Jonah

Chapter 1

¹ Dođe riječ Gospodnja Joni sinu Amatijevu govoreći: ² Ustani, idi u Nineviju grad veliki, i propovijedaj protiv njega, jer izađe zloća njihova preda me. ³ A Jona usta da bježi u Tarsis od Gospoda, i sišav u Jopu nađe lađu koja iđaše u Tarsis, i plativ vozarinu uđe u nju da otide s njima u Tarsis od Gospoda.

⁴ Ali Gospod podiže velik vjetar na moru, i posta velika bura na moru da mišljahu da će se razbiti lađa. ⁵ I lađari uplašivši se prizivahu svaki svojega boga, i bacahu što bješe u lađi u more da bi bila lakša; a Jona bješe sišao na dno lađi, i legav spavaše tvrdo.

⁶ A upravitelj od lađe pristupi k njemu i reče mu: šta ti spavaš! ustani, prizivaj Boga svojega, ne bi li nas se opomenuo Bog da ne poginemo.

⁷ Potom rekoše jedan drugome: hodite, da bacimo ždrijeb da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo. I baciše ždrijeb, i pade ždrijeb na Jonu.

⁸ Tada mu rekoše: kaži nam zašto dođe ovo zlo na nas; koje si radnje? i odakle ideš? iz koje si zemlje? i od koga si naroda? ⁹ A on im reče: Jevrejin sam, i bojim se Gospoda Boga nebeskoga, koji je stvorio more i suhu zemlju. ¹⁰ Tada se vrlo uplašiše ljudi, i rekoše mu: što si učinio? Jer doznaše ljudi da bježi od Gospoda, jer im on kaza.

¹¹ I rekoše mu: što ćemo činiti s tobom, da bi nam more utolilo? Jer bura na moru bivaše sve veća. ¹² A on im reče: uzmite me i bacite me u more, i more će vam utoliti, jer vidim da je s mene došla na vas ova velika bura.

¹³ A ljudi stadoše veslati da bi došli ka kraju; ali ne mogahu, jer im bura na moru bivaše sve veća.

¹⁴ Tada prizvaše Gospoda i rekoše: molimo ti se, Gospode, da ne poginemo radi duše ovoga čovjeka, i nemoj metnuti na nas krvi prave, jer ti, Gospode, činiš kako hoćeš. ¹⁵ Potom uzeše Jonu i baciše ga u more, i presta bura na moru. ¹⁶ Tada se pobojaše oni ljudi Gospoda vrlo, i prinesoše žrtvu Gospodu i učiniše zavjete.

¹⁷ (2:1) A Gospod zapovjedi, te velika riba proguta Jonu; i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći.

Chapter 2

¹ (2:2) I zamoli se Jona Gospodu Bogu svojemu iz trbuha ribljega, ² (2:3) I reče: zavapih u nevolji svojoj ka Gospodu, i usliši me; iz utrobe grobne povikah, i ti ču glas moj. ³ (2:4) Jer si me bacio u dubine, u srce moru, i voda me opteče; sve poplave tvoje i vali tvoji prelaziše preko mene. ⁴ (2:5) I rekoh: odbačen sam ispred očiju tvojih; ali ću još gledati svetu crkvu tvoju. ⁵ (2:6) Optekoše me vode do duše, bezdana me opkoli, sita omota mi se oko glave. ⁶ (2:7) Sidoh do krajeva gorskih, prijevornice zemaljske nada mnom su dovijeka; ali ti izvadi život moj iz jame, Gospode Bože moj. ⁷ (2:8) Kad nestajaše duše moje u meni, pomenuh Gospoda, i molitva moja dođe k tebi, u svetu crkvu tvoju. ⁸ (2:9) Koji drže lažne taštine, ostavljaju svoju milost. ⁹ (2:10) A ja ću ti glasom zahvalnijem prinijeti žrtvu, ispuniti što sam zavjetovao; spasenje je u Gospoda. ¹⁰ (2:11) I Gospod zapovjedi ribi, te izbljuva Jonu na zemlju.

Chapter 3

¹ I dođe riječ Gospodnja Joni drugi put govoreći: ² Ustani, i idi u Nineviju grad veliki, i propovijedaj mu ono što ti ja kažem. ³ I ustav Jona otide u Nineviju po riječi Gospodnjoj; a Ninevija bješe grad vrlo velik, tri dana hoda. ⁴ I Jona poče ići po gradu jedan dan hoda, i propovijeda i reče: jošte četrdeset dana, pa će Ninevija propasti. ⁵ I Ninevljani povjerovaše Bogu, i oglasiše post, i obukoše se u kostrijet od najvećega do najmanjega. ⁶ Jer kad dođe ta riječ do cara Ninevijskoga, on usta sa svojega prijestola, i skide sa sebe svoje odijelo, i obuče se u kostrijet i sjede u pepeo. ⁷ I proglasi se i kaza se po Nineviji po zapovijesti carevoj i knezova njegovijeh govoreći: ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu ni da piju vode. ⁸ Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, i da prizivaju Boga jako, i da se vrati svaki sa svoga zloga puta i od nepravde koja mu je u ruku. ⁹ Ko zna, eda se povrati i raskaje Bog i povrati se od ljutoga gnjeva svojega, te ne izginemo. ¹⁰ I Bog vidje djela njihova, gdje se vratiše sa zloga puta svojega; i raskaja se Bog oda zla koje reče da im učini, i ne učini.

Chapter 4

¹ A Joni bi vrlo nedrago, i rasrdi se. ² I pomoli se Gospodu i reče: Gospode! ne rekoh li to kad još bijah u svojoj zemlji? zato šćah prije pobjeći u Tarsis; jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem, i kaješ se oda zla. ³ Sada Gospode, uzmi dušu moju od mene, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti. ⁴ A Gospod reče: je li dobro što se srdiš? ⁵ I Jona izide iz grada, i sjede s istoka gradu, i načini ondje kolibu, i sjeđaše pod njom u hladu da vidi što će biti od grada.

⁶ A Gospod Bog zapovjedi, te uzraste tikva nad Jonom da mu bude sjen nad glavom da mu pomože u muci njegovoj; i Jona se obradova tikvi veoma. ⁷ Potom zapovjedi Bog, te dođe crv u zoru sjutradan, i podgrize tikvu, te usahnu. ⁸ I kad ogranu sunce, posla Bog suh istočni vjetar; i sunce stade žeći Jonu po glavi tako da obamiraše i poželje da umre govoreći: bolje mi je umrijeti nego živjeti. ⁹ A Bog reče Joni: je li dobro što se srdiš tikve radi? A on reče: dobro je što se srdim do smrti. ¹⁰ A Gospod mu reče: tebi je žao tikve, oko koje se nijesi trudio, i koje nijesi odgajio, nego jednu noć uzraste a drugu noć propade. ¹¹ A meni da ne bude žao Ninevije, velikoga grada, u kom ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji još ne znaju šta je desno šta li lijevo, i mnogo stoke?