avesalomom u zemlji Galadovoj.

²⁷ A kad dođe David u Mahanajim, Sovije sin Nasov iz Rave sinova Amonovijeh i Mahir sin Amilov iz Lodevara i Varzelaj od Galada iz Rogelima ²⁸ Donesoše postelje i čaša i sudova zemljanijeh i pšenice i ječma i brašna i prekrupe i boba i leća i prženijeh zrna, ²⁹ I meda i masla i ovaca i sira kravljega; donesoše Davidu i narodu što bješe s njim da jedu. Jer govorahu: narod je gladan i umoran i žedan u toj pustinji.

Chapter 18

¹ I prebroji David narod što bijaše s njim, i postavi im tisućnike i stotinike. ² I predade David trećinu naroda Joavu, i trećinu Avisaju sinu Serujinu bratu Joavovu, i trećinu Itaju Getejinu. Pa onda reče car narodu: i ja ću ići s vama. ³ Ali narod reče: nemoj ti ići; jer i da pobjegnemo, neće mariti za to; ili da nas pola izgine, neće mariti za to; jer si ti sam kao nas deset tisuća, zato je bolje da nam iz grada pomažeš. ⁴ A car im reče: što vam se čini da je dobro učiniću. I car stade kod vrata, i sav narod izlažaše po sto i po tisuću. ⁵ I zapovjedi car Joavu i Avisaju i Itaju, i reče: čuvajte mi dijete Avesaloma. I sav narod ču kako car zapovjedi svijem vojvodama za Avesaloma.

⁶ I tako izide narod u polje pred Izrailja, i zametnu se boj u šumi Jefremovoj. ⁷ Ondje razbiše narod Izrailjev sluge Davidove, i mnogo izgibe ondje u onaj dan, dvadeset tisuća. ⁸ Jer se boj raširi po svoj zemlji, i više proždrije naroda u onaj dan šuma nego što proždrije mač.

⁹ A Avesalom se sukobi sa slugama Davidovijem, i Avesalom jahaše na mazgi, i mazga naiđe pod granat veliki hrast, te on zape glavom za hrast i osta viseći između neba i zemlje, a mazga ispod njega otrča. ¹⁰ Vidjevši to jedan čovjek javi Joavu, i reče: gle, vidjeh Avesaloma gdje visi o hrastu. ¹¹ A Joav reče čovjeku koji mu to kaza: gle, vidje, pa zašto ga ne ubi i ne svali ga na zemlju? Ja bih ti dao deset sikala srebra i jedan pojas. ¹² A čovjek reče Joavu: da mi je u rukama izmjereno tisuća sikala srebra, ne bih digao ruke svoje na sina careva; jer smo čuli kako je car zapovjedio tebi i Avisaju i Itaju govoreći: čuvajte mi svi dijete Avesaloma. ¹³ Ili da sam učinio nevjeru na svoju dušu, ništa se ne može od cara zatajiti, i ti bi sam ustao na me. ¹⁴ A Joav reče: neću ja dangubiti s tobom. Pa uzev tri strijele u ruku, zastrijeli ih u srce Avesalomu, jošte živu o hrastu. ¹⁵ Potom opkoliše Avesaloma deset momaka, koji nošahu oružje Joavu, i biše ga i ubiše.

¹⁶ Tada Joav zatrubi u trubu, i narod presta goniti Izrailja, jer Joav ustavi narod. ¹⁷ I uzeše Avesaloma i baciše u šumi u veliku jamu, i nabacaše na nj vrlo veliku gomilu kamenja; a Izrailjci svi pobjegoše svaki k svome šatoru. ¹⁸ Avesalom pak bješe podigao sebi spomenik za života u dolini carskoj; jer govoraše: nemam sina, da se sačuva spomen imenu mojemu. I nazva onaj spomenik svojim imenom, koji se zove mjesto Avesalomovo do današnjega dana.

¹⁹ Tada reče Ahimas sin Sadokov: da otrčim da odnesem glas caru, da ga je Gospod izbavio iz ruku neprijatelja njegovijeh. ²⁰ A Joav mu reče: nemoj danas biti glasnik, nego ćeš javiti drugi dan; a danas nemoj nositi glasa, jer je sin carev poginuo. ²¹ Zatijem reče Joav Husiju: idi, javi caru što si vidio. I pokloni se Husije Joavu, i otrča. ²² A Ahimas sin Sadokov opet reče Joavu: što mu drago, da trčim i ja za Husijem. Reče Joav: što bi trčao, sine, kad nemaš dobra glasa? ²³ Opet reče: što mu drago, da trčim. Odgovori mu: a ti trči. I otrča Ahimas prečim putem, i preteče Husija.

²⁴ A David sjeđaše među dvojim vratima, i stražar izide na krov od vrata, na zid, i podigavši oči svoje ugleda, a to jedan čovjek trči. ²⁵ Pa povika stražar i javi caru. A car reče: ako je jedan, glas nosi. I onaj iđaše sve bliže. ²⁶ Potom ugleda stražar drugoga čovjeka gdje trči. I povika stražar k vrataru i reče: evo još jedan, trči sam. A car reče: i on nosi glas. ²⁷ I reče stražar: trk prvoga čini mi se kao da je trk Ahimasa sina Sadokova. Reče car: dobar je čovjek, i ide s dobrijem glasom.

²⁸ Tada povika Ahimas i reče caru: sretno! I pokloni se caru licem do zemlje, i reče: da je blagosloven Gospod Bog tvoj, koji predade ljude koji podigoše ruke svoje na cara gospodara mojega. ²⁹ A car mu reče: je li zdravo dijete Avesalom? Odgovori Ahimas: vidio sam veliku vrevu, kad Joav posla slugu careva i mene slugu tvojega, ali ne znam šta bješe. ³⁰ A car mu reče: ukloni se, i stani tamo. I on se ukloni, i stade.

³¹ Tada, gle, dođe Husije i reče: glas caru i gospodaru mojemu da te je Gospod izbavio danas iz ruku svijeh koji ustaše na te. ³² A car reče Husiju: je li zdravo dijete Avesalom? A Husije reče: neka neprijatelji gospodara mojega cara i koji god ustaju na te zla radi, neka prođu kao to dijete. ³³ Tada se car sneveseli, i pope se u gornju klijet nad vratima, i stade plakati, a idući govoraše: sine moj Avesalome, sine moj, sine moj Avesalome! kamo da sam ja umro mjesto tebe! Avesalome sine moj, sine moj!

Chapter 19

¹ I javiše Joavu: evo car plače i tuži za Avesalomom. ² I pobjeda onoga dana pretvori se u žalost svemu narodu, jer narod ču u onaj dan gdje govore: žali car sina svojega. ³ I narod se u onaj dan krijaše ulazeći u grad kao što se krije narod koji se stidi kad pobjegne iz boja. ⁴ A car pokri lice svoje; i vikaše iza glasa: sine moj Avesalome! Avesalome sine moj, sine moj! ⁵ Tada uđe Joav k caru u kuću, i reče: posramio si danas sve sluge svoje, koje ti danas dušu sačuvaše, i sinovima tvojim i kćerima tvojim i ženama tvojim i inočama tvojim. ⁶ Jer ljubiš one koji mrze na te, a mrziš na one koji te ljube; jer si pokazao danas da ne mariš za vojvode i za sluge; i vidim danas da bi ti milo bilo da je Avesalom živ a mi svi da smo izginuli. ⁷ Zato ustani sada, i izidi i progovori lijepo slugama svojim; jer zaklinjem se Gospodom, ako ne izideš, neće nijedan ostati kod tebe ovu noć, i to će biti gore po te negoli sva zla koja su te snalazila od mladosti tvoje do sada. ⁸ Tada usta car, i sjede na vratima; i kazaše svemu narodu govoreći: evo, sjedi car na vratima. I dođe sav narod pred cara. Ali Izrailjci bjehu pobjegli, svak u svoj šator.

⁹ I sav se narod svađaše među sobom po svijem plemenima Izrailjevim govoreći: car nas je izbavio iz ruku neprijatelja naših, i izbavio nas je iz ruku Filistejskih; a sada je pobjegao iz zemlje od Avesaloma. ¹⁰ Avesalom pak, kojega pomazasmo za cara nad sobom, pogibe u boju. Sada dakle zašto oklijevate te ne dovedete natrag cara?

¹¹ Zato car David posla k Sadoku i Avijataru sveštenicima i poruči: govorite starješinama Judinijem i recite: zašto vi da budete pošljednji koji će cara natrag dovesti u kuću njegovu? Jer govor svega Izrailja dođe do cara u kuću njegovu. ¹² Vi ste moja braća, vi ste kost moja i tijelo moje. Zašto biste dakle bili pošljednji koji će natrag dovesti cara? ¹³ Recite i Amasi: nijesi li kost moja i tijelo moje? Bog neka mi učini tako i tako neka doda, ako mi ne budeš vojvoda dok si živ namjesto Joava. ¹⁴ I skloni srca svijeh ljudi od roda Judina kao jednoga čovjeka, te poslaše k caru govoreći: vrati se sa svijem slugama svojim. ¹⁵ I tako se car vrati, i dođe do Jordana; a Juda dođe do Galgala da srete cara i da ga prevede preko Jordana.

¹⁶ Pohitje i Simej sin Girin od Venijamina, koji bijaše iz Vaurima, i siđe s ljudima roda Judina na susret caru Davidu; ¹⁷ I tisuća ljudi bješe s njim od roda Venijaminova; također i Siva sluga doma Saulova s petnaest sinova svojih i dvadeset sluga svojih; i prijeđoše preko Jordana pred cara. ¹⁸ Preturiše i lađu da prevezu čeljad carevu i da učine što bi mu bilo ugodno. A Simej sin Girin pade pred carem, kad šćaše da prijeđe preko Jordana, ¹⁹ I reče caru: ne primi mi bezakonja, gospodaru moj, i ne pominji pakosti koju je učinio sluga tvoj u onaj dan kad je car gospodar moj izašao iz Jerusalima; neka car ne misli o tom. ²⁰ Jer sluga tvoj vidi da je zgriješio; i evo došao sam danas prvi iz svega doma Josifova da sretem cara gospodara svojega.

²¹ Ali odgovori Avisaj sin Serujin i reče: eda li toga radi neće poginuti Simej što je psovao pomazanika Gospodnjega? ²² A David reče: šta je vama do mene, sinovi Serujini, te ste mi danas protivnici? zar će danas poginuti ko u Izrailju? jer zar ne znam da sam danas postao car nad Izrailjem? ²³ I reče car Simeju: nećeš poginuti. I zakle mu se car.

²⁴ Tako i Mefivostej sin Saulov dođe caru na susret; on pak ne opra nogu svojih, niti brade svoje očešlja, ni opra haljine svoje od onoga dana kad otide car do dana kad se vrati s mirom. ²⁵ I srete cara kad se vraćaše u Jerusalim; i reče mu car: zašto ne pođe sa mnom, Mefivosteju? ²⁶ A on reče: caru gospodaru moj, prevari me sluga moj; jer sluga tvoj reče: osedlaću sebi magarca i uzjahaću ga i poći ću s carem; jer je hrom sluga tvoj. ²⁷ I on opade slugu tvojega kod gospodara mojega cara; ali je car gospodar moj kao anđeo Božji; zato čini što ti je drago. ²⁸ Jer sav dom oca mojega bijahu ljudi koji zaslužiše smrt pred carem gospodarem mojim, a ti posadi slugu svojega među one koji jedu za stolom tvojim. Pa kakvo imam još pravo, i kako se mogu još tužiti caru? ²⁹ A car mu reče: šta bi mi više govorio? kazao sam: ti i Siva podijelite njivu. ³⁰ A Mefivostej reče caru: neka uzme sve, kad se car gospodar moj vratio na miru u dom svoj.

³¹ I Varzelaj od Galada dođe iz Rogelima, i pođe s carem preko Jordana da ga prati preko Jordana. ³² A bješe Varzelaj vrlo star, bješe mu osamdeset godina, i hranjaše cara dok bijaše u Mahanajimu, jer bješe vrlo bogat čovjek. ³³ I reče car Varzelaju: hajde sa mnom; ja ću te hraniti kod sebe u Jerusalimu. ³⁴ Ali Varzelaj reče caru: koliko ima vijeka mojega, da idem s carem u Jerusalim? ³⁵ Ima mi danas osamdeset godina; mogu li raspoznavati dobro i zlo? može li sluga tvoj kusom razlikovati što će jesti i što će piti? mogu li jošte slušati glas pjevačima i pjevačicama? i zašto bi sluga tvoj još bio na tegotu caru gospodaru mojemu? ³⁶ Malo će proći sluga tvoj preko Jordana s carem; a zašto bi mi car tako naplatio? ³⁷ Neka se sluga tvoj vrati, da umrem u svom gradu kod groba oca svojega i matere svoje. Nego evo, sluga tvoj Himam neka ide s carem gospodarem mojim, učini njemu što ti bude drago. ³⁸ A car reče: neka ide sa mnom Himam; ja ću mu učiniti što bude tebi drago, i što god zaišteš u mene, sve ću ti učiniti. ³⁹ I kad prijeđe sav narod preko Jordana i car prijeđe, cjelova car Varzelaja i blagoslovi ga, i on se vrati u mjesto svoje.

⁴⁰ Otuda car otide u Galgal, i Himam otide s njim. I tako sav narod Judin doprati cara, i polovina naroda Izrailjeva. ⁴¹ A gle, svi ljudi Izrailjci dođoše k caru i rekoše mu: zašto te ukradoše braća naša, ljudi Judini, i prevedoše preko Jordana cara i dom njegov i sve ljude Davidove s njim? ⁴² A svi ljudi od Jude odgovoriše ljudima od Izrailja: jer je car nama rod; pa što se srdite toga radi? jesmo li što pojeli caru? je li nas darom darivao? ⁴³ Tada odgovoriše ljudi od Izrailja ljudima od Jude, i rekoše: mi imamo deset dijelova u cara, i Davidu smo više nego vi; zašto dakle ne mariste za nas? nijesmo li mi prvi govorili da dovedemo natrag cara svojega? Ali besjeda ljudi od Jude bješe tvrđa od besjede ljudi od Izrailja.

Chapter 20

¹ A ondje se desi nevaljao čovjek, po imenu Seva sin Vihrijev, od Venijamina. On zatrubi u trubu i reče: mi nemamo dijela s Davidom, ni našljedstva sa sinom Jesejevijem; svak u svoj šator, o Izrailju! ² Tako svi Izrailjci otstupiše od Davida i otidoše za Sevom sinom Vihrijevim; ljudi pak od Jude držaše se cara svojega i otpratiše ga od Jordana do Jerusalima.

³ A kad car David dođe u kuću svoju u Jerusalim, uze car deset žena inoča, koje bješe ostavio da mu čuvaju kuću, i metnu ih u zatvor, gdje ih hranjaše ali ne lijegaše s njima, nego ostaše zatvorene do smrti svoje i življahu kao udovice.

⁴ Potom reče car Amasi: sazovi mi ljude od Jude do tri dana, i nađi se i ti ovdje. ⁵ I otide Amasa da sazove narod Judin; ali se zabavi preko roka koji mu bješe određen. ⁶ A David reče Avisaju: sad će nam Seva sin Vihrijev činiti gore nego Avesalom. Nego uzmi sluge gospodara svojega, i goni ga da ne nađe za se koji tvrd grad i ne umakne nam iz očiju. ⁷ Tako izidoše za njim ljudi Joavovi, i Hereteji i Feleteji i svi junaci, izidoše iz Jerusalima da gone Sevu sina Vihrijeva. ⁸ I kad bijahu kod velikoga kamena u Gavaonu, srete ih Amasa. A Joav bijaše opasan preko haljine koju imaše na sebi, i ozgo bijaše pripasao mač uz bedricu u koricama. I kad pođe, mač mu ispade. ⁹ Tada reče Joav Amasi: jesi li zdravo, brate? I dohvati se Joav desnom rukom svojom brade Amasi da ga cjeluje. ¹⁰ A Amasa ne uzimaše na um mača, koji bijaše Joavu u ruci; a on ga udari njim pod peto rebro, i prosu mu crijeva na zemlju, te od jednoga udarca umrije. Potom Joav i Avisaj brat njegov otidoše u potjeru za Sevom sinom Vihrijevim.

¹¹ A jedan od momaka Joavovijeh stade kod njega i reče: ko ljubi Joava i ko je Davidov, za Joavom! ¹² A Amasa se valjaše u svojoj krvi nasred puta. I videći onaj čovjek gdje se ustavlja sav narod odvuče Amasu s puta u polje i baci haljinu na nj, kad vidje gdje se ustavlja svaki ko naiđe na nj. ¹³ I kad bi uklonjen s puta prođoše svi za Joavom da tjeraju Sevu sina Vihrijeva.

¹⁴ I on prođe kroz sva plemena Izrailjeva do Avela i do Vetmahe sa svijem Viranima, koji se okupiše te iđahu za njim. ¹⁵ I došavši opkoliše ga u Avel-Vet-Masi, i iskopaše opkop oko grada tako da stajahu pred zidom; i sav narod što bješe s Joavom navaljivaše da obori zid. ¹⁶ Tada viknu jedna mudra žena iz grada: čujte, čujte! Kažite Joavu: pristupi ovamo da govorim s tobom. ¹⁷ A kad on pristupi k njoj, reče žena: jesi li ti Joav? A on reče: jesam. A ona reče: poslušaj riječi sluškinje svoje. A on reče: da čujem. ¹⁸ A ona reče govoreći: od starine se govori: valja pitati u Avelu. I tako se izvršivaše. ¹⁹ Ja sam jedan od mirnijeh i vjernijeh gradova u Izrailju, a ti hoćeš da zatreš grad, i to majku u Izrailju. Zašto hoćeš da proždreš našljedstvo Gospodnje? ²⁰ A Joav odgovori i reče: sačuvaj Bože! sačuvaj Bože! neću da proždrem ni da raskopam. ²¹ Nije tako; nego jedan iz gore Jefremove, po imenu Seva sin Vihrijev, podigao je ruku svoju na cara Davida; dajte samo njega, pa ću otići od grada. A žena reče Joavu: evo, glava njegova baciće ti se preko zida. ²² I žena otide k svemu narodu s mudrošću svojom; i otsjekoše glavu Sevi sinu Vihrijevu, i baciše je Joavu. A on zatrubi u trubu, te se razidoše od grada svak u svoj šator. A Joav se vrati u Jerusalim k caru.

²³ A bijaše Joav nad svom vojskom Izrailjevom; a Venaja sin Jodajev bijaše nad Heretejima i Feletejima; ²⁴ A Adoram bješe nad dancima; a Josafat sin Ahiludov bješe pametar; ²⁵ Seja pisar; a Sadok i Avijatar sveštenici. ²⁶ I Ira Jairanin bješe knez Davidu.

Chapter 21

¹ I bi glad za vremena Davidova tri godine zasopce. I David potraži lice Gospodnje; a Gospod mu reče: to je sa Saula i s doma njegova krvničkoga, što pogubi Gavaonjane. ² Tada car sazva Gavaonjane i govori im. A Gavaonjani ne bjehu od sinova Izrailjevijeh, nego ostatak od Amoreja, kojima se bjehu zakleli sinovi Izrailjevi, ali Saul gledaše da ih pobije revnujući za sinove Izrailjeve i Judine. ³ I reče David Gavaonjanima: šta da vam učinim i čim da vas namirim, da blagoslovite dostojanje Gospodnje? ⁴ A Gavaonjani mu rekoše: ne tražimo ni srebra ni zlata od Saula ili od doma njegova, niti da se ko pogubi u Izrailju. A on reče: šta dakle velite da vam učinim? ⁵ Tada rekoše caru: ko nas je potro i radio da nas istrijebi, da nas ne bude nigdje u međama Izrailjevijem, ⁶ Od njegovijeh sinova neka nam se da sedam ljudi da ih objesimo Gospodu u Gavaji Saula izbranika Gospodnjega. I reče car: ja ću dati.

⁷ Ali car poštjede Mefivosteja sina Jonatana sina Saulova radi zakletve Gospodnje, koja bi među njima, među Davidom i Jonatanom sinom Saulovijem. ⁸ I uze car dva sina Resfe kćeri Ajine, koje rodi Saulu, Armonija i Mefivosteja, i pet sinova Mihale kćeri Saulove, koje rodi Adrilu sinu Varzelaja Meolaćanina. ⁹ I dade ih u ruke Gavaonjanima, a oni ih objesiše na gori pred Gospodom; i sva sedmorica pogiboše zajedno; a biše ubijeni prvijeh dana žetve, u početku ječmene žetve.

¹⁰ A Resfa kći Ajina uze vreću, i prostrije po stijeni u početku žetve dokle ne pade na njih dažd s neba, i ne dadijaše pticama nebeskim da padaju na njih danju ni zvjerima poljskim noću. ¹¹ I javiše Davidu šta učini Resfa kći Ajina, inoča Saulova.

¹² I David otide te uze kosti Saulove i kosti Jonatana sina njegova od građana u Javisu Galadovu, koji ih bijahu ukrali s ulice Vet-Sanske, gdje ih objesiše Filisteji kad ubiše Filisteji Saula na Gelvuji. ¹³ I odnese odande kosti Saulove i kosti Jonatana sina njegova, pa skupiše i kosti obješenijeh. ¹⁴ I pogreboše ih s kostima Saulovijem i Jonatana sina njegova u zemlji Venijaminovoj u Sili u grobu Kisa oca njegova, i učiniše sve kako zapovjedi car. Tako se poslije toga umilostivi Gospod zemlji.

¹⁵ I nasta opet rat između Filisteja i Izrailja, i David otide sa slugama svojim, i biše se s Filistejima tako da David susta. ¹⁶ Tada Jesvi-Venov, koji bješe od sinova Rafajevijeh, i u koplju mu bješe trista sikala mjedi, i imaše novo oružje, šćaše da ubije Davida. ¹⁷ Ali mu pomože Avisaj sin Serujin, i udari Filistejina i ubi ga. Tada se zakleše ljudi Davidovi rekavši mu: nećeš više ići s nama u boj da ne ugasiš vidjela Izrailjeva.

¹⁸ Poslije toga nasta opet rat s Filistejima u Govu; i tada Sivehaj Husaćanin ubi Safa, koji bijaše od sinova Rafajevih. ¹⁹ I opet nasta drugi rat u Govu s Filistejima; i tada Elhanan sin Jare-Oregimov Vitlejemac ubi brata Golijata Getejina, kojemu kopljača bješe kao vratilo. ²⁰ I opet nasta rat u Gatu, gdje bijaše jedan čovjek vrlo visok, koji imaše po šest prsta na rukama i na nogama, svega dvadeset i četiri, i on bijaše također roda Rafajeva. ²¹ I ružaše Izrailja te ga ubi Jonatan sin Same brata Davidova. ²² Ta četvorica bijahu sinovi istoga Rafaja iz Gata, i pogiboše od ruke Davidove i od ruke sluga njegovijeh.

Chapter 22

¹ I izgovori David Gospodu riječi ove pjesme, kad ga izbavi Gospod iz ruku svijeh neprijatelja njegovijeh i iz ruke Saulove; ² I reče: Gospod je moja stijena i grad moj i izbavitelj moj. ³ Bog i stijena moja, u njega ću se uzdati, štit moj i rog spasenja mojega, zaklon moj i utočište moje, spasitelj moj, koji me izbavlja od sile. ⁴ Prizivljem Gospoda, kojega valja hvaliti, i opraštam se neprijatelja svojih. ⁵ Jer obuzeše me smrtni bolovi, potoci nevaljalijeh ljudi uplašiše me. ⁶ Bolovi grobni opkoliše me, stegoše me zamke smrtne. ⁷ U tjeskobi svojoj prizvah Gospoda, i k Bogu svojemu povikah, on ču iz dvora svojega glas moj, i vika moja dođe mu do ušiju. ⁸ Zatrese se i pokoleba se zemlja, temelji nebesima zadrmaše se i pomjeriše se, jer se on razgnjevi. ⁹ Podiže se dim iz nozdara njegovijeh i iz usta njegovijeh oganj koji proždire, živo ugljevlje otskakaše od njega. ¹⁰ Savi nebesa i siđe; a mrak bijaše pod nogama njegovijem. ¹¹ I sjede na heruvima i poletje, i pokaza se na krilima vjetrnijem. ¹² Od mraka načini oko sebe šator, od mračnijeh voda, oblaka vazdušnijeh. ¹³ Od sijevanja pred njim goraše živo ugljevlje. ¹⁴ Zagrmje s nebesa Gospod, i višnji pusti glas svoj. ¹⁵ Pusti strijele svoje, i razmetnu ih; munje, i razasu ih. ¹⁶ Pokazaše se dubine morske, i otkriše se temelji vasiljenoj od prijetnje Gospodnje, od dihanja duha iz nozdara njegovijeh. ¹⁷ Tada pruži s visine ruku i uhvati me, izvuče me iz vode velike. ¹⁸ Izbavi me od neprijatelja mojega silnoga i od mojih nenavidnika, kad bijahu jači od mene. ¹⁹ Ustaše na me u dan nevolje moje, ali mi Gospod bi potpora. ²⁰ I izvede me na prostrano mjesto, izbavi me, jer sam mu mio. ²¹ Dade mi Gospod po pravdi mojoj, po čistoti ruku mojih dariva me. ²² Jer se držah putova Gospodnjih, i ne odmetnuh se Boga svojega. ²³ Nego su svi zakoni njegovi preda mnom, i zapovijesti njegovijeh ne uklanjam od sebe. ²⁴ I bih mu vjeran, i čuvah se od bezakonja svojega. ²⁵ Dade mi Gospod po pravdi mojoj, po čistoti mojoj pred očima njegovima. ²⁶ Sa svetima postupaš sveto, s čovjekom vjernijem vjerno; ²⁷ S čistijem čisto postupaš, a s nevaljalijem nasuprot njemu. ²⁸ Jer pomažeš narodu nevoljnom, a na ponosite spuštaš oči svoje i ponižavaš ih. ²⁹ Ti si vidjelo moje, Gospode, i Gospod prosvjetljuje tamu moju. ³⁰ S tobom razbijam vojsku, s Bogom svojim skačem preko zida. ³¹ Put je Božji vjeran, riječ Gospodnja čista. On je štit svjema koji se uzdaju u nj. ³² Jer ko je Bog osim Gospoda? i ko je stijena osim Boga našega? ³³ Bog je krjepost moja i sila moja, i čini da mi je put bez mane. ³⁴ Daje mi noge kao u jelena, i na visine moje stavlja me. ³⁵ Uči ruke moje boju, te lome luk mjedeni mišice moje. ³⁶ Ti mi daješ štit spasenja svojega, i milost tvoja čini me velika. ³⁷ Širiš korake moje poda mnom, te se ne omiču gležnji moji. ³⁸ Tjeram neprijatelje svoje, i potirem ih, i ne vraćam se dokle ih ne istrijebim. ³⁹ I istrebljujem ih, i obaram ih da ne mogu ustati, nego padaju pod noge moje. ⁴⁰ Jer me ti opasuješ snagom za boj: koji ustanu na me, obaraš ih poda me. ⁴¹ Neprijatelja mojih pleći ti mi obraćaš, i potirem nenavidnike svoje. ⁴² Obziru se, ali nema pomagača: viču ka Gospodu, ali ih ne sluša. ⁴³ Satirem ih kao prah zemaljski, kao blato po ulicama gazim ih i razmećem. ⁴⁴ Ti me izbavljaš od bune naroda mojega, čuvaš me da sam glava narodima; narod kojega ne poznavah služi mi. ⁴⁵ Tuđini laskaju mi, čujući pokoravaju mi se. ⁴⁶ Tuđini blijede, dršću u gradovima svojim. ⁴⁷ Živ je Gospod, i da je blagoslovena stijena moja. Da se uzvisi Bog, stijena spasenja mojega. ⁴⁸ Bog, koji mi daje osvetu, i pokorava mi narode, ⁴⁹ Koji me izvodi iz neprijatelja mojih, i podiže me nad one koji ustaju na me, i od čovjeka žestoka izbavlja me. ⁵⁰ Toga radi hvalim te, Gospode, po narodima, i pojem imenu tvojemu, ⁵¹ Koji slavno izbavljaš cara svojega, i činiš milost pomazaniku svojemu Davidu i sjemenu njegovu dovijeka.

Chapter 23

¹ A ovo su pošljednje riječi Davidove: Reče David sin Jesejev, reče čovjek koji bi postavljen visoko, pomazanik Boga Jakovljeva, i ljubak u pjesmama Izrailjevim: ² Duh Gospodnji govori preko mene, i besjeda njegova bi na mojem jeziku. ³ Reče Bog Izrailjev, kaza mi stijena Izrailjeva: koji vlada ljudima neka je pravedan, vladajući u strahu Božijem; ⁴ I biće kao svjetlost jutrenja, kad sunce izlazi jutrom bez oblaka, i kao trava koja raste iz zemlje od svjetlosti iza dažda. ⁵ Ako i nije taki dom moj pred Bogom, ipak je učinio zavjet vječan sa mnom, u svemu dobro uređen i utvrđen. I to je sve spasenje moje i sva želja moja, ako i ne da da raste. ⁶ A bezakonici će svikoliki biti kao trnje počupani, koje se ne hvata rukom. ⁷ Nego ko hoće da ga se dohvati, uzme gvožđe ili kopljaču; i sažiže se ognjem na mjestu.

⁸ Ovo su imena junaka Davidovijeh: Josev-Vasevet Tahmonac prvi između trojice; njemu milina bi udariti s kopljem na osam stotina, i pobi ih ujedanput.

⁹ Za njim Eleazar sin Dodona sina Ahohova, između tri junaka koji bijahu s Davidom, i osramotiše Filisteje skupljene na boj, kad Izrailjci otidoše; ¹⁰ On se podiže, i bi Filisteje dokle mu se ruka ne umori i ukoči se pri maču; i Gospod dade veliko spasenje onaj dan, te se narod vrati za njim samo da pokupi plijen.

¹¹ A za njim Sama sin Agejev Araranin; kad se Filisteji skupiše u gomilu, i ondje bješe njiva puna leća, i narod pobježe od Filisteja, ¹² Stade usred njive, i odbrani je, i pobi Filisteje, i Bog dade veliko spasenje.

¹³ I ta tri prva između trideset siđoše i dođoše o žetvi k Davidu u pećinu Odolamsku, kad vojska Filistejska stajaše u okolu u dolini Rafajskoj. ¹⁴ A David bijaše onda u gradu, i bješe onda straža Filistejska u Vitlejemu. ¹⁵ A David zaželje, i reče: ko bi mi donio vode da pijem iz studenca Vitlejemskoga što je kod vrata! ¹⁶ Tada ona tri junaka prodriješe kroz oko Filistejski, i zahvatiše vode iz studenca Vitlejemskoga što je kod vrata, i donesoše i dadoše Davidu; ali on je ne htje piti, nego je proli pred Gospodom; ¹⁷ I reče: ne daj Bože da bih to učinio. Nije li to krv ovijeh ljudi, koji ne mareći za život svoj idoše. I ne htje piti. To učiniše ova tri junaka.

¹⁸ I Avisaj brat Joavov sin Serujin bješe prvi između trojice; on mahnu kopljem svojim na tri stotine, i pobi ih, i proslavi se među trojicom. ¹⁹ Između te trojice bješe najslavniji, i posta im poglavar; ali one trojice ne stiže.

²⁰ I Venaja sin Jodajev, sin čovjeka junaka, velik djelima, iz Kavseila; on pogubi dva junaka Moavska, i sišav ubi lava u jami kad bješe snijeg. ²¹ On ubi i jednoga Misirca, znatna čovjeka; imaše Misirac koplje u ruci, a on izide na nj sa štapom, i istrže Misircu koplje iz ruke, i ubi ga njegovijem kopljem. ²² To učini Venaja sin Jodajev, i bi slavan među ova tri junaka. ²³ Bješe najslavniji između tridesetorice, ali one trojice ne stiže; i David ga postavi nad pratiocima svojim.

²⁴ Asailo brat Joavov bješe među tridesetoricom, a to bjehu: Elhanan sin Dodonov iz Vitlejema, ²⁵ Sama Arođanin, Elika Arođanin. ²⁶ Helis Falćanin, Ira sin Ikisov Tekojanin, ²⁷ Avijazer Anatoćanin, Mevunej Husaćanin, ²⁸ Salmon Ahošanin, Maraj Netofaćanin, ²⁹ Helev sin Vanin Netofaćanin, Itaj sin Rivejev iz Gavaje sinova Venijaminovih, ³⁰ Venaja Piratonjanin, Idaj iz doline Gasa. ³¹ Avi-Alvon Arvaćanin, Azmavet Varumljanin, ³² Elijava Salvonjanin, Jonatan od sinova Jasinovih, ³³ Sama Araranin, Ahijam sin Sararov Araranin, ³⁴ Elifelet, sin Asveja Mahaćanina, Elijam sin Ahitofela Gilonjanina, ³⁵ Esraj Karmilac, Farej Arvljanin, ³⁶ Igal sin Natanov iz Sove, Vanija od Gada, ³⁷ Selek Amonac, Naraj Viroćanin, koji nošaše oružje Joavu sinu Serujinu, ³⁸ Ira Jetranin, Gariv Jetranin, ³⁹ Urija Hetejin; svega trideset i sedam.

Chapter 24

¹ A Gospod se opet razgnjevi na Izrailja, i nadraži Davida na njih govoreći: hajde izbroj Izrailja i Judu. ² I reče car Joavu, vojvodi svom: prođi po svijem plemenima Izrailjevijem od Dana do Virsaveje, i izbrojte narod, da znam koliko ima naroda. ³ A Joav reče caru: neka doda Gospod Bog tvoj k narodu koliko ga je sad još sto puta toliko, i da car gospodar moj vidi svojim očima; ali zašto car gospodar moj hoće to? ⁴ Ali riječ careva bi jača od Joava i vojvoda; i otide Joav i vojvode od cara da prebroje narod Izrailjev. ⁵ I prešavši preko Jordana stadoše u oko u Aroiru, s desne strane grada, koji je na sredini potoka Gadova, i kod Jazira. ⁶ Potom dođoše u Galad, i u donju zemlju Odsiju, a odatle otidoše u Dan-Jan i u okolinu Sidonsku. ⁷ Potom dođoše do grada Tira i u sve gradove Jevejske i Hananejske; i otidoše na južnu stranu Judinu u Virsaveju. ⁸ I obišavši svu zemlju vratiše se u Jerusalim poslije devet mjeseci i dvadeset dana. ⁹ I Joav dade caru broj prepisanoga naroda; i bješe od Izrailja osam stotina tisuća ljudi za vojsku koji mahahu mačem, a ljudi od Jude pet stotina tisuća.

¹⁰ Tada Davida taknu u srce, pošto prebroji narod, i reče David Gospodu: sagriješih veoma što to uradih. Ali, Gospode, uzmi bezakonje sluge svojega, jer veoma ludo radih. ¹¹ A kad David usta ujutru, dođe riječ Gospodnja Gadu proroku, koji bijaše Davidu vidjelac, i reče: ¹² Idi i kaži Davidu: ovako veli Gospod: troje ti dajem, izberi jedno da ti učinim. ¹³ I dođe Gad k Davidu, i kaza mu govoreći: hoćeš li da bude sedam gladnijeh godina u zemlji tvojoj, ili da bježiš tri mjeseca od neprijatelja svojih i oni da te gone, ili da bude tri dana pomor u tvojoj zemlji? Sad promisli i gledaj šta ću odgovoriti onome koji me je poslao. ¹⁴ A David reče Gadu: u tjeskobi sam ljutoj; ali neka zapadnemo Gospodu u ruke, jer je milost njegova velika; a ljudima da ne zapadnem u ruke.

¹⁵ I tako pusti Gospod pomor na Izrailja od jutra do određenoga vremena, i pomrije naroda od Dana do Virsaveje sedamdeset tisuća ljudi. ¹⁶ A kad anđeo pruži ruku svoju na Jerusalim da ga ubija, sažali se Gospodu sa zla, i reče anđelu koji ubijaše narod: dosta, spusti ruku. A anđeo Gospodnji bijaše kod gumna Orne Jevusejina. ¹⁷ A David kad vidje anđela gdje bije narod, progovori i reče Gospodu: evo, ja sam zgriješio, ja sam zlo učinio, a te ovce što su učinile? neka se ruka tvoja obrati na mene i na dom oca mojega.

¹⁸ Potom opet dođe Gad k Davidu isti dan, i reče mu: idi, načini Gospodu oltar na gumnu Orne Jevusejina. ¹⁹ I otide David po riječi Gadovoj, kako Gospod zapovjedi. ²⁰ Tada Orna obazrevši se ugleda cara i sluge njegove gdje idu k njemu; i otide Orna i pokloni se caru licem do zemlje, ²¹ I reče: što je došao car gospodar moj sluzi svojemu? A David reče: da kupim od tebe to gumno, da načinim na njemu oltar Gospodu da bi prestao pomor u narodu. ²² A Orna reče Davidu: neka uzme car gospodar moj i prinese na žrtvu što mu je volja; evo volova za žrtvu paljenicu, i kola i jarmova volujskih za drva. ²³ Sve to davaše caru Orna kao car, i reče Orna caru: Gospod Bog tvoj neka te milostivo primi. ²⁴ A car reče Orni: ne; nego ću kupiti od tebe po cijeni, niti ću prinijeti Gospodu Bogu svojemu žrtve paljenice poklonjene. I tako kupi David gumno i volove za pedeset sikala srebra. ²⁵ I ondje načini David oltar Gospodu, i prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne. I Gospod se umilostivi zemlji, i presta pomor u Izrailju.